80 GODINA S NOGOMETOM KOLUMNE

HRVATSKA JE PRI VRHU SVIJETA, PROTIV ENGLEZA MORAMO VIŠE PUCATI, SAMO PUCATI

8. srpnja, 2018.

Ćiro – onda, sada – Dalić igra svoju kartu. Otvoreno, bar broncu. Zakaj ne! Englezi su nam na putu. Jesu, kamen spoticaja, za svakog. No,poslije njih i potpunog sloma Šveđana, vjerujem u našu improvizaciju. Morat će se bolje u Moskvi,  nego u Sočiju. Puno bolje. Stalnije. Počepiti rupe koje ‘vrište’ (bekovi) i – zabijati. Pucati i, samo pucati! Onako, su paljeni ovi, elf – metri. Uvjerljivo. Čak je Modrić bio uvjerljiv. Iako  mu je lopta, čini mi se, tiho, poljubila gol-štangu, plećatog Akinifejeva. Prsti su mu bili blzu. I pak, je vušla. Vida, njemu  nije nikad, nešto, smetalo. Čak, ni izvučeni plavi čuperak, u prorijeđenoj kosi. Dum! Gol

Samo za portal Tjedno SP u Rusiji prati: Zvonimir Magdić

Olimpijski je  stadion u Sočiju, Na Crnom moru. Večeras smo, na njemu mi –  Hrvati i oni –  Rusi. Četvrtfinale Mundiala. Velika očekivanja. Očito, Rusija nije u nogometu velika. U kvadraturi  prostoru, najveća. Hrvatska je, širinom ( koliko toga oteto!) mala;  u nogometu – talentirana do apsoluta. Zna se i sudac: Brazilac, Ricci. Zapaženo:  korektan (oko sokolovo). Dalić protiv Čerčesova. Na klupi. Izbornici. U svečanoj loži, predsjednik Fife Infantini, ruske vlade Medvedov i hrvatske države, predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović. Na tribinama, bar pet tisuća Hrvata.

Hrvatska: Subašić, Vrsaljko (Čorluka), Lovren, Vida, Strinić (Pivarić), Rakitić, Modrić, Rebić, Kramarić (Kovačić), Perišić (Brozović), Mandžukić

Rusija: Akinfejev, Fernandes, Kutepov, Ignjašević, Kudrjašov, Kuzjajev, Zobnin, Čerišev (Smolov), Samedov (Jerohin), Golovin (Džjagov), Dzjuba (Gazinski)

Strijelci: 1:0 Čerišev, 1:1 Kramarić, 2:1 Vida, 2-2 Fernandes. Jedanaesterci: Hrvatska 4 (Brozović, Modrić,Vida, Rakitić); Rusija 3 (Džagojev, Ignjaševič, Kuzjajev)

Dok je srca bit će i Kroacije

Ne samo Jelačić – ban, i bijele točke, u zelenoj travi, pišu sudbinu Hrvata. U nogometu. Brazilac Ricci pokazao je, na elf- metre. Raspucavanje. Nakon 120 minuta borbe. „Kervave“ (Krleža). Ne tijelima –  napetošću. 150 milijuna Rusa i četiri, isto takvih milijuna, Kroata! To je briljantna računica snage jednog naroda. Hrvatskog. Mislili su da nas neće biti… Njih – nema; nas – ima. Subašić je opet, pri CRO-  golu. I, opet mu je lijeva ruka, u žutim rukavicama, poklopila udarac Smolova. Padao je u desno, a održavši ravnotežu, najavio pobjednički marš,protiv Rusa. Bio je, onaj, od prije dva, tri dana, s Dancima. Samouvjeren. Sto posto. Znao je, svi hoće, baš njega. I, svi vjeruju u prolaz, zahvaljujući – njemu, Smolov je dobro pucao, mlako. Za dugajliju Monaca, to je presporo. Odčitano. Skinuto. Branjeno.1:0 Hrvatske. Plus 2:2, iz 120 minutnog – raspašoj!

