Mojoj majci Alberti, Nedjeljku Badovincu Jumbu i Hrvoju Stuparu
Napisao: Dražen Stjepandić/ ulomak iz romana „Biserna dagnja“
„Lako je napisati petsto stranica, daj ti to isprintaj“, to mi je bila uzrečica tih dana uoči prolaska roka za slanje rukopisa na jedan natječaj za najbolji neobjavljeni roman. Trebalo je isprintati petsto i nešto stranica i to po pet puta.
Nekada sam imao i vlastiti igličasti printer, bez većih problema mogao sam to napraviti i u banci, a sada se trebalo dobro snaći. U banci sam naposljetku, pošto su mi nakon svađe s djelatnicima u poslovnici u Dubravi pozvali policiju i spremili me na Oranice, pa nakon noći u pritvoru i jutra na sudu, po povratku s bolovanja dogovorili smo bolešću uvjetovan sporazumni otkaz uz neku sitnu otpremninu i koristio sam otkazni rok, a i da nisam sada printere smiju koristiti samo za to ovlašteni. Imaju kartice, prije printanja se prijavljuju i sumnjam da bi netko od njih preuzeo odgovornost za tako obilno ispisivanje. Nadalje, moje tanke veze s bilo čime s vremenom su se još stanjile. Rijetki preostali živući prijatelji su se još prorijedili, posebno nisam očekivao da će se to u za mene nepovoljnoj i neizvjesnoj situaciji dogoditi s Markom Juričem, zbog njega sam nekada išao prijetiti ljubavnicima njegovih cura, među prvima sam mu priskočio kad je započinjao s podcastom „Velebit“, te onim fizijatarom koji me je dao krivu dijagnozu, pet godina pogrešno liječio i kad brojne terapije nisu davale poboljšanje na kraju slao psihijatrima. S njima dvojicom sam uoči majčine smrti provodio ponajviše vremena, a kad mi je zagustilo samo je nastao rez. Jurič se jednom odjednom uoči operacije i očekivane selidbe u nepoznato samo digao dok smo sjedili u „Kolaku“, podcast mu je postao gledan, šalju mu lovu iz dijaspore, samo iz Australije je stiglo u komadu sto tisuća dolara, od čega je nama novinarima dao po sto dolara, kupio je novi auto, Peugeut terenac, oženio trideset godina mlađu i što će on sada sjediti s nekim, pa moj nadimak, koji između ostalog želi nabaviti kamp kućicu, što mi je bio jedan od planova i odseliti u Čučerje. Nadam se da je zauvijek otišao, a koliko god sam bio u krizi, od njega ništa nisam tražio, dok smo se družili većma smo razglabali kako njemu pomoći u njegovim političkim zavrzlamama, a doktor me samo blokirao dok sam ga nakon operacije kuka pitao može li mi pomoći da se što prije dokopam nekih toplica. Jesam, kao što mi je predlagao u Vinogradskoj sam na kraju završio na bolničkom liječenju od alkoholizma, s trakicom na ruci i natpisom psihijatrija, ali sam po drugi put u životu nakon svega par dana i iz te ludnice ponovno bio izbačen, a iz ludara ne izbacuju tako lako.
Jako je umanjujuće reći kako sam se nakon majčine smrti našao u neizvjesnoj zdravstvenoj, poslovnoj i stambenoj situaciji, kao prvo jedva sam hodao, da bi nakon operacije kuka bio još manje bio pokretan i sa štakama. Mnogo toga što je nekada bilo samo-tako više nije bilo tako ni pošto sam prohodao, pa ni ispis ovoga moga romana. Kome se obratiti? Nije to list-dva.
Ponovo pišem i snimam pjesme, bila je nedjelja kad sam snimao svoj sedmi spot za pjesmu „Mirjana“. Pjesma posvećena pokojnoj Baretovoj ženi, prvi puta snimljena dok je još bila živa, a počinje s riječima: „Bila je plavuša, nije znala što će da radi kad napuni dvadeset i dvije i kad završi faks…“, kao što mnogo toga nisam mogao kao prije ne nađoh ni atraktivniju glumicu u spotu od poetese Rine, sada starije od šezdeset godina i još nije bila plavuša, pa joj kupih kričavo žutu periku za maškare. Dovezao ju je isti onaj njen muž, bi joj prekomplicirano na Črnomercu samoj sjesti na jedanaesticu i doći do godinama jedine benzinske u Dubravi. Uoči snimanja dok im u kafiću predstavljah ideju i sinopsis spota usput provjerih i imaju li printer?
