Piše: Igor Koruga
Ovogodišnji blagdan Svih svetih neće se tako lako zaboraviti, barem zbog toga što su značajno dvodnevlje navjestila dva vrsna uprizorenja u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Što se programa tiče, nije se odveć riskiralo s Verdijevim i Mozartovim Rekvijemima, međutim, organizacijski je sigurno bilo muke s tolikim brojem raznih izvođača iz zemlje i inozemstva. Izvedba velebnog Verdijevog djela zbila se u četvrtak 30. listopada od 19:30, unutar ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije, u blistavoj suradnji s gostujućim Riječkim opernim zborom, njemačkim dirigentom i praunukom znamenitog pijanista Wilhelma Kempffa (1895-1991), Valentinom Egelom (1994), sopranisticom Kristinom Kolar (1976), mezzosopranisticom Martinom Gojčetom Silić (1972), tenorom Filipom Filipovićem (1997) i bas-baritonom Markom Mimicom (1987).
Verdi
Izvodila se dakle Misa za mrtve u a-molu, dovršena u travnju 1874. godine, usred pedesetogodišnje Verdijeve dominacije obilježene njegovim prvim (Nabucco, 1842) i posljednjim (Falstaff, 1892) opernim uspjehom. Misa je zapravo bila posvećena preminulom talijanskom pjesniku i romanopiscu Alessandru Manzoniju (1785-1873), tako da je opsežna i zahtjevna živa revizija svih sedam stavaka, ili sedamnaest dijelova, obilovala dubokom religioznošću i izrazitom dramatikom. Priliku za individualni istup solisti su imali odmah na početku (Requiem – Kyrie), nakon višeglasnog uvoda sjajno sjedinjenog zborskog tijela koje je, valja reći, do posljednjeg takta suvereno iznosilo zahtjevne pjevačke dionice. Zaslužni za to bili su i zborovođe, Nina Cosetto (HRT) i Matteo Salvemini (Riječki operni zbor), kao i neumorni Valentin Egel koji je, usredotočen na vjernu, pedantnu i intenzivnu interpretaciju, publici ponudio najvjerojatnije i samu Verdijevu zamisao. Stilski poznate solističke arije ubrzo je prekinula strahota udara bjesomučnog Dana gnjeva (Dies irae), čiju je snagu (nepotrebno) pojačao veliki bubanj i skori odgovor posljednjih truba/fanfara (Tuba mirum spargens sonum). U opširnom nastavku izmjenjivali su se bas (Mors stupebit, Rex tremendae, Confutatis), mezzosopran i sopran (Recordare), ponegdje podržani, a ponegdje prekidani mrmljajućim zborom. Liturgijski se nastavilo sa stavkom Offertorio, zazivanjem Krista (Domine Jesu Christe) i Abrahama (Quam olim Abrame), sve do ponovljenih truba i energičnog likovanja u Sanctusu, da bi se napokon došlo do dvostruke fuge i tematske podijeljenosti među zborskim glasovima. Fuga se dopunjavala i u Benedictusu, ženski glasovi u Agnusu Dei, a svi su se solisti sjedinili u molitvi Odrješenja, netom prije prenaglašenog lajtmotiva (Dies irae) i sopranskog uvoda u završnu zborsku fugu.
Mozart
Zbor je podjednako prednjačio i u izvedbi Mozartovog Rekvijema, dan poslije, u petak 31. listopada od 19:30, na jedinstvenom poklon-koncertu Zagrebačke filharmonije građanima Zagreba, prvom iz ciklusa FEELharmonija. Koncert je bio dodatno posvećen maestru Saši Briitviću (1965-2015), višegodišnjem voditelju Akademskog zbora Ivan Goran Kovačić koji je, ponavljam, prožet mlađim, vrlo ambicioznim i darovitim pjevačkim naraštajem, bio gotovo eteričan. Zanimljivo je bilo to da je Mozartovo posljednje remek-djelo sigurno napunilo većinu slušateljskih srca posebnim religioznim osjećajima, što nije bilo loše, dapače, no možda je ipak neznatno zasjenilo fakat da skladateljev interes za religiju (i vjeru) nikada nije bio značajnije izražen. Barem ne u smislu u kojem je to bio slučaj kod Johanna Sebastiana Bacha. Mozart je, dakle, sve svoje mise skladao kao univerzalni glazbenik kojem je crkva samo ponudila jedan od načina njegovog nedostižnog izražavanja. Dakle, Misu za mrtve u d-molu, KV 626, izvorno je naručio njemački aristokrat (i navodni skladatelj), grof Franz von Walsegg (1763-1827), Mozart je napisao nepunih osam stavaka, a ostatak je, na temelju skica, dovršio njegov učenik i prijatelj, austrijski skladatelj i dirigent, Franz Xaver Süssmayr (1766-1803). O toj opsežnoj i zanimljivoj faktografiji govorio je pripovjedač Fabijan Komljenović, u nekoliko navrata, između stavaka, kako bi publika koja je legitimno došla do besplatnih ulaznica, nenavikla na ozbiljno-glazbenu svakodnevicu, ponešto i naučila. Bila je to uljudna gesta organizatora koji se pobrinuo i za adekvatan prijevod liturgijskog teksta, svakome vidljiv na prostranom, visoko postavljenom panou. Naposljetku i ukratko, dvorana je bila preispunjena pristojnom publikom, dirigent Pavle Zajcev više nego kompetentan, a sopranistica Darija Auguštan za neospornu nijansu bolja od ostatka probranih solista, altistice Ivane Srbljan (1980), tenora Roka Radovana (1994) i basa Luciana Batinića (1977). T
