ZVAO SAM HITNU I SEDAM PUTA SU MI PREKIDALI VEZU

ZVAO SAM HITNU I SEDAM PUTA SU MI PREKIDALI VEZU

4. prosinca, 2021.

 

Ponovio sam poziv, ponovio sam da mi majka umire, a isti glas sada nešto budniji prije trećeg prekida veze samo mi poruči da će zvati policiju. Nisam dvoio o tome kako se netko može tako ponašati na takvom radnom mjestu, kako mogu zaposliti takvu bezosjećajnu osobu na tako izrazito osjetljivom poslu operatera na centrali hitne medicinske službe, nego prvo pomislih da sam pogriješio broj. Zbog svega što nas snađe imah dojam kako sam krivo nazivao, tko zna koga sam zvao rano u nedjeljno  jutro  misleći da nazivam hitnu pomoć. Psovao sam onoga tko je 94 promijenio u 114. U dahnuo sam, pozvao atome smiraja, zbroio se koliko sam mogao i onda dosta sporije utipkao sam 114. Opet isti glas i samo mi odbrusi da je sve prijavila policiji. Onda sam nazvao policiju, daleko ljubazniji dežurni u policiji zatraži da se predstavim, pa mi uzvrati da policija nema ništa s tim i upita me na koji sam broj zvao kad odgovorih, izusti da probam na 114. I otkanta me. Poslušao sam njegov savjet i javila se neka druga i ponovi mi da su moje ponašanje prijavili policiji

Napisao: Dražen Stjepandić

Osluškivao bih mamin kašalj i to je bio znak da je živa. Posljednjih dana ljeta pala je na postelju, nije ništa jela, a uz rakiju pila je mlijeko i jogurt. Malo kole. Držala je to grupirano uz postelju i na prozoru iznad uzglavlja.

Išao sam po sirup protiv kašlja, ne samo da bih joj olakšao gušeća iskašljavanja, nego i da joj nedovoljni tekući obroci budu nešto raznovrsniji, ali jednom pred ljekarnom bi predug red, drugi put zaboravih masku, pa onda zaboravih i na sirup, premda  sirup protiv kašlja u konačnici ne bi mnogo ni pomogao.

I onda one nedjelje s druge strane zida ne čuh kašalj. Prestrašeno sam načulio uši i kao da je nešto šušnulo kao tanka nada. Smjesta sam se zaletio tamo u drugi dio zidom pregrađene kuće gdje je ona boravila. Vrata su bila zaključana, a toliko puta sam je upozoravao baš na ono što nas je snašlo, neka ne zaključava, jer kad bih je ujutro posjećivao dugo bih pred vratima čekao. Kasniona posao. Ustajanje, pa otvaranje ulaznih vrata, posebice tih posljednjih dana bi joj predstavkljao sve veći napor. One nedjelje sam još uzbuđenije uzbunjivao više negoli zvonio, a ona je bila  još sporija. Prije bi mi znala dok bih opetovano pritiskao zvono znala protesno podviknuti- zašto sam tako navalio zvoniti, taj put sam čuo samo mumljanje. Već sam pomišljao uči kroz prozor druge sobe što bez ljestvi ne bih mogao jer je naša kuća visoka prizemnica, kad se u bravi ipak začulo otključavanje. Ne sjećam se više je li odmah zatim pala, ali nije mogla govoriti i pošto sam je pridigao i spustio na postelju odmah sam krenuo nazivati hitnu. Dogodilo se ono što me odavno traumatiziralo, napose ako sam putovao, a moja mama posljednjih godina odustala je i od telefona. Nije je bilo moguće nazvati, a ni obratno. Dva dana prije one nedjelje vratio sam se iz Dubrovnika gdje sam morao na sud, a ono najgore moglo se zbiti i dok sam bio na poslu, po povratku iz jednog pakla mogao me je čekati drugi uz prigovarajuća pitanja gdje sam bio ili sada kad svi imaju mobitele zašto mi ne možemo napraviti ono što svi rade? Toliko puta sam joj i tu mogućnost pretpostavljao, ali kad se nekoga toliko toga prestane ticati sasvim mu je svejedno hoće li mene biti ili ne biti ako se dogodi i nešto tako izvjesno.

