GLAVNE TEME PRIČA

OBJAVIO SAM MU REPRINT KNJIGA, POSTAVIO SPOMEN PLOČU I ZA NAGRADU NE ZOVU ME NA FRA MA FU FESTIVAL U ĐURĐEVCU

5. listopada, 2025.

U novinarskim školama bi se moralo učiti i o pisanju reportaža Franje Fuisa. Naime, kao prvo treba reći da je reportaža prava, istinska forma, u kojoj su se ogledali mnogi vrhunski pisci. I da je to jedan od najtežih oblika novinarstva. Međutim, Fuisu je to išlo lagano, kao pero. On sve što je doživio, poglavito s njegovih brojnih putovanja, sa susretima s malim, običnim ljudima odmah je to pretočio na papir

Napisao: Mladen Pavković

Koga još zanima Franjo Martin Fuis, odnosno legendarni Fra Ma Fu? Koga još zanimaju njegove briljantne reportaže? Eto, zahvaljujući isključivo pojedincima iz njegova rodnog kraju opet se srećom počelo govoriti i pisati o ovom briljantnom novinskom i književnom peru. Naime, u Đurđevcu je i ove godine održan Festival posvećen ovom velikom novinaru i piscu.

A s Franjom Fuisom, koji je rođen u selu Golo Brdo kraj Virovitice 14. 11. 1908., a poginuo je u zrakoplovnoj nesreći iznad Plitvičkih jezera 1943., (njegovi posmrtni ostaci i uništeni zrakoplov nikada nisu pronađeni) počeo sam se baviti među prvima u hrvatskoj državi, a uz pomoć dr. Srećka Božićevića, jednog od najboljih hrvatskih alpinista i istraživača. Tako sam uz ostalo 2003. objavio reprint njegovih knjiga „Podzemni Zagreb i druge reportaže“ i „Zakon rieke“ (scenarij za film), Na objavu ovog scenarija potaknuo me prijatelj Danijel Rafaelić, koji je pronašao ovaj rukopis. Pored toga, u ovoj knjizi objavio sam i niz drugih tekstova o Fuisu, kao i veliki broj neobjavljenih dokumenata. Na pročelju kuće u kojoj je živio u Zagrebu, u Iločkoj 16, uz nazočnost brojnih njegovih štovatelja postavio sam i spomen ploču- da se ne zaboravi. Još je tamo. Za nagradu mene ne zovu na taj festival.

Nisu ga spominjali

No, prije  nego nešto kažemo o njegovim reportažama, željeli bi  izraziti ogorčenje prije svega prema pojedinim  našim poznatim novinarskim kolegama, od kojih istina, nekih nema više na životu, pa im nećemo spominjati ni imena, koji su izvrsno kopirali i plagirali Franju Fuisa, poglavito kao reportera, i to tijekom čitavog svog novinarskog rada, ali ga na žalost nikada nisu ni spomenuli. Kad su iz tiska izašle te njegove knjige, a još više   prigodom podizanja spomen ploče ti „plagijatori“ i „kopiranti“ iz tzv. velikih redakcija, nikada nisu ni spomenuli njegovo ime,  njegova djela, već su ga jednostavno marginalizirali i prešućivali.

U novinarskim školama bi se moralo učiti i o pisanju reportaža Franje Fuisa. Naime, kao prvo treba reći da je reportaža prava, istinska forma, u kojoj su se ogledali mnogi vrhunski pisci. I da je to jedan od najtežih oblika novinarstva. Međutim, Fuisu je to išlo lagano, kao pero. On sve što je doživio, poglavito s njegovih brojnih putovanja, sa susretima s malim, običnim ljudima odmah je to pretočio na papir. Bio je mu je to poseban izazov, a sa svakom svojom reportažom uspio je kao malo tko zainteresirati auditorij, pobuditi njegova osjećanja. Pisao je, prije svega, o malim ljudima. A to nije ni malo lagan ni jednostavan zadatak. Mnogo je lakše napraviti reportažu o nekoj već slavnoj ličnosti (recimo o Maji Šuput, o kojoj svakodnevno pišu i objavljuju, da se malo našalimo). Za svaku  reportažu, od kojih da vas sada  ne umaramo, a objavljene su među ostalim i u knjizi „Podzemni Zagreb 1934.-1941.“ temeljito se pripremao, budno sudjelujući u događajima i zapažanju svih detalja. Imao je izniman dar  vjerno prenesiti  neki događaj ili pojavu u obliku dinamične priče. A to možete uočiti u njegovim reportažama s naslovom Na strminu bijede, Na skupštini „Prosjačkog društva“, Strahovita smrt skitnica, Misteriozna smrt Mirka Soljana, Svjetioničar na otoku Lešinara itd. i tako redom.

Fuis je poglavito bio majstor tzv. putopisne reportaže, koje inače i najčešće možemo naći u našem tisku. Pisao je i odlične scenarije za briljantne stripove Andrije Maurovića. Iako tada, u njegovo vrijeme, nije bilo nekih udžbenika kako se piše reportaža, on je stoga, slobodno možemo reći ne samo majstor nego i jedan od „profesora“ ili autora kako se to radi. Tako u svim njegovim reportažama nailazimo na uvod u kojemu najavljuje i određuje temu o kojoj piše, tu je zaplet kroz koji ulazi u sam srž problema, kulminacija u kojoj stvara napetost u iščekivanju najboljeg događaja, a potom dolazi rasplet u kojem se  sve  razjašnjava  te nam na kraju daje i poruku kojem ujedno i završava priču. Teme mu, kao što smo rekli, nikada nisu nedostajale.

Sitni i krupni lopovi

Bio je jedan i neponovljivi – Franjo Martin Fuis, bez kojeg bi hrvatsko novinarstvo danas itekako bilo siromašno. Stoga, je prava šteta što više nemamo novinara koji bi kontinuirano kao on pisali o skitnicama, prosjacima, sitnim i krupnim lopovima, ljudima s ruba, beskućnicima, siromašnim poljodjelcima, mornarima i ribarima, drvosječama i jadnim hrvatskim braniteljima. S njim kao da su  nestali i ljudi od pera (svaka čast izuzecima) koji su poput njega voljeli ljude.

„Uvijek su me u životu privlačile takve krpe obješene na ljudima kao dronjavi zastori, iza kojih su se često odigravale najdublje tragedije života“- među ostalim je pisao čovjek kojeg danas slavimo-Franjo Martin Fuis ili Fra Ma Fu. T