BRUNO VLAHEK NOVI POGORELIĆ

BRUNO VLAHEK NOVI POGORELIĆ

4. prosinac, 2012.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Nedavni laureat prestižnog međunarodnog pijanističkog natjecanja u Šangaju (6th China Shanghai International Piano Competition, 2012) te osvajač tamošnje polufinalne nagrade, Bruno Vlahek (1986.), predstavio se domaćoj publici 30. listopada u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu, na koncertu u spomen dvadesete godišnjice smrti jednog od najplodnijih hrvatskih skladatelja, Brune Bjelinskoga. U društvu ponajboljeg domaćeg violinista Gorana Končara Vlahek je potvrdio činjenicu da Hrvatska, uz jednog od najizvođenijih skladatelja mlađe generacije, ima jednako tako kvalitetnog pijanista.

NAJBOLJI PROFESORI

Trojezičnom biografijom na vedro intoniranoj web stranici opisano je Vlahekovo uzorno školovanje koje je započelo relativno kasno, u devetoj godini. Munjevitu temeljnu poduku svladao je u Glazbenoj školi Pavla Markovca kod Mare Bolfek, da bi se nedugo zatim pojavio na zagrebačkom Sveučilištu u klasi profesora Vladimira Krpana, sa svega četrnaest godina. S diplomom pijanista u devetnaestoj, u inozemstvu je završio poslijediplomske studije na Konzervatoriju u Lausannei kod Jeana-Françoisa Antoniolija te na Hochschule für Musik u Kölnu kod Vasilija Lobanova gdje je istodobno, kao vrhunski umjetnik, studirao i kompoziciju i improvizaciju. Od 2010./2011., kao stipendist španjolske zaklade Albéniz, usavršava se pod mentorstvom legendarnog ruskog pijanista i pedagoga Dmitrija Bashkirova na Visokoj školi za glazbu kraljice Sofije u Madridu gdje je, u lipnju 2011. godine, dobio nagradu za najboljeg studenta generacije. Vlahekove pobjede na domaćim i stranim natjecanjima nepotrebno je ovdje nabrajati jer su one danas, kod nas i u svijetu, kako god na to gledali i što god pritom mislili, postale sastavni dio svake pijanističke karijere.

STOPLJENI ODRAZI

U žestokoj svjetskoj konkurenciji Vlahek se, čini se, najviše istaknuo dubokim razumijevanjem glazbenog predloška, njegova nastanka i logike, notnog rebusa kojim se svaki skladatelj poslužio, bez obzira na epohalnu obojenost, nebi li došao do intenzivnije ljudske reakcije, poticajnijeg slušateljskog ozračja, a time i jamstva za rastući društveni ugled. Vlahekov ton jasno je oblikovan, dinamički i kompozicijski primjerno postavljen, ritmički precizan i ni po čemu pretjeran i razmetljiv. Čvrstoća i čistoća izvedbe te dojam tehničke zalihe njegovi su najjači aduti, pogodni za izvedbu svakovrsnog repertoara; od Scarlattija i Bacha do Mozarta, Chopina, Debussyja, Liszta, itd. Vlahekovi skladateljski i pijanistički odrazi, često su međusobno stopljeni, ali nikada proturječni. Oni mu nedvojbeno daju mogućnost koncentriranja na glazbeno najbitnije te, pijanistički gledano, dojam jedinstvene i lake izvedbe koja ovo potonje u svakom slučaju, pa i Vlahekovom, sasvim sigurno nije. Stopljeni Vlahekovi odrazi ključnima su se pokazali i u petak, u komornom muziciranju s Goranom Končarom u kojem su se zanosni klavirski pasaži, primjerice na početku Allegra (II stavka) Franckove Sonate u A-duru, pokazali kao tvrd izvedbeni orah kojeg je valjalo doshvatiti s pažnjom i kontekstualno, bez pretjerivanja i nepotrebnih akcenata često nametnutih kompozicijskoj logici.

SKLADATELJI I/ILI PIJANISTI  

Neka druga logika nameće diskurzivan pogled u stoljetnu glazbenu povijest gdje su obitavali pijanisti, u pravilu i skladatelji, a redom improvizatori s obvezatnom kajdankom, tintom i guščjim perom na klaviru. Štoviše, još su krajem prošloga stoljeća po najprestižnijim koncertnim dvoranama harali Arthur Rubinstein, Vladimir Horowitz, Glenn Gould i Friedrich Gulda, pijanističke zvijezde s (koliko toliko) ostvarenim skladateljskim ambicijama te umjetnici u pravom smislu riječi, poput Vlaheka, koji su se, uz sviranje, aktivno bavili kreativnim radom i glazbenom produkcijom. Može li itko danas zamisliti, recimo, Glasovirski koncert Ive Pogorelića, Lang Langovu Sonatu za klavir, Gudački kvartet Angele Hewitt, ili pak, kad se već šalim, Glasovirski trio Paula Lewisa. Improvizaciji i kompoziciji skloni instrumentalisti danas su nažalost tek iznimke. Sve je unaprijed propisano, procedure su zadane i zapisane, nemoguća virtuoznost obuzela je sve teatralnije orijentirane mlade pijaniste, posebice one iz Kine koji ne biraju sredstvo kako bi izašli iz sveopće inferiornosti najbrojnije i najrazvijenije zemlje svijeta.

Orvelovska fantazija mogla bi tako odrediti i blisku budućnost svjetskog pijanizma kojoj se, među inima, opire i naš Bruno Vlahek, prkoseći trendu čvrstim i promišljenim umjetničkim uvjerenjem kao i darovanim talentom. Ako i ovoga puta iznimke nestanu u poslovičnom kontekstu, bojim se da nam prethode tvrda vremena, obilježena kvarljivim ukusom i sluhom mahnitih izvođača te izmorene, neuke i zbunjene publike. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.