GLAVNE TEME ROMAN

RUKOPIS -2. DIO

18. siječnja, 2026.

Napisao: Dražen Stjepandić/

„Ma koga zanima što piše jedan…“, pa moj nadimak i pseudonim s prvog LP-a“, zlobno će Boro kad sam za jedne pijanke razvijao svoju autorsku samosvijest bubnuvši mu da sam bolji pisac od njega. Uz moga pokojnoga rođaka Markicu, prvog pjesnika u obitelji, u formativnom smislu Boro je najznačajniji pisac u mome životu, nisam ga htio uvrijediti, htio sam se pohvaliti da sam unio neke motive kakve ne samo on u nas nije imao, ali jezik je otišao svojim putem i izlanuo je što nisam mislio izreči. Posebice nisam očekivao tako goropadnu njegovu reakciju. Pokušao sam obrazložiti, smiriti situaciju pozivajući se na ovaj rukopis, posebice na zastrašujući motiv prodaje djece. Ne znam je li kod nas još netko književno obrađivao to suvremeno ropstvo. Općenito kako je to Lujo naveo imam pomaknuti roman. Nema toga kod nas mnogo. Nije pomoglo, uputio mi je salvu uvreda, kakve sam do sada doživio jedino u dopisivanju s glavnom negativkom samorazarajuće objavljenom u četvrtom poglavlju nazvanom „Piše mi Jackie Brown“. Jedino me nije vrijeđao na nacionalnoj osnovi, svega ostalog je bilo. Sutradan se porukom ispričao što mi je psovao mater. Da je to napravio bilo tko drugi dobio bi bocom ili pepeljarom po glavi, zna on dobro kako ni ja nisam baš pretjerano fin. Ne znam pokvare li se ljudi ili su uvijek takvi bili samo dođe trenutak da se pokažu. Boro je jako postao zlurad nakon prekida s nekom doktoricom. Nikad politiku ne stavljam na osobnu razinu, na poslovnu još manje, dok to kod Bore nije tako, ponovno počeo partizančiti, iz te vizure gleda na sve, opet su se oni uzjogunili, kao da to nije onaj moj frend s kojim sam skupa slušao vijest o padu Vukovara. Tmurne jesenje večeri za večernjih vijesti zatekošmo se u Bogovićevoj, u više nepostojećem bircu „Cvjetni trg“, dok su na radiju čitali vijest vladao je mukli muk, nekoliko minuta šutnje, jedini sam ja nešto komentirao, na što me Boro zastrašen ušutkivao s prstom preko usana: „Pst, pst…“ Bojao se da ne skuže da je Srbin, šapnuo mi je tiho da i ja jedva čujem: “Pao je još prije dva dana, tek sada javljaju“. Kakva dva lica istog čovjeka, premda poslije te doktorice više nije onaj Boro, one večeri kad me napade nisam ga mogao prepoznati. Nikad ga nisam vidio tako razgoropađenog, barem ne prema meni nikada nije bio tako bijesan. Neplanirano sam stisnuo neki gumb gdje se pali neki drugi Boro.

Odgovor na Borino koga ja zanimam je očito da mnoge ne zanimam, ali može to biti dobra knjiga branio sam se, a sad bi dodao kako nisam samo ja nezanimljiv, nego danas beletristika očito mnoge više ne tiče se ni blizu kao za prethodnih vremena, što ne znači da nema zanimljivih literarnih postignuća. Knjiga se još drži, neke su čitanije od novina, što je nekada bilo nezamislivo. Sajam knjiga Interliber svakodnevno posjeti po dvdesetak tisuća ljudi, što je i za Maksimir uspjeh i to na utakmicama Lige prvaka, ali među onim traženim knjigama rijetko je neka iz aktualne domaće književnosti. Borin mnogo kraći roman premda nije bio ni u širem izboru kod istog nakladnika je izašao, ali ne primjećujem ni da to nekoga mnogo više zanima. Nije bilo odjeka, nisam primijetio i da neka druga poznatija imena posljednjih godina bolje prolaze. Ne izlaze izvan područja pompoznih najava njihovih nakladnika i natječaja za otkup knjiga. Još se onaj Karakaš u ovo vrijeme izdvaja, zbog njega negoduju barem njegovi Ličani i stvaraju oko njega famu i izvan rubrika za kulturu. Ostala beletristika u ovo vrijeme postaje zaboravljena odmah pošto biva objavljena. Konstatirao bih i da je pobjednik natječaja bez obzira na prigodni šušur također već zaboravljen. Ja sam zaboravio kako se zvao on, a kamoli njegovo djelo.