Predstravljen nisam bio siguran jesam li utipkao pravi broj hitne i zaista je nehumano ikada mijenjati te urgetne brojeve. No, pogodio sam broj, ali ne mogu reći srećom jer ženska što se javila tupavo tromim glasom kao da sam je upravo probudio, zatražio sam neka odmah pošalju vozilo i naveo sam adresu, a dispečerski ženski glas kao da sam spomenuo dva vrapca u letu. Pošto se požalih na njenu odsutnost i nezainteresiranost za razloge moga zvanja, samo je poklopila vezu. Nazvah ponovno, a njen kretenski još neizainteresiraniji glas na moje pritužbe ponovi istu radnju uz napomenu što se ja tu derem. Ponovio sam poziv, ponovio sam da mi majka umire, a isti glas sada nešto budniji prije trećeg prekida veze samo mi poruči da će zvati policiju. Nisam dvoio o tome kako se netko može tako ponašati na takvom radnom mjestu, kako mogu zaposliti takvu bezosjećajnu osobu na tako izrazito osjetljivom poslu operatera na centrali hitne medicinske službe, nego prvo pomislih da sam pogriješio broj. Zbog svega što nas snađe imah dojam kako sam krivo nazivao, tko zna koga sam zvao rano u nedjeljno  jutro  misleći da nazivam hitnu pomoć. Psovao sam onoga tko je 94 promijenio u 114. U dahnuo sam, pozvao atome smiraja, zbroio se koliko sam mogao i onda dosta sporije utipkao sam 114. Opet isti glas i samo mi odbrusi da je sve prijavila policiji. Onda sam nazvao policiju, daleko ljubazniji dežurni u policiji zatraži da se predstavim, pa mi uzvrati da policija nema ništa s tim i upita me na koji sam broj zvao kad odgovorih, izusti da probam na 114. I otkanta me. Poslušao sam njegov savjet i javila se neka druga i ponovi mi da su moje ponašanje prijavili policiji i kao neka umišljena šiparici ustreptalom balavcu poklopi ono što se još uvijek zove slušalicom. Slijedeća dva poziva tko god da se javio bila su psovanje s moje strane. I sada sebi ponavljam ono izgovoreno prema zagrebačkoj hitnoj pomoći. Neću to u ovoj priči navesti jer to moja mama ne bi voljela. Pokojnome ocu hitna uopće nije došla, umro je od zapaljenja oba plućna krila, za razliku od majke on se do zadnjeg daha nije odrekao telefona, a nije mi teško pretpostaviti kako su reagirali na njegove mumljajuće pozive i kako bi ona što se javila na moje pozive tek učinila da je moja majka imala telefon, a one nedjelje je doživjela moždani udar i nije mogla više govoriti.

Prije dolaska hitne stvarno su se pred kućom zaustavilo policijsko vozilo. Iz auta su izašla trojica jedan stariji i dva tek proprvala policajca koji su se kao kauboji  držali za pištolje. Stariji je stavio masku i zamnom ušao u kuću, pošto je  izvidio stanje to je dojavio svome šefu. Zatražio je moju osobnu i dok su mi popisivali podatke i uzimali izjavu u ulicu je skrenula i žuta hitna. Susjedi su počeli izlaziti i provirivati što se događa još po dolasku policije. Danima prije neki su se stalno zanimali kako je mama? Dugo je nisu viđali vani, a još je bilo ljeto.

Iz sanitetskog kombija iskočiše oniska doktorica i visoki bolničar. Čekali su što će reći policajac, a kad im je on prenio što je vidio pođoše uza stepenice, a ja za njima naravno uz policijsku pratnju. Govorio sam kako sam hitnu zvao nekih sedam puta i da su mi svaki put spustili slušalicu, a na to mi visoki bolničar mi uzvrati da su oni stigli za tri minute.

Ni pred liječnicom mama nije mogla ništa drugo nego puštati glasove tuge i  očaja. Liječnica je zatražila da digne ruke, a mama je digla samo lijevu, desnu nije mogla. To je bio znak da je trebaju voditi. Bolničar me pozvao da da mu pomognem mamu obući, našao sam joj i neke smeđe cipele. Dok smo je zajedno izvodili najavih sudski epilog, slagah za sudske presude u moju korist protiv nekadašnje ravnateljice Slobodanke Keleuva, a zapravo velika prijateljica moje nekadašnje šefice sine Karli na sudu je dobila mene. Zbog izraza „medecinski monstrum“ sud me pravomoćno osudio zbog nanošenja duševnih boli gospođi iz Donjih Kukuruzara na 50 tisuća kuna. Za bivšu ravnateljicu ne samo da su znali liječnica i bolničar nego i policajac. Spomenuo sam i pokojnog gradonačelnika, ne mogu se sjetiti što sam govorio za njega, ali ovakvo serijsko spuštanje slušalice na hitnoj u njegovo vrijeme ne bi moglo samo tako proći, znam godinama sam ga na Silvestrovo pratio u obilasku prihvatilišta za beskućnike i dežurnih gradskih službi: hitne u Heinzlovoj, vatrogasaca u Savskoj i policije u Matičinoj. Znam kako su me kolege iz pratnje onda kad je pokojni gradonačelnik bio u Remetincu napali kad sam nasljedniku Slobodanke Keleuve prigovorio da hitna ne stiže uvijek u roku od petnaest minuta kako je to ispričao u prigodnom govoru za predstavnike Grada i novinare, naveo sam slučaj kada sam kolegi s posla zvao hitnu i trebalo im je od Đorđićeve do Jurišićeve više od 40 minuta. Doktorski lukavo ravnatelj hitne se potom ispravio navodeći da vrijeme dolaska ovisi i o broju raspoloživih vozila i situaciji u prometu. A na moje postavljeno pitanje nisu se narogušili oni iz hitne nego novinari plaćeni gradskim fondovima i natječajima. Što ja postavljam takva pitanja u Novogodišnjoj noći? Na tako potešku važnu tvrdnju s moje strane zamjenica gradonačelnika dok je bio u Remetincu, sada zaboravljena Sandra Švaljek, ponašala se samo malo lukavije od one  bešćutnice na centrali. Imao sam ja i prije ne samo mojih prigovora na rad hitne, nikako nisam to sve stigao ispričati one nedjelje kad su odvezli mamu, ali zbog prozivke nekih poznatih imena sve postade nekako službenije. Osjetili su da bi samnom mogli zaista imati problema. Kad su mi ponudili da parafiram zapisnik već su postali kao trgovci automobilima prije potpisa narudžbe.

