Piše: Igor Koruga
Nitko više ne sumnja da je ruska violinistica ukrajinskih korijena, Viktoria Mullova (1959), pri samome vrhu svjetske elite današnjih solista. Ako ni zbog čega drugoga, onda barem zbog toga što niti najoprezniji skeptik ne bi mogao zaobići ogoman broj najviših priznanja povezanih s njenim živim nastupima, nagrađivanim snimkama za najprestižnije svjetske izdavačke kuće, suradnjama s najvećim dirigentima, orkestrima, komornim glazbenicima i solistima te sa žanrovskim nepodijeljenostima koje krase samo najdarovitije i najslobodoumnije glazbenike. U tom, potonjem smislu Mullova se danas gotovo savršeno snalazi s repertoarnim djelima rane (renesansne i barokne) glazbe, glazbe klasike, romantizma, moderne, jazza, world musica i popa, a pozornost javnosti privukla je još davne 1980. godine kada je osvojila prvu nagradu na Međunarodnom natjecanju Jean Sibelius u Helsinkiju, a dvije godine kasnije i zlatnu medalju na Međunarodnom natjecanju Čajkovski u Moskvi. Na tadašnji zanos žirija zacijelo je utjecala njezina briljantna tehnika i prirodna muzikalnost, izuzetno razvijena i oblikovana u tada znamenitoj moskovskoj Centralnoj glazbenoj školi (za darovite glazbenike) i na Moskovskom konzervatoriju u klasi istaknutog sovjetskog violinista Leonida Borisoviča Kogana (1924-1982). Proslavljena i priznata, iskoristila je svoju finsku koncertnu turneju 1983. godine za organizirani bijeg u Švedsku, ostavivši u hotelu Stradivarijevu violinu u sovjetskom vlasništvu. Ubrzo se (s)našla u Washingtonu, usred slobodnoga svijeta, na početku nezamislive budućnosti koja je i zagrebačkoj publici donijela dvije neprocjenjive umjetničke večeri.
Nemoguće bez dodatka
Jednu sredinom travnja 2018. godine, a drugu u ovoga četvrtka, 10. listopada 2024. godine od 19:30 sati u Velikom Lisinskom, na prvom koncertu Majstorskog ciklusa ’24/’25 Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije (SO HRT-a). Ponajprije zaslugom šefa-dirigenta SO HRT-a, Pascala Rophéa (1960), Mullova se odlučila u Zagrebu odsvirati Koncert za violinu i orkestar u D-duru, op. 77, Johannesa Brahmsa (1833-1897), kojeg je, valja reći, prije nepunih tjedan dana izvodila u grčkom Solunu. Na samome početku željno iščekivanog nastupa, podulja je orkestralna ekspozicija (Allegro non tropo) možda stvorila određenu napetost, ali samo kod publike, jer je solistica strpljivo, od prve note, pokazala svoj unutarnji mir, unikatan tonski kolorit, nevjerojatnu prisutnost na pozornici i mogućnost dubokog prodiranja u duh skladatelja. Tijekom tog pozamašnog stavka Ruskinja je s lakoćom održala savršenu ravnotežu između povijesnog i modernog tumačenja, precizno i nipošto hladno, s glazbenom motorikom prema naprijed i vibratom u službi boje, a ne stalne komponente zvuka. Uz orkestar, suglasno se razvijao prijelazni materijal u kontrapunktu uvoda u drugi stavak (Adagio), a potom, u drugom dijelu istoga stavka, i u samostalnim dionicama oboe i violine, praćenim sve intenzivnijim gudačkim korpusom. Sljedeći violinistički (za)okret bio je usmjeren prema reprizi glavne teme i tonaliteta, ali i prema uvodu u finalni rondo (Allegro giocoso, ma non troppo vivace – Poco più presto), koji je pak bio u duhu virtuoznog mađarskog pučkog plesa verbunkos i paralelnih tema lišenih mađarskog folklora. Umjetnicu poput Mullove bilo je doista nemoguće pustiti bez barem jednoga dodatka, koji se na sreću i zbio. Nimalo slučajno, radilo se o Bachovoj Prvoj sonati za violinu solo u g-molu, BWV 1001, odnosno o uvodnom stavku (Adagio) unutar kojeg je, baš kao i kod Brahmsa, Mullova uspjela – s emocionalnim, besprijekorno povezanim i kohezivnim usporednim linijama – predočiti pravu lirsku čipku glazbenih misli, ili opipljivu priču koja je u glavi ostala još dugo nakon cjelovečernje koncertne predstave.
Stipčevićeva praizvedba
A ostatak zagrebačke predstave obilježili su agilni dirigent Pascal Rophé, sjajno ugođeni članovi orkestra HRT-a i djela Béle Bartóka (1881-1945) i mladog, zasad obećavajućeg, Lovre Stipčevića (1994). Bartókov Koncert za orkestar, Sz. 116, sa svojim je simetričnim peterodjelnim planom osvijetlio značajan dvogodišnji rast SO HRT-a, u svakom smislu. Ponajprije se to očitovalo u odlično pozicioniranim srazovima dijelova orkestra, pojedinih parova unutar pojedinih (poglavito puhačkih) sekcija, solista između moćnih instrumentalnih cjelina, u elegijskim ozračjima, prekidima i citatima iz Šostakovičeve Sedme simfonije u C-duru, op. 60. Zvukovno savršenije moglo se stoga jedino uz pomoć elektronike, pomno i decentno osmišljene, (pro)komponirane, (na)snimljene i (uz orkestralni zvuk) reproducirane u Stipčevićevoj praizvedbi Cataplexis (Zla slutnja), za simfonijski orkestar i elektroniku. Kompozicija je, prema riječima autora, bila prožeta gradacijom zvukovnog spektra, od ¨lirskog ugođaja i prozračnosti teksture na početku¨ do ¨zgušnjavanja strukture i zvukovne saturacije¨ na samome kraju. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.