„Da“, potvrdiše. Već sam Rini slao neka poglavlja romana, ali bez onoga o njoj, jer sam već imao pobunu drugog književnog lika prema literarnom tretmanu u ovome romanu, pa kako Rina to poglavlje gdje je ona glavni lik nije pročitala nije trebalo objašnjavati što sam napisao i što je pisac htio reći. Upozorih na obim ispisa napisanoga, obećah platiti im novi toner, donijeti papir. Pristaše, dogovor pade za srijedu.
Po dogovoru prethodno elektronskom poštom odaslah sva poglavlja bez onoga „Miss Jugoslavije“ s glavnom junakinjom spota i toga poglavlja. Negativne reakcija na moje pripovijedanje vjerojatno bi printanje i sudjelovanje na natječaju spriječili, kao što je spriječena naša pomirba kada sam onoj drugoj najviše spomenutoj u ovome rukopisu poslao priču „Imala je dvanaest mačaka“, preteču ovoga moga neromantična romana. Rinin muž je odmah zamijetio da to jedno poglavlje nedostaje. „Sedamnaesto ili osamnaesto?“, pravio sam se da mi se negdje zametnulo. To bi na kraju mogao biti problem i s pravilnikom natječaja, ali objektivno ne da ne znam pustiti maštu neka se istrči do slave i besmrtnosti, nije mi strano pomišljati na velike uspjehe, ipak, onako realno najviše sam se nadao da će ovo osim Luje, Hrvoja i Šiška još netko napokon, barem veći dio pročitati, te da ću tako dobiti željenu reakciju i od urednika, a nekako sam uvjeren da mome romanu to oni što su me do sada odbijali nisu pošteno priuštili barem ga pročitati, pa onda odbiti. Istina imao sam insajdersku informaciju da natječajne komisije ne čitaju sve rukopise, posebice ne one deblje. Zato, valjda, na ovome natječaju uvijek pobjeđuju tanji romani.
Ulazak među desetak rukopisa od pristiglih na natječaj, što je po prilici desetak posto onoga što je bolje i naknadna objava kod velikog izdavača bilo je ono s čim bih sada bio presretan. Poslije prvih dvanaestak odbijenica malo sam spustio ljestvicu. Ne palamudim više o velikom europskom romanu nakon brojnih nagrada prvo kod nas, a kasnije prevedenom širom Europe i zašto ne i u Americi. Planiram ja još ići s ovim u New York i prijevodom na engleski, no prije toga moram ga isprintati ovdje, a jednostavno učiniti to i uvezati rukopis pet puta u nekoj kopiraonici iznosilo bi kao u tiskari otisnuti neku zbirčicu.
Te srijede pokupih sve zalihe praznih A4 listova, pomalo donošenih s posla, nisu bili zapakirani, tako ih je bilo lakše iznijeti, a nakupilo ih se možda nekoliko paketa. Čekali su neku ovakvu prigodu, već tih nekoliko kilograma listova, što je bila tek trećina potrebnog papirnatog materijala, poručivalo je da pred nama nije nimalo lagan posao. Prije nego smo se zahuktali s printanjem, ispisivač se već zadimio kao neka vlažnim lišćem podložena vatrica. Rinin muž nije znao zašto se to događa, a stalno se događalo kad bi ubacio više listova. Sačekašmo da uređaj prestane slati dimne signale pa opet zaprintasmo.