No, njihove knjige su barem otisnute, a ja još čekam taj dan. „Ne neće mi se to više nikada dogoditi“, obećah si i odlučih se ponovno upustiti u izdavanje ne samo svojih knjiga. Nije to loše biti ugledni izdavač, uostalom to je danas daleko uglednije od uglednog pisca. Kako je to Zorica primijetila domaći pisac je zadnji u izdavačkom lancu. „Bog nije htio da budem pisac pa sam postao izdavač“, izjavih to sebi u sebi, otvarajući bombicu votke. I nekako znakovito na kraju te misaone rečenice, zamišljene za neki budući intervju, umjesto uskličnika ispade mi čep. Ne znam tko može čuti pad čepića od jako tankog pleha na asfalt, ali u meni to zazvoni, odjeknu kao nešto znakovito. „Božje znakove možete vidjeti svugdje ako bolje pogledate“, napisao je Jakov Čabraja, nekadašnji katolički svećenik u svome ljubavnom romanu „Neugasivi plamen“ objavljenom i u Njemačkoj. Bombica mi donese eksploziju nove nade, kao da mi u nehatu ne ispade tek čepić nego prvo osigurač, pa onda i bomba.

„Ne govori ti u moje ime o mojim namjerama“, ukratko prepričane misli mogle bi na kraju stati u tu poruku Svevišnjeg, Njegovog veličanstva najvećeg kreativca nad kreativcima kako sam ga i ja imenovao u ovome rukopisu. Pa da, koliko god djeluju važno i autoru mogu prirediti svakakvih muka, ipak, ne određuju svi ti što me odbiše, tko će na kraju biti književnik. A pravo da vam kažem ne kužim zašto biti književnikom toliko važno i značajno, s naglaskom na ovo vrijeme kada i ako se postigne ona čarolija pripovijedanja svekoliki publikum tome na koncu ne pridaje povelik značaj. Sheakspire je pisao kako pisanje nije vrijednije od drugih poslova, kod nas bi sada bilo dobro da se književno stvaralaštvo vrednuje barem ravnopravno s drugim poslovima ne samo u materijalnom smislu. Može li biti bolje kad ni onima iz faha više nije toliko stalo do književnosti? „Vlasnici izdavačkih poduzeća rukopise ne čitaju, daju rukopise studentima koji mahom nemaju pojma“, objasnio mi je Boris Perić dok mu kazivah o nedaćama s rukopisom. Nažalost ni Boris ne nađe vremena pročitati ni dio rukopisa.

