“Mi nismo nikakvi četnici iako postoji tendencija da se Srbe u RH naziva četnicima. Mi smo antifašisti i ljudi lijeve orjentacije. Mi ne mrzimo nikoga i ne potičemo netrpeljievost prema nikome. To je jedan pokušaj da se ocrni taj ustanak i da se afirmiraju ideje i ideologije koje su dovele do ustanka. Ako se u tim selima oko Srba i u cijelo području jugoistočne Like dogodila kampanja koju je vodio Maks Luburić i u kojoj je pobijeno oko 400 ljudi i ako je u toj kampanji bilo stvoren razlog da se pođe u pohod osvete, kao što je to bilo u Boričevcu, to nije razlog da se ustanak karakterizira onakvim kakav on nije bio. Partizani su taj ustanak preveli na pravu stranu…”, izjavio je Milorad Pupovac
Napisao Josip Frković
Iz kontradikcije u kontradikciju, iz laži u laž, očigledno, svojim nastupima na besmislenim komemoracijama i parastosima punim providnih laži – teško podnoseći činjenicu da su od 1918. do 1990. Hrvatsku držali svojom kolonijom i da su 1995. doživjeli konačan vojni poraz – idu popovi i prvaci srpske nacionalne manjine. Od obilježbe obljetnice navodnog antifašističkog a četničkoga ustanka u Srbu, preko skupa sjećanja u Glini do “opšteg okupljanja srpstva” u Bačkoj Palanki, baš u vrijeme kninskoga slavlja Dana najveće hrvatske vojne pobjede. Nimalo slučajno, na svim ranijim i netom spomenutim skupovima nazočio je predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Plenkovićeve licemjerne i HDZ-ove većine, nadasve politički manipulator Milorad Pupovac, za većinu Hrvata i ratni zločinac, koji je dr. Ivana Šretera 1991. prepustio njegovoj gorkoj sudbini i mučeničkoj smrti u “ustaničkom” Bučju. Ne želeći propustiti ni jednu medijsku priliku za povijesne lekcije Hrvatima, nastupio je i u programu N1 televizije.
Poštovati sve žrtve
Ove godine ste u Srbu pozvali na minutu šutnje za sve žrtve, no unatoč tome susrećete se s prosvjednicima koji tvrde da je to bio ustanak četnika?
“To su uvrede za nas. Mi nismo nikakvi četnici iako postoji tendencija da se Srbe u RH naziva četnicima. Mi smo antifašisti i ljudi lijeve orjentacije. Mi ne mrzimo nikoga i ne potičemo netrpeljievost prema nikome. To je jedan pokušaj da se ocrni taj ustanak i da se afirmiraju ideje i ideologije koje su dovele do ustanka. Ako se u tim selima oko Srba i u cijelo području jugoistočne Like dogodila kampanja koju je vodio Maks Luburić i u kojoj je pobijeno oko 400 ljudi i ako je u toj kampanji bilo stvoren razlog da se pođe u pohod osvete, kao što je to bilo u Boričevcu, to nije razlog da se ustanak karakterizira onakvim kakav on nije bio. Partizani su taj ustanak preveli na pravu stranu. Mi moramo poštovati sve žrtve, no moramo reći što je četništvo, što antifašizam, a što ustaštvo. Jedna je bila slobodarska ideja, a druga kolonizatorska i okupacijska i zločinački režim.”
Na pitanje vjeruje li da će doći do ozračja kada će se svi zajedno moći pokloniti svim žrtvama, Pupovac je odgovorio:
“Mi radimo na tome. Potrbeno je kazati da je ustaški režim bio kvislinški, zločinački režim koji je organizirao genocid protiv Židova, Roma i Srba. Današnja Hrvatska se treba u svojoj svakodnevici odmaknuti od toga. Što bi u Glini, strašnom mjestu stradavanja Srba, dolazili ljudi koji pozdravljaju sa “Za dom spremni” i koji pjevaju to, kao što to čini Marko Perković Thompson.”
Nedić nije bio kvisling
Srbijanski režim tijekom Drugoga svjetskoga rata, dakle, nije bio kvislinški, podanički i nije tri mjeseca iza početka njemačke okupacije Berlinu javio da je u Srbiji, na krvavoj Banjici , “potpuno rešeno jevrejsko pitanje”? Bez sumnje, ustaški je režim bio zloćudan i zločinački, a njegov poglavnik prvi režimski zločinac i prema vlastitu narodu, ostavivši ga 1945. u doslovnoj genocidnoj klaonici vjerolomne imperijalne britanske politike Winstona Churchila i krvožednih partizanskih (četničkih, bez kokarde!) osvetnika. Poslije svega, dotičnom Pupovcu iz dokazano četničke obitelji i, poslije poraza 1995., smeta usklik “Za dom spremni”. Smeta mu i pjesma dragovoljca Domovinskoga rata, pjevača i domoljuba, koji, veli četnik Aleksandar Vučić, u “Bojni Čavoglave” nabraja “čujte, srpski dobrovoljci, bando, četnici…” Hrvate, međutim, ni jednoga trena ne smije smetati srbijanska himna “Bože pravde”, izvođena i za Drugoga svjetskog rata, odnosno četničkoga režima Nedića i drugih “ istorijskih ličnosti”. Riječ je o svojevrsnom političkom ludilu od kojega je hrvatska javnost odavno premorena, a aktualna vlast, zbog foteljaških profita, ne pokušava zaustaviti slavlje dugotrajnih dušmana Hrvata.
U Glini, pak, 29. srpnja, poslije prešutno abolirana hrvatskoga državljanina, ratnoga zločinca Pupovca, nastupa i poglavar Hrvatima 1920-ih otete i prekrštene pravoslavne crkve.
“Ovdje smo se sabrali kako bi se pomolili Bogu za pokoj duša koje su ovdje postradale, a usuđujem se reći i da se njima pomolimo, kako bi oni nas umudrili. I ne samo nas, već sve ljude ovoga vremena i prostora, bez obzira kom narodu pripadaju, koju vjeru ispovijedaju i bez obzira kakvi su im pogledi na život i na svijet. Ovo mjesto je sveto, baš kao što je sveto i svako mjesto gdje su postradali nevini ljudi – kazao je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Isti pravoslavni Srbin, koji je pred čikaškom kamerom u Americi zdušno pjevao u čast popa sotone “Što se ono na Dinari sjaji, vojvodina kokarda na glavi…” Tražio je tada “hajd’mo još jedared!”
Tko još, dakle, i među našom djecom i najdobronamjernijim Hrvatima, može ikad više vjerovati pupavcima, vučićima, dačićima, vulinima, dodikima… T