Pisalo je da su stigli za tri minute i zatražili su mi broj mobitela, kao da ga nisu imali, pa da mi jave kako je mama. Rekoše da je voze u Dubravu, a ona je samo šutjela, dok ja nisam ni slutio da je tada na ulici, onako na brzinu obućenu, ispred kola hitne pomoći gledam živu zadnji put. Sada žalim što je nisam poljubio prije nego što su se zatvorila klizna vrata na kombiju.

Ona dva policijska početnika se više nisu držali za ručke pištolja, a prije odlaska stariji je samo slegao ramenima i pružio mi je stisnutu šaku kako se službeno pozdravlja u vrijeme korone. Vratio sam se tamo odakle su odvezli mamu. Srećom imala je rakije.

Policajac je uvodeći djelatnike hitne prozborio kako sve treba desinficirati, a ja sam samo otvorio i balkonska vrata. Nekome je to bilo lijepo nedjeljno jutro. Na propuhu slike zabijene uza staklo kredenca zaigraše kao za ljetnih dana, mahale su baki kako sam je zvao. Zaigrale bi isto tako kada bi sva vrata skupa s oknom u drugoj sobi bila otvorena. Obiteljske slike bi se pokrenile kao prsti na harfi, a ako bi vjetar dao gas kao i one bi zatreptale kao kartoničić na žbicama bicikla, jedino nije bilo onog klepetavog  zvuka.

Radovali smo se i ovome ljetu, a onda je jednog jutra došla snuždena jer je uginula Buga, tek dva mjeseca pošto smo proljetos po nju išli u šinteraj u Dumovcu jer se ponovno izgubila i pronađena je necjepljenu bez nadzora na javnoj površini kako to napišu u psećoj kazni. Pokopao sam je u Čučerju obećavajući da ću na tome mjestu jednog dana posaditi lipu. Sumnjam da ću ikada zaboraviti Bugino beživotno mršavo tijelo i ishabanu kožnu ogrlicu s kojom sam je prekrio zemljom. Koliko puta isto to crno krzno s bijelom mrljom na grudima motalo oko nogu njihajući repom. Zacvilila je već kad bih pozvonio na vrata. Nedugo potom netko pregazio maminog žutog mačka Blentu. Plitko smo ga pokopali u dvorištu, nismo imali ništa doli posuđene motike, a i zemlja je pored naše kuće tvrđa. Bila je odsutna i uzalud sam vikao na nju jer mi je slabo pomagala nagrnuti zemlju na žuto krzno donedavno prisutno i u mome krevetu, a znao se sklupčati i na mome laptopu. Mačak je bio star kao i kuja, možda i stariji, ali prije nije išao dalje od krova olupine golfa ispred moje strane kuće, taj žuti mačak kao da se želio samnom oprostiti, s udubljenog krova staroga golfa počeo je uskakati u sobu gdje spavam za toplijih dana. Nakon ukapanja mačka mama se požalila na vrtoglavice i prestala je jesti. Uzalud sam išao po ćevape, ostavljao bih joj narezan kulen, čajnu… Pokušavao sam pogoditi što bi joj zamirisalo, nažalost, ništa ne bi pipnula. Trajalo je to nekih dva tjedna, u dom nikada nije htjela, a za doktore nije željela čuti već nekih desetak godina. I tada zadnji put kad je imala veze s doktorima ja sam je iznio na rukama iz iste sobe, podigao s iste postelje i unio u auto. Već onda bila je lako nosiva kao dijete. Buga ju je u šetnji naglo trznula, pala je i slomila kuk. S osobljem u bolnici nije se najbolje slagala. Žalila se da su je vezivali za krevet, pobjegla je iz toplica, a više svojoj doktorici nije odgovarala ni na telegrame s pitanjem je li živa? Ni to im nije htjela javiti.