Kroz prozore njihova stana vidjela se se Rudolfova vojarna, kao što tim građevinama ime govori izgledale su baš kao Rudolfove, nazvane po sinu Franje Josipa i carice Sisi, pa su u tom dijelu grada snimane scene za Oscarom nagrađenoga „Limenog bubanja“, a kroz misli mi prođe i „Sofijin izbor“. U obadva Oscarima ovjenčana filma Zagreb je bio kulisa za Gdanjsk i Varšavu. Slavni filmovi snimani su po famoznim romanima, Guentera Grassa i Williama Styrona. Ima li bolje primisli za ustrajanje u ispisu moga još neobjavljena rukopisa. U romanu se proteže i nit o samom romanu, tako da je ova priča o rukopisu, s nukleusom u priči naturalni slijed, još jedno poglavlje, nastavak sage preimenovane iz „Temperature leptirovih krila“ u „I u Bruxellesu prodaju djecu“. S ovim drugim naslovom objavio sam nekoliko poglavlja na portalu „Tjedno“ i poslao sam ga na natječaj.
U narednim satima ispisivač se više nije zadimio, je li pomogao novi toner ili još nekoliko paketa dokupljenoga papira, možda je printeru roman postajao zanimljiv, kao nekome pravome čitaću sve zanimljiviji, pa proces nije prestajao čak i kad sam nakon nekoliko sati onemoćao i zaspao kod mojih domaćina Rine i muža joj. Dali su mi da prilegnem na krevetu u drugoj sobi. Fino sam odspavao, a ni tada Rinin suprug nije prestajao izvlačiti stranicu po stranicu, poglavlje po poglavlje, pa svako po pet puta strpljivo slagati po podu. Za nagradu pozvah ga na ćevape „Kod trovača“, najpoznatiju pečenjarnicu na Črnomercu, spomenutu i u ovome romanu, poslije susreta s Javorkom na koncertu „EKV tribute banda“ u Milenijumu. Skoknuh i u obližnji dućan po piće. Malo je napisati kako je to zaslužio. Njen muž je zaista bio vrijedan i ustrajan. Na kraju je sve to strpljivo uvezao poput venecijanskih stupova spiralno prošaranom špagom. Svaki od pet primjeraka rukopisa bio je debeo kao ručna prijenosna blagajna za novac.
S ispisanim i špagom uvezanim primjercima rukopisa u velikoj čvrstoj vreći uputih se kod Bore na piće. Ponosno sam pred njega stavio jedan od primjeraka još uvijek se kaže rukopisa, premda bi pravilnije bilo napisati računalopisa. I on se javio na isti natječaj ali s romanom od osamdesetak kartica. Prvi puta kad sam išao na isti natječaj s istim ovim romanom, ali pod prvim imenom, računalopis je bio kraći za jedno deset poglavlja. I poslije radnog vremena sam ostao ispisivati u pisarnici i sjećam se kako nakon predaje na pošti bih zadivljen opsegom vlastita rukopisa tada teškog po kilogram svaki. Nikada nisam prije napisao tako nešto gojazno i s zadovoljnim osmijehom u sebi prisjećah se nekih tvrdnji da veliki roman mora imati barem petsto stranica.
Boru tada u njegovu dnevnom boravku, u kafiću u prizemlju njegove zgrade, još smatrah prijateljem. Nije pohvalio debljinu rukopisa, iz pogleda mu se nazirao njegov stari stav kako to sve treba dobro skratiti. „Znaš što se dogodilo kad je Hemingway uredniku tako donio povelik rukopis, a ovaj je sve to skratio na osamdesetak kartica? „Starac i more“, jedan od najboljih romana u povijesti“, govorio mi je. Uobičajeno smo zaglavili, pa kada sam krenuo kući pješačeći najprije iz nekadašnjih Proleterskih brigada do stanice u Držićevoj tramvaji više nisu vozili, a ja do tada još nisam svjedočio kako je Zagreb s vremenom noću postao mrtviji nego za vrijeme rata.
Doteturao sam do Kvatrića, nakon operacije kuka bolje hodam, ali rukopis ispisan u pet primjeraka od po petsto stranica, bilo je toga više od pet kila, a napomenuli su mi nakon operacije kako više do kraja života ne bih smio nositi toliki teret. Vračajući se s placa u Dubravi to sam stalno radio, ali od tržnice do moje kuće nije daleko, dok od tramvajske stanice u Držićevoj, na križanju s Vukovarskom, do Kvatrića pješice nije blizu. Uz to što sam se načekao za ispisivanja pisanja, još sam se toga nateglio noću po pustom gradu bez javnog prijevoza. Taksisti kao nekada više ne staju na mahanje, a ja nemam potrebne aplikacije. Tako tegliti vlastito umjetničko djelo vrlo je sugestivno. „Lako je napisati petsto stranica, daj ti to isprintaj po pet puta, pa onda to sve skupa nosi kroz zamrli grad“, moram nadopuniti samoga sebe.