Nekada dok sam htio biti filmski režiser osamnaest puta sam išao na prijemni i nisu me primili na Akademiju. Pokušavao sam se upisati na režiju ili montažu. Nije to Likovna ili Muzička akademija, gluma ili kamera, gdje se predispozicije lakše uočavaju. Ovdje iznosiš dojmove, pričaš priče, predaješ scenarij i onda oni odlučuju da su djeca glumaca, redatelja, uglednika uvijek napisala bolje scenarije i ljepše razglabali o filmskoj umjetnosti. U to vrijeme u Americi za studij filmske i TV režije na mnogim sveučilištima i nije bilo prijemnog, tek nakon prve godine odlučili su hoće li vas primiti jer tko to može znati tko će vama jednoga dana pisati scenarij, biti snimatelj, glumiti, napisati glazbu i producirati, što utječe na kvalitetu filma, na konačni rezultat. Ali mi znamo bolje od Amerikanca kako prepoznati budućeg filmskog redatelja. Ne tvrdim da za taj studij ne treba pokazati stanovite naznake nadarenosti, sineasti se osjete između sebe, premda je to još daleko od bilo kakvog filma, kao pravog dokaza talenta. Međutim, ja sam išao i na montažu, zašto mi nisu dali da studiram montažu? Poznavao sam filmsku kulturu i više od većine primljenih. Rijetki su bili dani kad nisam išao u kino, posebice kinoteku. Za bilo što treba pokazati smisao, ipak montaža je samo zanat i najveći talent u montaži su volja i ljubav prema tome poslu, te kasnije iskustvo. Ako netko toliko puta dolazi na prijemni, nekoliko puta je bio u užemu izboru, zar to nije zoran dokaz volje? Uzgred danas montažerske poslove obavljaju računalni programi i lako dostupne aplikacije na pametnim mobitelima. Moja najstarija unuka u Njemačkoj već nekoliko godina ide na balet. „Znate kad bi u Zagrebu postala balerina?“, postavim pitanje nakon što se pohvalim kako moja unuka već od pete godine nastupa po Njemačkoj i Švicarskoj. Kod Nijemaca ako znate neki posao vi ćete ga i raditi. Gledaju da iz vaših sposobnosti izvuku što više zato su bili i jesu toliko razvijenije društvo. U Hrvatskoj nije dovoljno znati neki posao, biti talentiran i obećavajući. Uz to moraš imati i vezu, naklonost nečijeg utjecaja, a nekada ni sve to nije dovoljno posebice u nerealnom sektoru kulture kako bi to rekli moji bankari. Meni se s ovim romanom dogodilo nešto još gore nego kada sam pokušavao upasti na Akademiju, ništa nije pomoglo i to u dobu kada odavno više nisam mlad. No, nije me nešto zaboljelo, niti motivacijski napalilo. Život kad te namlati oni zadnji udarci više ne bole. Prevelike su neke druge rane, da bi se između njih nametnula neka nova.

Poslije svake košarice rukopis sam dotjerivao, uvijek je ostajalo tipfelera, nečega za popraviti, Leonardo da Vinci je davno kazivao da se umjetničko djelo ne može završiti i da umjetnik sam mora odlučiti kada će na njemu prestati raditi. Na Mona Lisi Leonardo je radio petnaestak godina. „Moraš jednom donijeti odluku kad je tekst gotov“, prilikom jednog intervjua izjavio mi je Igor Mandić. Tu odluku sam već donosio i opet ću, a nakladnik će biti u romanu toliko spominjani Portal Tjedno, ovaj rukopis je poklon mome malom nakladničkom poduzeću od barem dvadesetak tisuća kuna, mislim da bih toliki bio honorar da sam prošao kod nekog ozbiljnijeg izdavača, ali što onda? Kako izbjeći sudbinu beletristike danas? Kako da knjiga odmah ne bude predana zaboravu? Kako uspjeti na davno opustjelom polju suvremene beletristike gdje lovor odavno ne raste? Kako, kako, kako? Sve sami kako, nadiru u koloni.

