U sjedištu UN-a u New Yorku, izložene su fotografije s natpisima “logori za decu u NDH“, a kao primjer navedena su “deca umorena glađu u dečjem logoru Sisak“, međutim, istina je da su fotografije izgladnjele djece zapravo nastale u Mataruškoj banji, kod Kraljeva u Srbiji!”, Leljakova je tvrdnja. S originalne fotografije izgladnjelog djeteta, iz Mataruške banje izrezan je pečat koji dokazuje da je fotografija nastala u Srbiji i na starom pisaćem stroju naknadno je ispisano da je riječ o logoru u NDH
Napisao: Josip Frković
Poslije pretpremijere u Zagrebu, film redateljice i novinarke Nade Prkačin o zbrinjavanju ratne partizanske siroccadi s Kozare 1942. i 1943., vidio je u četvrtak u dvorani Velikoga kaptola i velik broj Siščana. Medju njima i dobar broj onih koji su minulih godina bili duboko povrijeđeni velikosrpskim i neokomunističkim lažima o sisačkom “logoru za decu” , “u kojem su ondašnje vlasti NDH ubijale nesretne mališane”. Prava je istina, medjutim, suprotna – Siščani i seljaci iz okolice grada, na ponos humanih ljudi, zbrinuli su angažiranjem nadbiskupa zagrebačkoga kardinala Alojzija Stepinca i “Caritasa” tisuće pravoslavne djece koja su iza njemačko-domobranske ofenzive protiv partizana ostala bez roditelja u brdsko-šumovitoj pustoši Kozare. Film Laudato TV u trajanju 50 minuta, producentice Ksenije Abramović, temelji se na sačuvanoj dokumetaciji Hrvatskoga državnoga arhiva, daleko od srbijanskih tvornica laži koje su Hrvate prikazivali fašistima i na tome gradili svoj brutalni genocidni pohod i obračun iza 1945. Sisačka je biskupija na premijernu projekciju stoga pozvala istaknutog povjesničara, istrazzivača Romana Leljaka, koji je u beogradskim arhivima pronašao fotografije nesretne i izgladnjele djece, kojima su velikosrbi dokazivali da se radi o uznicima logora u Sisku, a snimljene su zapravo u Mataruškoj banji.
“Na izložbi o Jasenovcu, koju je u siječnju prošle godine Srbija organizirala u sjedištu UN-a u New Yorku, izložene su fotografije s natpisima “logori za decu u NDH“, a kao primjer navedena su “deca umorena glađu u dečjem logoru Sisak“, međutim, istina je da su fotografije izgladnjele djece zapravo nastale u Mataruškoj banji, kod Kraljeva u Srbiji!”, Leljakova je tvrdnja. S originalne fotografije izgladnjelog djeteta, iz Mataruške banje izrezan je pečat koji dokazuje da je fotografija nastala u Srbiji i na starom pisaćem stroju naknadno je ispisano da je riječ o logoru u NDH! A još prije pet godina, ogavne laži o čestitim Siščanima komentirao je i naš portal Tjedno iz pera ovoga autora u članku s naslovom “Sisak može biti ponosan na svoj odnos prema djeci s Kozare”. Uslijedila je serija tekstova o istoj temi. A ovom prigodom donosimo ulomak iz članka “Dječje prihvatilište, a ne logor”:
“Sramota! Sram vas bilo!“, „Logor, logor, logor!“, neartikuliranim glasovima i histerično visokim tonovima, još u petak vrištala je SDP-ova Kristina Ikić Baniček na oporbene vijećnike Gradskoga vijeća koji su se drznuli osporiti tvrdnje iz pripremljena pisanog obrazloženja za imenovanje ulica i trgova. Jer, doista boljševički bajkovito zvuči priča, odnosno navodna inicijativa od lanjskoga listopada, prema kojoj su sisački gimnazijalci i nekoliko stotina građana svojim potpisima zaiskali imenovanje javne površine u čast humanitarke Dijane Obexner Budisavljević. Nepunu godinu kasnije, pak, gradska komisija zaprimila je zahtjev „vrišteče“ gradonačelnice da se prostor između groblja i susjednoga stambenog naselja nazove po istoj osobi. Krivo biste zaključili da je dijelu oporbenih vijećnika HDZ-a i HSP-a AS zasmetalo spominjanje časnoga imena plemenite Austrijanke, koja je i u ratnom kaosu smogla snage spašavati nezbrinutu djecu, ratnu siročad s Kozare i Korduna (oporbenjaci su u znak neslaganja napustili sjednicu, a HDZ-ov neuspješni kandidat za prvoga čovjeka grada iz toga kluba za odluku većine čak je glasovao?! – op.a.). Dapače, zasmetala je formulacija prema kojoj je u Sisku djelovao „ustaški konclogor za djecu“, a ne prihvatilište Crvenoga križa. K tome, ni riječi o povijesnoj istini koja je osvjetlala obraz Siščana i stanovnika okolnih sela, jer su u svojim obiteljima zaštitili i spasili život 5500 malih nesretnika. Kako se ratnim i počesto nepouzdanim statističkim podacima – osobito sa srbijansko-srpske i ljevičarske strane – olako i najlakše dodaju nule, poslužimo se izvornim pokazateljima sisačkoga mrtvozornika o pokopu 1152 mališana.