Nekako se dovukoh do Kvatrića, nadajući se da pješice s rukopisom neću morati sve do Dubrave. Koliko li sam puta tako na Kvatriću noću čekao tramvaj što radostan- što tužan? O tome nisam stigao dugo razmišljati nego se izvalih na one daščane sjedeljke, pa od umora i cuganja s Borom odmah sklopih oči.
Nisam se plašio da će mi mukotrpno isprintani, pa do Kvatrića još napornije preneseni rukopis, puta pet, netko ukrasti. Znao sam da to ne zanima lopove, s druge strane potpuno pogrešno zaista sam i nadalje očekivao ozbiljnije zanimanje književnih urednika. Smatram kako sam već samim tim tegobnim printanjem, još napornijim negoli prvi put i pješačenjem natovaren s pet primjeraka obilnog rukopisa kroz mračni grad, sam sebi najavio uspjeh, osjetio sam vlastito djelo i s te u literaturi o literaturi rijetko opisivane strane. Bi mi to onaj neki nagovještaj pored puta. Onaj neki znak. Mislio sam da je i to spadalo u cijenu uspjeha. Još kad se na onim drvenim kockama na Kvatriću probudih upravo baš kada se umjesto tramvaja pojavio noćni bus i još mi nije ispred nosa zatvorio vrata, dok se dolazeći sebi pridigoh i pokupih rukopise, taj neki usputni znak postade mi uočljiviji.
Sutradan na pošti neka mlađa djelatnica nije htjela prihvatiti paket bez navođenja pošaljitelja i uzalud sam joj objašnjavao da je natječaj anoniman, pa ako otkrijem pošaljitelja po mome već sam se diskvalificirao. Pokušavao sam na Tisku, više se ne sjećam zašto ni tamo nisam uspio, ali prodavač na kiosku mi pohvali tadašnji naslov romana „I u Bruxellesu prodaju djecu“. Zazvučalo mu je dobro.
Nazvao sam Boru i iznesoh mu problem, a on mi prenese da na pošti na Trnju nije imao takav slučaj i poruči mi neka dođem na Trnje. S tom spoznajom vratih se na glavnu poštu u Dubravi, ponovno uzeh redni broj za ne mali red i pošto zasvijetli moj broj sad na drugome šalteru sada dosta starijoj službenici objasnih što me snađe, te da imam informaciju kako nekima na drugim poštama nisu takve zahtjeve zahtijevali. „Treba samo na kutiji napisati za natječaj, tada nije potrebno navoditi pošaljitelja“, uzvrati i umiri me. Na susjednom šalteru bila je prisutna i ona mlađa službenica, ali nije reagirala, pravila se kao da nije prethodno pogriješila i dobro me prošetala i u nemali rep, na sami kraj, ponovno postrojila. Odšutio sam, bez prigovora platih zbog poradi kilaže ne baš malu poštarinu, prije pakiranja rukopis je išao na vagu. Svaki primjerak je sada težio kilu i pol. Za pola kilograma se udebljao od prošlog natječaja.
„Koštali su me samo papiri da predam papire…“, znao sam se jadati za neke natječaje, mislim da se na kraju za ovaj natječaj nakupilo nešto manje od sto eura. Koštalo me gotovo kao spot s Rinom. I po tome pitanju roman je zaslužio uspjeh. Po izlasku iz pošte odmah nazvah Boru zahvalan mu na informaciji. Da su me opet odbili na pošti mogao sam još jedino osobno odnijeti rukopis na njihovu adresu i praviti se da to nisam ja nego moj dostavljač, a kako od Dubrave do nakladnika, čija je adresa negdje pored Gorice, ima dosta bilo je upitno bili toga zadnjega dana natječaja stigao do kraja radnog vremena.