Jedini prigovor do sada je bio na opseg teksta. Predugo je, bi jedina primjedba, a kad čovjek ne zna mjeru zna biti vrlo nezgodno i neugodno. Uzvraćao sam da ima toliko toga i duljega, ne može nešto biti predugo, nije to film, predstava ili govor da se gleda i sluša u komadu, u jedinstvu zadatoga prostora i vremena. Knjiga se može odložiti, pa nastaviti čitati kasnije, roman ne može biti predug, može biti samo zanimljiv ili nezanimljiv. Uspio ili neuspio. Luji, pokojnom Hrvoju ili Šišku nije bilo predugo, pravi čitatelj, a još ih ima, to pročita za par dana, sada kad mi je preostalo da i tiskanje sam financiram kratiti znači da bi mi bilo povoljnije. Ipak, opet ostaje ono što onda i kad bi ovo bilo kraće? Slati na neke natječaje? Umjesto rukopisa sada knjigu? Hoću. Kako će to proći? Neka nagrada bi pomogla. Neki profesori književnosti tvrde da se pravi značaj romana može znati tek za pedesetak godina. Kojim putem do tamo stići, kako dobaciti do tada? Jedan od mojih pokojnih prijatelja Janko Bučar, junak moje priče „Janko u Tokiju“ je na tu temu imao aforizam: “Kažu da ću postati poznat tek nakon moje smrti. E da mi je to doživjeti.“ Znati što će biti za pedeset godina je isto kao to dočekati, a to je za mene nemoguće. Je li moguće postići da to barem odmah ne bude zaboravljeno i da za to pročita još netko osim mene i lektora i spomenuta tri prva čitatelja Luje, Hrvoja i Šiška?

Pravi marketing može sve. Beletristika je izgubila pozornost javnosti, površniji mediji su je izgurali, no zadržala je svoju ćud, svrhu i mogućnosti. Ne vjerujem da su se ljudi toliko promijenili, pa da ne mogu osjetiti ono što im je stoljećima književnost davala. Pomišljam priređivati večere s bisernim dagnjama. Nagradna večera, uz knjigu dobiješ dagnje na buzaru, a u nekoj od dagnji netko će izvući biser. Razmišljajući o promidžbi opet mi je došlo promijeniti naslov. Profesor Aralica ponekad ima dvadesetak naslova. Naslov „Biserna dagnja“ mi se na kraju učinio najbliži ukupnom romanu. Žeo mi je naslova „Temperatura leptirovih krila“, posebice jer se sviđao mojoj pokojnoj majci. „Kako se ono zove?“, pitala bi me dok sam joj pričao što pišem. U svome regalu je na okupu imala sve moje knjige. I nevoljko sam odustao od toga naslova jer je previše leptira u raznim ne samo knjiškim naslovima. Djeluje mi trendovski, želio bih biti drugačiji. Odustah i od „I u Bruxellesu prodaju djecu“ premda je marketinški najzanimljiviji, najžešći, a za ovakve nepoznate pisce i male nakladnike kao ja dobar naslov je više od pola marketinga. Taj naslov nije sveobuhvatan, tiče se samo nekih poglavlja, „Biserna dagnja“ više odgovara cjelini i zvučala mi je poetičnije. Više se podudara i s mojim životom, biserom iz jeftine školjke. Hvala ti književnosti, skidam kapu i klanjam se do stopala, zahvaljujući tebi i moja skromna životna postignuća i prilike, bez objektivno značajnog uspjeha, mogu postati i bestseler. Jedino još ne znam na koji način pobjeći trenutnom propadanju u očekivano ignoriranje i nebitnost?

I onda dok sam pisao ovo poglavlje nazva me Zoran Škugor pitajući koliko sam objavio knjiga? Pozvao me u emisiju „Kulturni klub“ na OTV-u i najavih izlazak „Biserne dagnje“. Isto tako su me sami pozvali na jednu književnu tribinu u nekadašnjem Đuri. Uz priču o Saši Meršenjaku i dvije mladenačke pjesme pročitao sam ulomak o „Jutru poezije“ i tom prigodom najavih i skori dolazak „Biserne dagnje“. Nema više uzmicanja, ne treba to sada kvariti, ako se to tako samo od sebe pojavilo i najavilo. Sudbina je odškrinula vrata, ali trebat će tu još neki ovan da ih razvali.

