AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

FRKOVIĆ: GRDO NAKOSTRIJEŠENI PUPOVČEVI SLJEDBENICI

24. studenoga, 2025.

Piše: Josip Frković

Bez obzira što “može  i što  hoće” u slučaju gradnje 40 srpskih kulturnih centara za 12 posto pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj predsjednik Vlade Andrej Plenković, bez konzultacija zastupnika Hrvatskog sabora, teško pogriješio, u objašnjavanju velikosrpskih lažnih mitova svakako treba polaziti od one čuvene da je ono gdje se nađe zadnji Srbin zapravo Srbija. Jer, tom logikom, od Beogradskog pašaluka i rasapa Dušanova carstva Srbija je svoj teritorij proširila četiri puta, tvrdi poznati hrvatski politički analitičar Vjeko Krsnik.

Bratstvo i jedinstvo

I bez obzira što je Srbija lažima opravdala “juden frei” nacistička i fašistička divljanja nad Židovima, mit o stradanjima Srba od režima NDH u Drugom svjetskom ratu i njihovoj ugroženosti iza raspada Jugoslavije neposredno je podupro Staljinov diktator nepoznata porijekla (Kumrovec). Parolaški je, poput milijuna drugih laži protiv netom stvorene hrvatske države, Hrvatskoj udijelio ulogu njegovateljice bratstva i jedinstva. Zapravo Hrvatske u svemu martološki i crnorukaški, te komunistički potlačene od velike Srbije. Ne dokazuje li to i Clintonov daytonski mirovni sporazum kojim je 1,2 milijuna Srba, nakon genocida u BiH, uz prekosavsku dobilo i državnu umanjenicu. Oružjem otetom vjekovnom tlu Hrvata i Muslimana.

“Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja…”, govorio je akademik SANU Dobrica Ćosić. Zašto je, međutim, od svih vrlina svojoj naciji namijenio grabežljivost, teško je dokučiti. Ponajprije stoga što su Srbi živjeli s ljudima drugih nacionalnosti i vjera, što su se olako nametali kao gospodari na tuđem tlu. Otimali kulturu, gradove i pokrajine. Prema nekim podacima, hrvatski je proračun dosad isplatio 22,5 milijuna eura za nesmetan rad srpske manjinske zajednice, od SNV-a do općinskih i gradskih vijeća, ali nikad dosta. Osobito iza ljetnog Thompsonova koncerta na zagrebačkom Hipodromu. Grdo nakostriješeni, sljedbenici petokolonaša i mešetara Milorada Pupovca u svakoj prilici spremni su prigovoriti i podvaliti.

Srbovanja oko Siska

Kad je riječ o Sisačko-moslavačkoj županiji, gdje je primjerice u Glini srpski centar uređen u staroj trgovačkoj kući beogradskih nasljednika i kraj parcele srušene crkve Roždestva presvete Bogorodice, veliki prijatelj Andreja Plenkovića odredio je da se uređeno zdanje nazove imenom krajiškog Jelačićeva časnika i glazbenika Hrvata Runjanina. Kao u čast skladatelja hrvatske svečane pjesme “Lijepa naša”. Ali pod imenom Josifa, a ne rođenog Vinkovčanina Josipa. I sve po  tome što šef SDSS-a zna najbolje i što nikom od ratom osiromašena srpskoga puka Banovine ne dopušta pristup zasjedanjima vijeća SNM-a ako nisu članski “organizovani”.

U Petrinji, koja iza Domovinskoga rata bilježi 600 žrtava srbijanske agresije na stratištima Banskog Grabovca, Žicine šume i korita Kupe, prvi nesporazum iza obnove crkve zbio se u tijeku uređenja parohijskog doma. U samom središtu grada na krovu doma istaknuta je bila hrvatska državna zastava što je zasmetalo parohu? Što će se desiti s budućim centrom Srba, za koji je lokalna vlast već dala zeleno svjetlo, teško je predvidjeti. Na Trgu hrvatskih branitelja parcela buduće srpske građevine graniči sa zemljištem potomka žrtve srpske sulude agresije, radnika “Elektre” ubijenog iz snajpera za rada na niskonaponskoj mreži kod Taborišta 1991.

Kad je Sisak u pitanju, zna se tek da se pravoslavni Srbi šest desetljeća okupljaju u uređenoj prizemnici, crkvi Svete Petke, jer je raniji hram srušen tijekom Drugog svjetskog rata. Sve veće priredbe folkloraša, pak, održavaju se u susjednom hotelu ili pak kao u subotu u Županijskom kongresnom centru. Pri samom kraju ovoga teksta moramo spomenuti i neke događaje i stranke koje su 90-ih ometale hrvatski narod u obrani svoga teritorija. Ponajprije, to je komunizam, ne ponovio se ni u naznakama! Ivica Račan je najprije kao premijer dopustio jugovojsci odvoženje oružja teritorijalne obrane u skladišta Veljka Kadijevića, kasnijeg pobjeglice u SSSR. Isti funkcionar legalizirao je djelovanje SPC-a u novostvorenoj državi Hrvata. U državi koju SPC nikad nije priznao?!. Supotpisnik sporazuma bio je nesretni Jovan Pavlović, bivši episkop zagrebačko-ljubljanski i cijele Italije, koji je Siščanima dobro znan po angažiranju na pripremi referenduma za proglašenje SAO krajine.

Kako se protokom vremena ljudi i događaji temeljito mijenjaju, spomenimo da je autorica teksta “Novosti” o još jednom srpskom mitu, onom  o ratnoj djeci Kozare, u naslovu spomenula “djecu stradalu u logoru u Sisku”. Tako je, što bi drugo odredio onaj koji zna broj pokatoličene srpske djece, a vjerojatno i to gdje je i kako je život izgubio dr. Šreter, humanist iz pakračkog agresorskog pakla Veljka Džakule. Da bi zaokružila cjelovitost protuhrvatske namjere, NN članica uredništva zagrebačkog portala ponavlja laži Borislava Miloševića “da su djeca ležala na slami i u nehigijenskim uvjetima. Puna skladišta hrane i odjeće nisu bila za malih 1152 nesretnika…” Prava je, dakle, istina da su mališani ostali u bespućima Kozare nakon stradanja ili zarobljavanja partizanskih roditelja. Slijede potom sjećanja stvarnih ili lažnih stradalnika, uz nabrajanje dužnosnika iz Veleposlanstva Srbije i dopredsjednik Savjeta za nacionalne manjine Milan Vukelić. I aktualni paroh Nebojša Đurić, koji je obavio obred nije htio ostati anoniman, pa je preminulih 515 dječaka i djevojčica nazvao novomučenicima. Žalio se pritom na krađu s radilišta za uređenje parohijskog doma…

Za nekih duljih razgovora u Sisku i okolici, međutim, lako ćete doznati da je autorica priče o sisačkom “konclogoru” potomak ugledne srpsko-hrvatske obitelji, čijim se mitovima znanstveno protivi VV, profesorica povijesti na Fakultetu Hrvatskih studija, ponikla od talijanskog graditelja grandiozne Domobranske vojarne na obali Kupe potkraj 19. stoljeća i hrvatskog ženskog dijela mješovite obitelji. T