GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: JAN NIKOVIĆ ODUŠEVIO PUBLIKU, DIRIGENTA ROPHÉA I SIMFONIČARE HRT-a

1. ožujka, 2025.

Piše: Igor Koruga

Glazba mnogih (ukrajinskih i) ruskih skladatelja u dvadesetom je stoljeću obično sažimala elemente džeza i suvremene umjetničke glazbe. Istraživali su se mnogi postojeći tradicionalni (klasični) oblici, folklorni elementi i elementi američke glazbe koja se u ono vrijeme također mogla svesti pod afro-američki folklor. Izrazitiji predstavnici tog novog, politički osjetljivog vala, s vrlo osebujnim i posve autentičnim pristupom tonalitetu, modernizmu i serijalizmu, bili su, nekim redom, Sergej Rahmanjinov, Vladimir Majakovski, Sergej Prokofjev, Dmitrij Šostakovič, Tigran Mansurian, Nikolaj Roslavets, Alexander Mosolov, Arthur Lourié, Nikolaj Čerepnjin, Galina Ustvolskaya, Edison Denisov, Sofia Gubaidulina i Alfred Schnittke. Njihova djela i tada su se naširoko izvodila, a dodanašnja su istraživanja znatno više razotkrila povijesne i društvene značajke vezane uz njih, nego složene tehničke i stilske aspekte, osjetljive (i) za reprezentativne analitičke studije vodećih svjetskih znanstvenika na polju glazbene teorije i analize. Možda na neki drugi način sintetička, ali opet, dojmom i formom upečatljiva, bila je i Rapsodija na Paganinijevu temu, op. 43, Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), ondašnja skladba koju je sam skladatelj, najvrsniji pijanist svoga vremena, praizveo u Baltimoreu, 7. studenog 1934. godine, s Filadelfijskim orkestrom i britanskim dirigentom Leopoldom Stokowskim (1882-1977). Za djelo je presudna bila i ostala dojmljiva tema iz posljednjeg Capriccia za solo violinu u a-molu, violinista i skladatelja Niccolòa Paganinija (1782-1840), majstorski razrađena i uklopljena u postromantični Rahmanjinovljev glazbeni jezik. Uvod, temu i 24 varijacije do danas su protumačili svi pažnje vrijedni svjetski pijanisti, pa se tim primjerom poveo i jedan od najistaknutijih naših mladih pijanista, Jan Niković (2001), brižno školovan kod profesorice Ele Korbar, profesora Rubena Dalibaltayana, profesorice Natalije Trull, a dodatno i kod mentora Eliso Virsaladze, Milane Chernyavske, Sergia Tiempa, Claudija Martíneza Mehnera i Rene Shereshevskaye.

Idila skladatelja za klavirom

On je dakle, uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem dirigenta Pascala Rophéa (1960), na šestom koncertu iz Majstorskog ciklusa 2024/2025, 27. veljače 2025. godine od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, dao svoju predodžbu Rahmanjinovljeve Rapsodije, svakako autentičnu i za pamćenje. U biti trodijelna – od uvoda do desete varijacije, od jedanaeste do osamnaeste i od devetnaeste nadalje – Nikovićeva je izvedba bila prožeta posebnom osjetljivošću i emocionalnom inteligencijom. U njegovim suptilnim gestama i nedvojbenoj prisutnosti bilo je toliko nijansiranih dodira i razvedene dinamike da je i najmanji pomak u zvučnosti bio snažan opis raspoloženja, mišljenja i glazbene naracije. Suradnja s orkestrom bila je uzorna i samo ponekad rubna; ne zbog toga što je bilo koja strana zakazala, već zbog toga što se tek ponegdje, s vlastitom kakvoćom sviranja i poniranja u dubinu (kon)teksta, Niković preintimno zanio/osamio, iznijevši pritom (pre)kompleksne nijanse, nedostižne uigranoj skupini od osamdesetak glazbenika. I baš je to, prenošenje intime i Rahmanjinovljevih snova u onaj čujni dio svijesti, povuklo za sobom idilu skladatelja za klavirom i njegovih minijaturnh studija tonske elegancije i onostranog spokoja. Nikovićevi prsti lebdili su blago nad tipkama, bez ikakvog gubitka definicije i prenaglašene virtuoznosti, a opet, s netaknutom jasnoćom glazbenih vizija i obiljem blistavih tekstura koje su treperile u fokusu i izvan njega. Srećom, zbio se tu i dodatak u kojem je silno predisponirani mladić podjednako uspješno odsvirao baroknu skladbu La Poule, RCT 6/12, Jeana-Philippea Rameaua (1683-1764), kao ilustraciju čistog francuskog čembalističkog stila.

Razdvojeni vremenom

Međutim, naravno, nije se cijela večer svela samo na pijanista i pratnju, već su se u sličnom svjetlu uspjeli predstaviti i, skupno, simfoničari HRT-a – unutar trostavačnog Koncerta za orkestar poljskog skladatelja Witolda Lutosławskog (1913-1994), obojenog folklornim napjevima, razrađenim harmonijama i atonalitetnim kontrapunktima u neoklasicističkim i neobaroknim formama, kao i osobno, skladatelj, glazbeni producent i pedagog Vjekoslav Nježić (1973), donedavni rezidencijalni skladatelj HRT-a (2023/2024) – s praizvedbom Divisi temporali (Razdvojeni vremenom) za simfonijski orkestar.  Riječ je naime bila o tretmanu i artikulaciji glazbenog vremena unutar tri odvojene, ili međusobno suprostavljene kompozicije. U prirodnom uzlazu i silazu, tretirao se zapravo koral, vrlo inteligentno, muzikalno i prijemčljivo, u dva osnovna kontrasta: eteričnom, vremenski nejasnom i smirenom, u gudačima, te razigranom, upečatljivom i vremenski jasnom, u puhačima. T