I njoj se naslov „Biserna dagnja“ više sviđa. Nije cijeli roman još pročitala, ali zamislite isprintala ga je, svih petsto i nešto stranica. Tako mi je rekla, nešto kasnije kad će mi praviti poreznu prijavu doznah da ni ona nema printer, a na poslu ne smije printati. Pa gdje je onda roman isprintala nisam pitao? Tko je ona? E to je novi biser na otužnoj niski mojih ljubavi. Između redova njenih životnih priča spadaju zagonetke, nazire se da i ona ima još nekoga pored mene, a taj je kompletna osoba: peder, kockar i narkoman. Od kamatara se skriva u nekom slavonskom selu. Njenu plaću bi prokockao za petnaest minuta. „Gdje ih takve samo nađeš?“, čujem u sebi pokojnog Hrvoja. U Dubravu je dolazio obići grobove roditelja na Miroševcu, sastajali bi se u „Kolaku“ sve dok nije pročitao roman, tada je poželio doći k meni i vidjeti moj dom s cabrio grill roomom. Sumnjao je da sam opisane životne uvjete izmislio skupa s junakinjama i junacima romana. Nisam se protivio, nažalost strefio ga je srčani udar. Umro je ubrzo nakon što smo skupa bili na Jumbovoj sahrani.

Ne, ni ona nije plod mašte, a vjerujem ni čovjek u njenim pričama najviše spomenut. Što je sve još prokockao i stavio u svoje vene nije mi još otkrila, a ja ne pitam, puštam je neka mi pripovijeda što želi, za što ima snage. Hoće li ona postati bijeli biser? Može li u dagnji nastati crni biser? Što god bilo svojim porukama i srčekima mi je obiserila jutra. Tri godine je starija od mene, rođena je na za moju obitelj fatalnu Svijećnicu, drugi drugog, dalje vam neću ništa više otkriti jer i ovaj roman mora na kraju krajeva imati svoj kraj.

I s tom rečenicom sam mislio završiti roman kad na vrata Thompsonove rupe zakuca moj Anđelak, sada je gimnazijalka, povika da me gore netko nazvao na telefon. Stari Panasonicov faks uređaj je po njihovu povratku odstranjen, ali koliko ja znam moj telefon u kući od onda zvonio je samo onda.

„Zove te neka Marika“, otkri mi Anđelak, „kaže da ništa ne prodaje.“

I onda se pojavila pred gornjim vratima kad sam mislio staviti točku na zadnju rečenicu.

„Daj joj reci neka me nazove na WhatsApp. Znaš li moj broj?“, poziv me dosta prenerazio, što se prvi dojam smanjivao gore bih najradije poletio. No, poslije svega u kući više nisam sam, bi mi neugodno da mi kćeri i bivša žena slušaju taj razgovor.

„Dobro“, dobaci Anđelak i pohita natrag. Ubrzo mi se oglasio mobitel.

Glas joj je bio više nego ugodan. Ma ne samo za radio, idealan za automate za samopomoć, „prije nego podignete ruku na sebe nazovite ovaj broj“, tako bih opisao Marikin glas i mislim da bi mnogi životi bili spašeni.

„Hej, bok, kako ste?“ „Nije loše kako zna biti. Kako si ti? Kako mali?“, opet ona na vi, a ja na obratno ET.

Odgovori da je u Dubaiju, a mali Jusuf opet ima temperaturu, ali srećom ne visoku kao onda. Stade se zahvaljivati što sam joj onomad „baš svakako jako“ pomogao. „Svakako mi je jako zahvalna“, ona akcija „sladoled iz Vaduza“ nije ispala po planu, Tonka je to sve kao uvijek krivo izokrenula. Kako se to kaže? Na kraju sam ja njoj posudila novac. Kako se to kaže? Uzbuđena sam što vas čujem, pa zaboravljam hrvatski… Kako bih rekla?“ „Tako“, zaključio sam. Napomenu kako se dogovorila s Tonkom da meni svakako daju moj dio, „Samo toga nije bilo mnogo.“ „Ma ne uzbuđuj se oko toga“, kazivao sam kao da slušam nekoga tko mi govori da ima sretne brojeve za loto, eto toliko sam vjerovao u tu stavku. Zapravo i manje od toga jer na lotu mahom netko dobije.