Izostao ratni zločinac Milorad Pupovac
Prema evidenciji od 25. rujna 1942., 1193 djeteta predana su na prehranu gradskim obiteljima, a 662 su predana biološkim roditeljima. I dok je sisački liječnik dr. David Egstein u prihvatilištu ostavio dokumente o tome da su djeca na lokacijama današnjega Doma kulture i u Teslićevoj staklani umirala od pjegavoga tifusa, dizenterije, ospica, upale pluća, skorbuta, difterije, zaušnjaka, gnojne infekcije i pothranjenosti, teško je prihvatiti Pupovčev, Vulinov i ini velikosrpski mit o „zarobljavanju i namjeri likvidacije u najvećem dječjem ustaškom logoru u Evropi“. I mada je ovogodišnja, peta po redu obnovljena komemoracija na Viktorovcu, uz parastos četvorice pravoslavnih svećenika Zagrebačke i Slavonske eparhije, održana u odsutnosti scenarista ovakvih i sličnih, mahom protuhrvatski intoniranih skupova, ratnoga zločinca Milorada Pupovca (valjda na svadbi srbijanskoga princa Karađorđevića – nap.p.), ni Banjalučanka Dobrila Kukolj ni Aneta Lalić (SNV) nisu propustile ustaljene izraze. „Na Kozari je od roditelja oteto 23.000 djece“ ili „“koji su tu pobijeni i pomrli..“. Riječ je, dakako, o trosmislenim srpskim formulacijama koje se, ovisno o prigodi, upotrebljavaju prilikom evociranja povijesnih činjenica. Zbog toga, osobito tendencioznoga politiziranja teme, dostavljeni je poziv organizatora odbio vlč. Branimir Motočić, povjerenik Sisačke biskupije za ekumenizam.
Nezaboravna izjava „Srbobranu“
Spomenimo da su na Viktorovcu s bijelim cvjetovima u ruci od dužnosnika viđeni zamjenik sisačko-moslavačkoga župana dr. Dušan Bjelajac, potpredsjednik SABA Hrvatske Milovan Bojčetić, načelnik općine Dvor Nikola Arbutina, sisački imam Alem ef. Crnkić i drugi. Zamoljena za izjavu „Novostima“ o spornim povijesnim činjenicama, gradonačelnica Ikić Baniček je kazala: – O tome se na Gradskom vijeću jučer vodila vrlo burna rasprava. Neki vijećnici, koje ne mogu drukčije nazvati nego filofašistima, pokušali su negirati da je na području Siska postojao dječji logor, te relativizirati ratne zločine. Zbog toga sam još odlučnija da antifašizam i njegove tekovine što bolje sačuvam i prenesem na mlada pokoljenja. Nakon glupih SF-SN brezovičkih pokliča, rekli bismo da K.Ikić Baniček otima glumački antifašistički primat Stipi Mesiću. Šefica SDP-a i grada Siska, uspjela je uz pomoć svoje stranačke i pridružene većine, dosadašnji mali dio Nazorova šetališta, s fontanom Gabrijele Kolar, na obali Kupe imenovati parkom Dijane Budisavljević, perivoj kraj Gimnazije imenom Tee Benčić Rimay, a odsječak ulice do rotora na Zagrebačkoj cesti imenom u „Oluji“ poginuloga zapovjednika Stjepana Grgca. T