Ubrzo, neke od narednih noći, usnih pokojnu majku. U snu mi poruči da neću pobjediti na tom natječaju. Dok je bila na ovome svijetu tumačila mi je da snovi najavljuju upravo suprotno, ali negdje sam pročitao da se to ne odnosi na mrtve, mrtvi nikada ne lažu, u snu uvijek najavljuju ono što će biti. Ipak, premda sa snovima nikada ne znam od toga sna očekivanja su mi jako porasla. Nedugo prije toga usnih otkaz na poslu i za divno čudo opet ga nisam dobio, premda je sve bilo već dogovoreno, a dok sam se spašavao prvo pohodom prema bolnici i svemu što me kasnije čudovišno spasonosno zadesilo, to razdoblje počelo je od ispijene bombice na onim istim drvenim kvadratima pored stanice na Kvatriću. Upućivalo je kao da će se povijest ponoviti.
Već sam se bio prisutan na proglašenjima pobjednika toga natječaja za najbolji neobjavljeni roman i zamišljao sam se u sličnoj situaciji s tamo zatečenim osobama. U glavi su mi se boldali i rasli naslovi po medijima, a nada nakon majčine poruke dugo nije splasnula. Od svega me najmanje zanimala novčana nagrada krajnjem izabraniku od sto tisuća kuna. Obratih se profesoru Aralici, u više navrata tražio sam da mi pomogne protumačiti neke moje snove, pa i taj. „Vidjet ćeš“, nije mnogo odgonetao.
Pokojne majku i oca, te mlađega brata često sanjam, obično zajedno, ne mogu konstatirati samo uoči važnih događaja, jer što to u životu nije važno premda najviše pamtimo neke odluke i prijelomne događaje. Tako je još u jednom usnuh, bila je uz mene dok sam se negdje nešto provlačio po nekakvi kanalima, kao ventilacijskim i baš u to vrijeme dok sam ustreptalo po internetu tražio rezultate šireg izbora i poslije par mjeseci od slanja rukopisa naletih na ono čega sam se bojao. Nisam naslov moga rukopisa i šifru „Leptir“ našao na spisku probranih. Odmah sam dojavio Bori. „Ima li mene?“, to ga je više zanimalo.
Naslov njegova romana od manje od stotinjak stranica bio je „Blago nama s nama“. Pouzdan odgovor nisam mu mogao dati, morao je pogledati sam i poslije me nekoliko puta zvao da prve rezultate ne može naći: „Ma gdje si ti to vidio?“ Pa opet da bi na kraju pouzdano zaključio: „To što si ti vidio to su ti rezultati od prije par godina“.
Pa da, nakon što me odbilo dvanaestak njih što nakladnika, urednika, pa neuspješni natječaji, pred očima ti se nova odbijenica pojavljuje sama. Prvo sam poslao Gordani Farkaš vlasnici „Ocean mora“, pa Dragi Glamuzini uredniku „V.B.Z.-a“, baš se spremao na godišnji u Omiš gdje smo se nekih ljeta sretali, ali kasnije od to dvoje nije bilo nikakvog odgovora. Onda sam ponudio Branku Čegecu i njegovu „Meandru“. Ljubaznim tonom mi poslao na meil da je to prekomercijalno za njegovu malu izdavačku kuću, tu treba veći izdavač. Bi to u godini korone. Ne znam kako su se dalje redali ostali, jedan od njih je bio Josip Pavičić vlasnik „Naklade Pavičić“. Prvotno ga nazvah i dao mi je adresu elektronske pošte. On je pohvalio moj dar za pripovijedanje: „Ide to vama. Skoro sam se izbljuvao kad sam pročitao kako je ona sve naopako jela“, ali eto on ne objavljuje beletristiku, ne uklapa mu se to u izdavački plan, na što primijetih kako je svojedobno objavio seriju Araličinih romana s ključem. U to vrijeme svima osim Dragecu nudio sam samo priču „Imala je jedanaest mačaka“. Zvao sam Seada Serdarevića:“Taman da je najbolji ljubavni roman na svijetu nemam mjesta.“ Tako je bilo prvi put, nakon toga napomenuh mu da je Jergović na moje slanje nekih poglavlja uzvratio da to “ima smisla“, te da se: “To da nekome uvalit’“, na to je zatražio da mu pošaljem cijeli roman. Na kraju mi je odgovorio kako je kolegij nakon dugo razmatranja odlučio da to nije za njih i da će mi pismeno obrazložiti svoju odluku. Zahvalio sam se i torekao da ne treba. Poslije mi je Boris Perić otkrio da nema nikakvog kolegija, nego o onome što objavljuju odlučuju on i njegova žena.