Onda mi reče da se na telefon javila neka žena, jesam li se to oženio? „To mi je kćerka.“ Uzvrati da je ta što se javila po glasu djelovala starijom. „Onda je to bila bivša žena“. „ A vi ste se oženili?“ „Nisam bivša žena i djeca su se vratili kod mene“, nije mi se dalo ispredati dalje. Preduga priča za pisca čiji je neromantični roman u tko zna kojem produžetku bio u cajt notu.

„Ja sam se rastala“, nije zvučala tužno. „Ja sam se rastala“, ponovi i pogrešno zaključi „a vi ste se oženili.“

Usprotivio sam se toj tvrdnji, jer nije odgovarala pravome stanju stvari. “Nisam više sam u kući, a na ljubavnom planu ostao sam samac“, nemamo isti ni stol ni zajedničku postelju. Samo isti krov nad glavom, a za ono što je bilo moje i sličilo na mene ona upotrebljava izraz- raskrčiti. Nema više moje biblioteke, mojih plakata. Moga stola gore nasred sobe. Nadam se da ću to iz potkrovlja jednom spasiti i posložiti.

„Sad nemate gdje pisati?, pitala je. Osjetio sam da me nije skužila, što me nije čudilo jer rijetko je to još negdje kod nekoga kao kod mene. „Ma imam pišem na laptopu dolje u kuhinji. Baš završavam roman. Dugo sam ga pisao…“, pričao sam. Uzvrati da je one ulomke objavljene na mome portalu pročitala i da je to sve istina o prodaji djece u Bruxellesu. O tome zna ona još dosta toga. Jedva čeka pročitati ostalo, mogu li joj roman poslati da si to isprinta i na miru pročita?

„Ima petsto i nešto stranica bit će ti skupo, još u Dubaiju“, s moje strane oglasio se stari jado. „Samo vi pošaljite, mogu vam poslati na koji mail. Sad opet sve imam, mobitel, kompjuter i svoj office. Opet sam novinarka. Mislim pokrenuti podcast. „Dubai iz prve ruke“, tako bi se zvao.“ „Lijep skok od moje rupe do Dubajia“, pohvalio sam je.

Razgovor je potrajao. Na poslani mail odaslah svoj rukopis bez ovoga zadnjega poglavlja. I ubrzo stigla mi je poruka: „Knjiga ima 1.372.992 slovnih znakova i kad se to podijeli s 1800 slovnih znakova (jedna novinarska kartica, ( da li se to u HR tako kaže) to je 762 novinarske kartice ili stranice“.

Stvarno nisam znao da ima toliko preko petsto stranica. Još jedna solidna knjiga. Za razliku od one druge, rođene drugi drugoga, ova znatno mlađa također rođena u najstarijem gradu u Europi izgleda je ovo štivo zaista isprintala. Uzvratio sam porukom: “Je si li još nešto primijetila osim broja stranica?“ Tek sutradan stigao je odgovor: “Ma kakav Krleža, Proust i Joyce… To su za vas puki amateri.“

Baš me nasmijala, pa blaženo zamislila. Poslije te poruke čak mi je i Krleža postao simpatičan. Sjetih se one njegove: “Svaki naš literat je po svjetskim kriterijima junak…“ Staroga Frica moram malo nadopuniti: „I mučenik.“

Moje cure su u pravu kad zazvoni onaj gornji kućni telefon sigurno netko nešto prodaje. Hatigggy mi je ponudila snove.

U mislima mi se pojavi jedan crveni leptir krupniji od dva vrapca. Nikad nisam vidio leptira da leti tako visoko. U Jurišićevoj je letio prema krovu stare pošte. Letio i preletio. T