I, nije bilo ludih zavoja. Mirno, pomirbeno. Trube sudbine. Tak’ mora biti. Harošnoje.Tribina nije od visoke eksplozije. Glasno i jasno, otvaraju  se i srca i grla: Hrvatska. I, bojovnička… svi će sokolovi, koji odlijeću, u svemir. Veliki  trenuci. Treba preskočiti toliku stanku velikog očekivanja. Dvadeset godina. Ćiro – onda, sada – Dalić igra svoju kartu. Otvoreno, bar broncu. Zakaj ne! Englezi su nam na putu. Jesu, kamen spoticaja, za svakog. No,poslije njih i potpunog sloma Šveđana, vjerujem u našu improvizaciju. Morat će se bolje u Moskvi, nego u Sočiju. Puno bolje. Stalnije. Počepiti rupe koje ‘vrište’ (bekovi) i – zabijati. Pucati i, samo pucati! Onako, su paljeni ovi, elf – metri. Uvjerljivo. Čak je Modrić bio uvjerljiv. Iako  mu je lopta, čini mi se, tiho, poljubila gol-štangu, plećatog Akinifejeva. Prsti su mu bili blzu.I pak, je vušla. Vida, njemu  nije nikad, nešto, smetalo. Čak, ni izvučeni plavi čuperak, u prorijeđenoj kosi. Dum! Gol. Nije uspio Kovačić. Rastrgao je, skoro, svoju majicu. Proganjan vlastitim, užasom. Taj Rus je, na golu, kao uostalom svi Rusi, dobar – čitač. A, onda, evo i njega. Rakitić. Njemu se, slijepo vjeruje. On ima snagu. Odluku u prsima. Vijugu, na pravom mjestu, u pravi tren, u glavi. I. desna noga, na isto, ‘dansko’  mjesto. Desni kutvitezovi. Protivnik, visoka moć. Nikad, toliko odanosti Croatiji. Do dna duše. Do zadnje kapi krvi. Mandžukić je, tko zna koliko puta, padao u grču boli. Ustajao i vraćao se. Još ‘zagriženiji.’ Nje bilo izbora. Now is apointed time. Sad je taj, trenutak. Treba ga iskapiti, kao gutljaj hladnog špricera. Do dna. I, uspjelo se. Dalić, taj feš-dečec, najzgodniji –  i to se računa –  izbornik čitavog ruskog Mundiala, blistao je punim sjajem. Cezarovski je došao. I, cezarovski pobijedio. Veni, vidi,vici…! Njemu, više i ne treba. U zbrajanju ispucanih  jedanaesteraca, stvari, stoje ovak’. Za Hrvatsku: 4 (Brozović, Modrić,Vida, Rakitić); za Rusiju: 3( Džagojev, Ignjašević, Kuzijaev). U igri, vodstvo  Rusa! Polovicom, prvog poluvremena. Strahobalna bomba Džagojeva. Čisti – raljuz. To se ne brani. Ni, Subašić. Nije krenulo- harašo. O, dobru. Rusi su u prednosti – psihološki. A, onda, prst je sudbine težak, odebeo, odlučan: lopta je  na lijevo,  baćena na Mandžikića, Il juventino,  ju grabi, veže uz  nogu ulazi s lijeva, uz korner-crtu i vraća to – natrag – jedan brzanac, a Kramarić s, inače,  puno smisla za takva ubacivanja,  podmeće čisto čelo – 1:1. Velikih, ko’ Velebit, pun vila. Lakše  se diše. Hoće li se u produžetke. Jer je,  ‘normalnih’ devedeset minuta, odhodalo, svoju večernjicu. Da, idemo! Sada je Hrvatska, po tenisačima u prednosti. In vantaggio. Na pragu, podviga. U očekivanju Moskve. Je li ovo taj, svečani trenutak? Kutnik je Modrićev, on je na svima, ubacuje u gužvu kaznenog prostora, Vida, koji j doleti na krilima orla,nadvisio je nečiju glavu i –  glavom – slomio, svog u modrom, rutiniranog Akinfejeva. 2:1 Hrvata.Vatrenih. Ljudi! Minuta je 101. Dugi je to  put do slave. Ja se bojim dužine, tog produžetka. Instinkt me nosi. I, kad je polu-završnica Mundiala, u džepu, još samo  šest minuta, ruski Brazilac Fernandes  lovi ubačaj Džagojeva, i puca glavom u mežu. 2:2. Neobranjivo. Mislim u sebi, da ni sam ne čujem: znao sam. Pa, kad smo već u zagrljaju tog trilera, jer je 115 minuta, koji nosi miris raspucavanja s bijele točke, idemo po njih. Mi to, možemo. Tu smo doma. Imamo u nogama i glavi iskustvo  ‘naših’ Danaca. Ich wieder hole. Ponavljam. Ovo je povijest. A, ponavljanje, majka znanja. Rusi prvi pucaju, zanimljivo, na sučev  novčić samog Modrića. Na lopti je Smolov. Nije ga bilo u prvoj postavi. Puca, u desno, Subašić je na toj strani, još samo – šapa. I ta je, tu. Lijevom rukom, brani. Voda je naš mlin. Iako ovo nije Po, De Sice. U udarac ide Brozović. ‘Topnik’.I, svjež. Ima – ‘drmež. I zabija. Džagojev je, ipak, Rus. Udara.To se ne drži. Tko će od naših? Velim ženi: ‘Ovaj je sklon ‘majmuniranju’. Kužim čovjeka Drag. Moj Purger. Kovačić. Puca slabo, Rus brani, nisko, u lijevom kutu. Sad je na lopti najbolji Rus, Fernandes. Ide lagano, i u zadnji čas, skreće i nogu i loptu. Kraj vratnice, u out! Evo, i njega. Ne bojim se, ali ipak, za svaki slučaj, skrušeno se  molim.“ Bože.“ Modrić. Ovog mu je puta lopta bliska prstima vratara, ali ipak odbijena  od gol – štange, ulazi – unutra. Gol. Ignajaševič je rutiner. Neobranjivo. Još jednom nekaj velim:  ‘ovaj naš dečec, Vida ima šus. Taj, ne bu fulal. I – nije. Kuzjajev – poravnava. Sad je  gazda na redu: Rakitić. Njegova sigurnost nas oblijeva, sjajem. I – uvjerenjem. I – vjerom. U Kroaciju. Tuče, nisko, oštro, isto kao i protiv Danaca. Gooooool! Trka, daj Bog veći kup. I, slavlje. Dalić, ne krije suze. Ostvario je svoj životni san. Brzopotezeno. U desetak  ‘vatrenih’ utakmica. Bravo! A doma – Hrvatska gori. Oduševljena, sretna. U mojoj ‘Sonati, roštiljalo se, i feštalo, do jutra! Koga smeta…Hrvatska je pri samom  vrhu, svijeta. Danas. Englezi nas čekaju u Moskvi. Bahato, kažu:’ Ne bojimo se’. Mi velimo: ‘Mi smo vas već – imali. U Londonu. Zakaj ne bi i u Moskvi’. Vjerujem,  Moskovljani će biti, uz Hrvate. A naša predsjednica, Hrvatske, Kolinda Kitarović koja je drukala punim glasom, u Sočiju, poručuje: ‘Bit ću i u Moskvi, uz vas, Vatreni moji…’!