Obratih se i glavnom uredniku „24 sata“ Igoru Alborghettiju i oni objavljuju knjige, posebice one škakljivije s tiražnim potencijalom. Uzvrati neka sačekam da se vrati s godišnjeg odmora, pa neka mu se javim u rujnu. Ponudih da pošaljem više od jednog poglavlja što je odbio:“Ma tko će čitati petstotinjak kartica“. Dođe i rujan i reče mi da je prosljedio kome treba. Drugog odgovora više nije bilo. Naredne godine obratih se i Milomiru Mariću u Beogradu, ima veze u „Laguni“, kao i kolega iz „24 sata“ zatekoh ga na moru, pa neka se javim: „U septembru“. Pohvalio je poslani ulomak „Glavni grad Venecija“, ali u Laguni su mu odgovorili da: „Ne objavljuju nepoznate pisce, posebice ne iz Hrvatske“. „Kad budem poznat kao Ante Tomić…“ Zatim me odbiše na natječaju Ministartsva kulture i medija, nisu mi dali poticaj za književno stvaralaštvo, a Boro mi reče da svi nešto dobiju. Ne bi tako, a osim mene na spisku sam vidio mnogo više onih koji taj put nisu dobili. No, za taj natječaj Lujo Bauer mi je napisao jako pozitivnu recenziju i slobodno mogu konstatirati kako mi je to najveće dosadašnje književno priznanje. Uz pohvale sada pokojnog Hrvoja ta recenzija je postament mojoj autorskoj samosvijesti u nastaloj situaciji. Hrvoje Stupar, dobitnik dva Porina, je prvi pročitao roman i stalno me hvalio: „To je najbolje što si do sada napisao.“ Nažalost, nije doživio da roman izađe. Njegovo ime uz moju pokojnu majku i pokojnog Jumba naveo sam u posveti što na njegovoj pustoj sahrani obećah Hrvojevoj udovici Sanji.
Slao sam na natječaj u Rijeku, Hena.comu, na njihovoj web stranici je pisalo ako se ne jave u narednih 45 dana neka autori znaju da nakladnik nije zainteresiran. Nisu se javili, jednako kao ni urednik Buybooka iz Sarajeva. Moj rukopis je kao leptir iz šifre za natječaje letio i sletao što s punim imenom što šifrirano s kurca na kitu, s kite na penis, s penisa na prč, a na prču tek dobih kar na dar.
Brojne odbijanci nisu me nešto previše tangirali, ipak, nije da nisam o svemu razmišljao i koliko mi moje spoznajne mogućnosti dozvoljavaju nađoh u romanu preko deset elemenata kvalitete, imam dosta motorića za uvlačenje čitatelja u korice. U izgradnji te posebne literarne zgrade primijenio sam gotovo sve što sam do sada znao o pisanju i projektiranju teksta, o držanju u toj neizvjesnoj avanturi stvaranja romana, a vrijeme će na kraju pokazati kako je netko jako bio upravu. Oni ili ja.
