Prije 24 godine Starobrođanin Nikola Rožanković, poznati Mika u cijelom lekeničkom Pokuplju i onom glinskom na desnoj obali Kupe u kojem je za velikosrpske navale ratovao “z četnikima” kao pripadnik Policijskoga odreda “Braća Radić”, prestao je ranom zorom sjedati na svoj bicikl da bi stigao do glavne porte željezare u sisačkom Capragu. I tako pune 42 godine. Prevaljivao je u jednom smjeru 30-ak kilometara. Bilo je naporno. Ondje je poput drugih stručnih radnika strojnoga održavanja zarađivao svoju mjesečnu plaću od koje su živjeli Rožankovići, Mika, žena mu i dvoje djece, ili si njome olakšavao brojne obiteljske obveze.
Prije četvrt stoljeća ratni veteran postao je, zapravo, poduzetnik. Svojim traktorom i malom prikolicom dao se u sakupljanje otpadnog željeza. Od metalnih bačvi do pletene žice. Od Brkiševine do Letovanića i Žažine. “Nemreš se obogatiti, ali poneku kunu moreš privrediti, ne dirati u one spremljene u ormaru, veli vječito raspoloženi Pokupljanin.
Razgovaramo pred ulazom u dvorište Rožankovićevih porijeklom iz glinskog Selkovca, dok unuk Viktor umiruje crnog psa. Veli Mika da je kao strojobravar radni odnos zasnovao 1973., a sedam godina kasnije se oženio.
Zanimamo se odakle selu ime što podsjeća na plovidbu.
“U starija vremena, valjda za kraljevine, Kupom su puščali balvane hrastova iz Starog Farkašića nizvodno Kupom prema sisačkoj tvornici tanina. Od Farkašića je do obale napravljena i željeznička pruuga. Često su i vezali za damšif, pa je jedne zgode takvo prometalo potopljeno blizu nas…” Naš Ivec Trdisević je radio u VBC-u.
“Dobro veliš, Gemelt, pa Đumbiri i još neki putovali su na posel”.
Kad dotaknusmo podsjećanje na ratne dane, Mika podsjeća na nesretno forsiranje Kupe 13. prosinca 1991., kada je u hladnoj rijeci izginulo mnogo ljudi iz 102. brigade ZNG-a. Od sedam tenkova, jedan je onesposobljen pa je ostao kod krajinaša u Gračenici. Kad govori o neuspjelom mostobranu kod Šišinca, onih s druge obale Kupe prisjeća se u usporedbama s “graničarima iz željezare”. Milića iz Siska ili pak Crnojevića iz Krčeva. Većina ih je otišla k svojima, a Crnojević koji nikad nije gledao u oči nego pod noge, zasigurno je daleko dogurao u “sao krajini”. J. Frković T