Oni bolje upućeni na moje tugaljke o zvanju hitne i prekidima veze ništa se nisu čudili. Rekoše da su mi slagali kako će mi dojaviti gdje je mama završila i kako joj je. Preko istih doznah dijagnozu iz bolnice u Dubravi. Doživjela je moždani udar i zato nije mogla govoriti. No, ipak čuli smo se dan prije smrti. Zbog korone posjete su zabranili, ali moja najstarija kći, nekada zaposlena u istoj bolnici,  našla je načina i dok je sjedila pored nje na bolničkom krevetu preko mobitela je prema mami pustila moj glas. Pozdravio sam je, prepoznala me, obradovala mi se, zamumljala je nekoliko nerazumljivih glasova, šar dužih i koji kraći, ali življe i veselije nego one nedjelje. To gugutanje bilo je to posljednje što sam čuo od moje majke. Da je još poživjela do kraja života teško da bi ikad više mogla govoriti. U bolnici su joj otkrili još rak na bubrezima i dojki.

Umrla je u nešto iza ponoći, s četvrtka na petak Te noći usnuh kako je nešto jako lupilo, a u kuću s njene strane upadali su neki nepoznati ljudi. I o tome smo toliko puta pričali, ni to što će biti samnom kad nje ne bude, jedino nisam znao da je i drugi dio kuće gdje je ona obitavala još prije 19 godina prepisana na moga brata. Dan prije sahrane dobio sam rok da iselim do Uskrsa, ni dana odgode, odmah sutradan po mome odlasku dolaze majstori zbog preuređenja. Još ne znam gdje ću, a taj Uskrs ovaj puta pada rano.

Prije sahrane u snu mi se javila da je sretno doputovala, zadovoljna je smještajem kao da je otišla negdje na odmor. S njom su bili njena crna kuja i žuti mačak, te još dosta životinja, mnogo šljiva i grožđa. Na onaj broj zpisan od strane sitne doktorice iz hitne nazvali su me zbog podmirivanja bolničkog računa. Jer nije imala dopunsko.

Dođe i prosinac, a osmrtnice su još na njenim ulaznim vratima, stupovima javne rasvjte u našoj ulici, te na početku Vinodoske. Nitko ih nije strgao. Na stepenicama odakle sam zvao hitnu su brojni lampaši, sada jedan zapalim samo sedamnaestog. U njenu sobu uđem, ne baš tiho na prstima, kao u onoj pjesmi, sjednem, trgnem koju čašicu i pričam s njom kao da još leži na onoj potrganoj postelji u čošku pod prozorom. Žalim se kako mi je na poslu, sve rakete su i dalje usmjerene prema meni kao u Europi prema Rusima. Jedino sada mi nema tko reći kako mi ne mogu ništa.

Pričam joj kako je bilo na sahrani, premda mislim da svoje ispraćaje pokojnici gledaju odozgo. Požalih se da ove godine sam morah poći brati jabuke tamo gdje je Buga i nije bilo ni jedne, a nije ih nitko obrao niti su ih pojele srne. Ostala bi neka ugnjila oko stabala. Nisu rodile, takva godina.

Posadio sam opet božićni pšenicu i nemam je s kim nadgledati kako klija. Sjećam se prošlogodišnje, bila je tako rijetka, a mati me tješila da je dobra.

Mnogo toga nije bilo teško predviditi, bilo je samo pitanje trenutka, dana,  no, nisam ni približno očekivao da će mi toliko nedostajati. Imam 56 godina i došlo je vrijeme da postanem odrasla osoba. Pokušavam odgonetnuti što mi je onim gugutajućim cikom pokušala poručiti. Imali smo dogovor da pazim na Bugu i mačka. Koliko god ju je posljednjih godina demencija bila glavno društvo ne vjerujem da je zaboravila što se dogodilo. Obradovala mi se, pozdravila me i nešto mi je poručila. Kako prevesti krik i cik? Nije ona bila od nekih velikih poruka, što je njoj još bilo važno i mozgam, mislim  da je pokušala napomenuti da unesem cvijeće kad zahladni. I jesam. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. FRANO MARXISTA
    #1 FRANO MARXISTA 4 prosinca, 2021, 18:06

    POŠTOVANI DRUŽE STJEPANDIĆU ,KADGOD NABASAM NA VAŠU PISANIJU UVIJEK VAS VIDIM DA DRŽITE USRANU METLU KOJOM DUHOVNO ČISTITE TE USRANE DRUŠTVENE POJAVE KOJE DRUGAČIJI ODNOS NI NE ZASLUŽUJU OSIM VAŠE METLE.MAŠALA!!!

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code