Osim s Lujom nisam bolje prolazio ni s meni poznatijim piscima. Boro je nešto malo pročitao, ali mu nije padalo na pamet da čita neki roman od petstotinjak kartica. Njegova nekadašnja supruga Zorica bila je mnogo obzirnija, napisala mi je malu recenziju, konstatirala je da imam dosta prave životnosti o čemu mnogi književnici mogu sanjati, te da „uopće ne sumnja da ću imati energije sve to izgurati. To je samo pitanje dana.“ Na tome smo stali jer je još navela kako ne voli čitati neukoričene knjige. Obratio sam se i Predragu Raosu, moje svije knjige je pročitao, dok sam imao emisiju kod mene je gostovao nekoliko puta, učio me pisati deseterac i svirati gusle, jedno vrijeme smo imali pristojnu komunikaciju, dok sam imao love platio sam mu neke njegove žvrljotine objavljene na portalu. Posljednjih godina je zaglavio u svojoj kući na Hvaru, obolio je od neke kožne bolesti i sam se liječio. Posebno ga je živciralo pitanje kako je i je li bio kod doktora?!. Ponekad bi me tako nazvao i ubrzo se izderao na mene kao da sam ja njega nazivao i nešto od njega tražio, a kad me zvao više puta sam mu predlagao da pročita ovo što pišem, pa da mu nekako dostavim. „Što ti imaš od toga što ću ja nešto misliti o tvome romanu?“ “Utvrđivao bih autorsku samosvijest, lakše bih prebrodio razdoblje do izlaska knjige“, nagovarao sam ga. „Onda plati, plati pa ću pročitati“, zatražio je Raos, a i drugi moji znanci među piscima su uglavnom takvi, nisu zatražili novac, ali podjednako svoje vrijeme štede samo za sebe i svoje književne stražnjice. I kada sam pomislio da je Raos ono najgore s piscima i mojim romanom što mi se može dogoditi dok sam sjedio kod Cvjetnog s Jasnom Kovačević, ravnateljicom knjižnice Bogdana Ogrizovića, lektoricom većine mojih djela i nekih poglavlja ovoga romana, poslanih na natječaj za poticanje književnog stvaralaštva od strane države, Jasna je navijala na mene i preporučila nekim izdavačima uključujući i moju bivšu šeficu Sandru, naišao je Damir Karakaš. Zastade pored nas, napomenuh mu da smo se upoznali u Splitu kada sam u Hrvatsku s Damirom Karamanom prvi put dovodio Ciocciolinu, njega su mi predstavili kao našeg čovjeka koji u Parizu po metroima svira harmoniku, pošto ga podsjetih na taj susret upitah ga zna li kakvog izdavača, trebam preporuku, imam dobar roman, a on pred Jasnom i još nekom gospođom stavljajući mi šaku pod nos zareža: “Jesi li ikad vidio šaku punu zuba? Hoćeš vidjeti?“ Nisam ništa čitao od toga visokog spadala, nego samo ono što su naveliko pisali o njemu, predstavljali su ga kao književnika i teškom žrtvom prijeke agresivnosti i nasilja. Možda je dečke na nekom okretištu, gdje je dobio grdne batine i o tome kao žrtva napisao razvikani roman o i protiv nasilja, upitao isto što i mene, a oni to nisu samo tako u nevjerici otrpjeli.
Ne sjećam se gdje sam upoznao Jergovića, mislim u „Kulušiću“ ili kod Boška Petrovića, ali od njegova dolaska u Zagreb mi se uredno pozdravljamo. S njegovom suprugom Anom sam nekada radio u „Nacionalu“ skupa s Dragecom Glamuzinom. „Ima to smisla… treba još malo pročačkati.“, uzvratio je Mic. Ali, to ali opet s veliko A, kada je pročitao da se glavna negativka zove Javorka, kao i njegova majk,a tko zna što je pomislio kada mi se prestao javljati.
„Neće oni da ti budeš književnik“, zaključila je moja bivša žena. S djecom ponovno stanuje kod mene, oni su gore, a ja u Thompsonovoj rupi. Poslije operacije kuka, došlo je vrijeme raznih čuda. Bijeljina se prodala sama, baš tako samu sebe, kupci su već čekali nudeći više negoli smo mislili tražiti, nisam morao seliti, što sam naslijedio to sam kćerima proslijedio, sad sam u svojoj kući, za hod mi više ne trebaju štake, nisam ostao bez posla unatoč obavljenim razgovorima o zdravstveno uvjetovanom otkazu. Nenadani preokreti i trijumfi se izredaše, dođe vrijeme kad me krenulo na raznim poljima, ali u umjetnosti nije bilo pomaka. Čak ni u rocku, gdje me uvijek išlo, premda sam u glazbi od svih mojih pokušaja najtanji, ni moje provjerene pjesme se ne zavrtiše. Toliko toga sam prošao, godine su donijele razne prisbodobe, toliko toga sam napisao, ali naiđoh na visoki zid, na branu. Roman mi nitko nije pristao ni objaviti. T
