Piše: Igor Koruga
Violončelo je po svemu sudeći najposebniji i najekspresivniji gudački instrument. Jedini je u cijelosti uronjen u frekvencijski opseg ljudskog govora – njegov se raspon kreće od C2 do B5, odnosno od 65,4 Hz do 988 Hz, dok se ljudski glas prostire u intervalu od 100 Hz do 3000 Hz – pa ga takvog naše uho može najprirodnije čuti, razlučiti i razumijeti. Značajan hommage ovom instrumentu potekao je i od američko-švicarsko-britanskog violinista bjeloruskog podrijetla, Yehudija Menuhina (1916-1999) koji je izjavio da ¨violončelo dotiče ljudske osjećaje na dubokoj, nedokučivoj razini¨. No, valja znati da oplemenjeni violončelistički ton isključivo ovisi o kombinaciji tehničke vještine violončelista i njegove opreme, uključujući preciznu kontrolu gudala, tehniku lijeve ruke, kvalitetu žica i samo glazbalo. Vrsnost instrumenta najčešće se povezuje s jasnoćom i tonskim sjajem žice A, dok se ukupan zbroj svih ostalih tonova, od toplih i tamnih do visokih i jasnih, njeguje predanom vježbom i najraznovrsnijim prilagodbama. Kontrola gudala pritom je presudna; njegovu brzinu, pritisak i položaj, te ključne faktore za nijansiranje i kakvoću, nemoguće je savršeno kontrolirati, jer je i najmanja napetost u (desnoj) ruci dovoljna za čujne tonske sjene i nečiste artikulacije. Dodamo li svemu i tehniku lijeve ruke, koja može uzrokovati netočne brzine (i širine) vibrata, škripave zvukove i nepune rezonancije, dolazimo do zaključka da se ipak ustežemo priznati da ne postoji posve stalan, supstancijalan i valjan violončelist. Međutim, postoje malobrojne iznimke koje mogu razabrati posebno od općenitog i neprestano se, u dobroj vjeri, približavati idealu, to jest ići doživotno u (is)prav(n)om smjeru u kojem vide sve dublji smisao.
Uravnotežene i razigrane interpretacije
Jedna od tih iznimaka svakako je i britanski violončelist Steven Isserlis (1958), iznimni solist, komorni glazbenik, pedagog, autor i voditelj koji redovito nastupa s vodećim svjetskim orkestrima i dirigentima, a koji je ove subote, 15. studenog od 19:30 sati, nastupio sa Zagrebačkim solistima na četvrtom koncertu iz ciklusa Lisinski subotom 25/26. Njegovo izuzetno tehničko majstorstvo i razrađena metoda sviranja, puna elegantnih i jednostavnih rješenja, bila je savršeno uklopljena u skupan zvuk Zagrebačkih solista, redom, u trostavačnom Koncertu za violončelo, gudače i continuo u A-duru, H. 439 Wq. 172, Carla Philippa Emanuela Bacha (1714-1788) i trostavačnoj (jednodjelnoj) skladbi Eternal Memory (Vječno sjećanje), za violončelo i gudače, engleskog skladatelja duhovne glazbe Sira Johna Tavernera (1944-2013). Neovisno o stilskim različitostima, Isserlisov pristup karakterizirao je spoj pretklasične izvođačke prakse s modernom ekspresivnošću. Njegove detaljne, uravnotežene i razigrane interpretacije, utemeljene na dubokom proučavanju rukopisa, davale su prednost muzikalnosti i mašti, a ne strogim konvencijama, što je teško moglo promaći nedovoljno brojnoj publici u Velikom Lisinskom. Dirljiviji spoj s orkestrom bio je ipak onaj jednostavniji i suvremeniji koji je, u Vječnom sjećanju, ili iščekivanju obećanog, ali nepoznatog Tavernerovog raja, istraživao nešto bogatiji, izdržaniji i nijansiraniji gudački zvuk. Ovacije su stoga, kao i Isserlisov pizzicato dodatak Chonguri, minimalistički glazbeni kroki gruzijskog skladatelja Sulkhana Tsintsadzea (1925-1991), bile više nego očekivane i zaslužene.
Bartókov Divertimento
A osim u pratnji, Zagrebački su se solisti predstavili i samostalno: prvo u izvedbi trostavačne Simfonije u d-molu, op. 12, br. 4, La casa del diavolo, G. 506, u kojoj su, obogaćeni dvjema oboama i rogovima, blistavo iznijeli kontraste u tempu i dinamici Boccherinijevog pogleda na mit o Don Juanu, a onda i u preglednom tumačenju izrazito zahtjevnog, trostavačnog Divertimenta za gudače Béle Bartóka (1881-1945). Bartók je u svom djelu maestralno uspio ujediniti klasične glazbene obrasce, folklor, fraziranja, iznenadne dinamičke kontraste, neočekivane naglaske, dramatične harmonijske obrate te različite moduse i netradicionalne ljestvice, no (nadam se) manjem dijelu publike ipak je ostao nejasan. T
1 Comment so far
Uskoči u raspravuOne special feature of the game is its fast paced gameplay that keeps the player focused all the time.