U Samari sam diogenešovski tražio svijećom – nogomet

U Sonari, u Areni ,40 tisuća ‘smotritelja’. Otmjeni Šveđani; nabijen do zadnjeg daha, Englezi. Na terenu ‘ tri lava’ u  grbu i žuti Skandinavci. Engleska- Švedska. Arbitrira, uz svitu pomoćnjaka, Nizozemac Kuipers. Na kraju balade, dobili su Englezi, 2:0!

Švedska: Olsen,Krafth (Jansson),Lindeloef,Granquist,Augustinsson, Claesson, Ekdal, Larsson, Forsberg (Olsson), Berg, Tolvonen (Guidetti). (na klupi: Andersson)

Engleska:Pickford, Walker, Stones,Maguire, Trippier, Lingard, Henderson (Dier), Alli ( Delph), Young, Sterling (Rasshford), Kane (izbornik: Southgate)

Strijelci: 1:0 Maguier, 2:0 Alli

Ovi, od nogometnih papira, struka, pa čak i nekih, kaj se mešaju, navodnih psihologa, a o ‘nogošu’ ni  pojma –  lupetaju svašta. Novo, progresivno, drugačije. Krivo. Apsolutno krivo. Onaj –  pravi, uvijek je isti. Od prvih napikavanja s ‘lubanjama’ u pijesku, na rubu pustinja. Ništa ‘od novog’. Ili se zna il se ne zna. Ovi, današnjeg popodneva, malo znaju. Nije za trijeznog. Pijancu, možda… Tonteria – kažu Španjolci. Bedastoća. A, ono, kaj je Brazil, u tretiranju ‘baluna’, ma kakav bio, u odnosu na ovu Švedsku i tu, Englesku – Deveta. Jasno, Beethovena. Ovo, u Samari, nije se  dalo gledati. Nije bilo, ni u žutom ni u crvenom, ‘živog čovjeka!’ Klase. Kamo li – svjetske. Znate, kaj ja  delam? Zemam Diogenovu  upaljenu svijeću, koju on, nosa  po polisu, i s njim, tražim, u  pol’ bijela dana – čovjeka. Poštenog. U nogometnom  prijevodu –  pravog igrača. O tom su  Kaneu, već pisao čitav  roman. A, čovjek, ne tiče loptu. Devedeset minuta. Istina, Englezi, nešto aktivniji (pa, kakav je to nogometni izraz,!),Šveđani, samo  na tren.Milsim, u jednoj prilici.Zapucaj. Pickford, jedan mladi drznik, šaka – preko. I, ostaje 2:0, Albiona (Maguire i…..) Pa, kak buju, ti Švedi,  zabili, pa nemaju niti jednog jedincatog ‘španera’. Pa, kog su  vraga delali, u četvrtifanlu. Koji ih je, tu,  dopelal! To je taj, bajni, novi nogomet. Drugačiji, od –  onog. Od jučer. Ste tintu pili. Nigdje nikog. Dribling – niti jedan. Peta – niti jedna. Rolanje, a la  Bobek ili Prosinečki – nigdje. Felše –niti jedna. Propust – niti jedan! Tunel – niti u snu. Itd. Jedno sumorno nogometno poslije podne. A nogomet, ako nije krcat, ko’ teretni parobrod, radošću, doživljajem, potezom – on, ne postoji. Pucanj, u prazno. Ovako su igrali Šveđani i Englezi. Koji su se iščupali golovima. I – niš’ više. U redu, Pickford je imao dvije obrane. Jedna, čak i nedorečena: lopta, dlanom odbijena, na nogu. Viking je fulal. Pa, ne bu,  valda, pogodil. I, to je sve, o ovom paunovom popodnevu, u Samaru. Lost game. Izgubljena igra. I- doživljaj. Za tribinu. Dobitak, za Englesku. Ne i za – mene. Ni za sve nas, šmekere. Ipak, naš je nogomet Hrvata, Vatrenih – druga pjesma. O Brazilu, drugom prilikom. Mundiala će biti, dok je svijeta. I – vijeka. T