ZRIN SU SRAVNILI JER NIJE BILO NI JEDNOG SURADNIKA PARTIZANA

ZRIN SU SRAVNILI JER NIJE BILO NI JEDNOG SURADNIKA PARTIZANA

7. lipnja, 2017.
Print Friendly, PDF & Email

 

 

Sisačko-moslavačka županija, naime, od 700 stratišta u Hrvatskoj ima najviše, 119 policijski evidentiranih masovnih grobnica u kojima su zemni ostaci približno 45.000 „narodnih neprijatelja“, bez suđenja usmrćenih iza 1945. od zločinačke ruke partizanskih komunista koji se i danas rado  predstavljaju antifašistima. Neka izaratni pobjednici o tome priupitaju Bobovčane u sunjskoj Posavini, potomke tri četvrtine smaknutih nakon 1945. ili pak Komarevčane koji su masovno stradavali i za velikosrpskih osvajačkih nasrtaja do 1995.

Napisao: Josip Frković

Poslije nedavna skupštinskoga istupa sisačkoga dužnosnika “Hrvatskoga domobrana”, u kojem se opširno osvrnuo na komunističke zločine, zapravo brojna zvjerstva u Drugom svjetskom ratu i poraću iza 1945., odnosno nebrojena zašikarena i predugo prešućivana stratišta i grobišta hrvatskih žrtava, dio sudionika moslavačkoga izvještajnoga skupa domoljuba i ratnih veterana u povjerenju se, gotovo šapatom, raspitivalo za zločin u rodnom gradiću najvećega našega junaka Nikole Šubića Zrinskoga. Preciznije, koje su partizanske postrojbe i u široj javnosti znani tzv. antifašisti pojedinci sudjelovali i prednjačili u masakru preko dvije stotine nedužnih mještana, Hrvata katolika. Tim prije što se i danas počesto raspreda ljevičarski mit o bratstvu i jedinstvu iskovanu u zajedničkoj i početnoj partizanskoj borbi 188 Hrvata i Srba Banovine. Kao “jedina povijesna istina” o prvoj partizanskoj zakletvi 28. rujna 1941. na Čavića brdu Zrinske gore. Baš tih dana, navodno, dotadašnji su gerilci, borci protiv Hrvata i njihove države kao dio zločinačkoga četničkog pokreta, za sebe preuzeli naziv partizana. I dok je sisački biskup mons. dr. Vlado Košić, bez ikakva ustezanja, partizane nazvao komunističkim zločincima što su tijekom II. svjetskoga rata rušili crkve i ubili 634 katolička svećenika, drugi je proziran povijesni mit nastao (i za mnoge do danas ostao stvarnost) prvoga sisačkog odreda.

Svećenici i ustaške iskaznice

Opravdavajući genocidne antihrvatske postupke komunističke vlasti, štoviše, neki znanstvenici sumnjivih militeljskih dometa tvrde “da su svi svećenici stradali od vatrenog ili hladnoga oružja i petkorake zvijezde pri sebi imali ustaške iskaznice…”?! Ako je u partizanskom NOB-u doista poginuo svaki treći stanovnik Banovine, je li to i opravdanje za nečuvene masakre. Posebice one poput Zrina, Gvozdanskoga, Voćina ili Brotnja? Je li to stvarno opravdanje za poratni nezapamćen teror pobjednika JBT-a. Sisačko-moslavačka županija, naime, od 700 stratišta u Hrvatskoj ima najviše, 119 policijski evidentiranih masovnih grobnica u kojima su zemni ostaci približno 45.000 „narodnih neprijatelja“, bez suđenja usmrćenih iza 1945. od zločinačke ruke partizanskih komunista koji se i danas rado  predstavljaju antifašistima. Neka izaratni pobjednici o tome priupitaju Bobovčane u sunjskoj Posavini, potomke tri četvrtine smaknutih nakon 1945. ili pak Komarevčane koji su masovno stradavali i za velikosrpskih osvajačkih nasrtaja do 1995. Što se tiče Zrina na rujanski blagdan Male Gospe 1943., većina fakata temeljito je dosad svjedočenjem preživjelih i sačuvanim dokumentima istražena i obznanjena.

Ubijeni čak i lojalni pravoslavci

U napadu je  9. rujna 1943. godine sudjelovalo 4.500 pripadnika I.,II. i VII. banijske partizanske brigade – prema sačuvanoj naredbi komesara Glavnog štaba NOVH Vladimira Bakarića, poznatog JBT-ova antihrvata i jugounitarista. Bezumno su strijeljali i klali preko 300 mirnih  žitelja, žena, staraca i maloljetne djece, te srušili dvije crkve i škole, stambene i gospodarske objekte. I sve “zbog toga što iz Zrina nije bilo ni jednoga suradnika partizana…” Tako je rodno mjesto Nikole Šubića Zrinskoga, sigetskoga junaka iz 1566. godine čija je obitelj hrvatsko Pounje uporno branila od osmanlija, potpuno izbrisano sa zemljovida. Sva imovina preživjelih trajno je oduzeta, a s njom i pravo na povratak u zavičaj „za vječita vremena“.  Taj je zločin, zapravo vrhunski kukavičluk, prikazan kao velika srpska vojnička pobjeda. A dvanaest mjeseci ranije, 9. travnja 1942., osmorica uglednih Srba išli su na pregovore u Dvor o lojalnoj suradnji žitelja njihovih sela s tijelima NDH.  Bio je to povod srbočetničkim razbojnicima da svoje pravoslavne sunarodnjake sačekaju u Trgovima. Zaklali su učitelja Bogdana Dragišića iz Rujevca, radnika Stojšu Stamboliju iz Trgova, zemljoradnika Nikolu Meničanina iz Dupala, te težake iz Stupnice, Gaga, Kosne, Ljubine i Bešlinca, Đuru Milinkovića, Stevana Gagića, Marka Radojčića, Stevu Miličevića i Ljubana Vujičića.

Bandite je vodio četnički koljač Gaćeša

Zločin se odigrao u dvorištu Nikole Borojevića u Trgovima, na raskršću ceste za Stupnicu. Masakr je organizirao četnički koljač Vasilj Gaćeša (kasniji partizanski narodni heroj Jugoslavije, koji je ubijen dvadeset dana kasnije u Brubnju – op.a.): dao je svezati nesretne ljude žicom i natjerao ih da sami kopaju raku. Taj zločin rječito govori o ciljevima i metodama navodne antifašističke četničko-partizanske borbe za veliku Srbiju i kraljevinu Jugoslaviju. I sve to protiv nezamislive, bilo koje i bilo kakve hrvatske države. Makar i na povijesnom tlu i teritoriju Hrvata. Ali vratimo se obljetnici uz 28. rujan 1941. godine, kada su sisački i banovinski partizani pod vodstvom Vlade Janića Cape i Vasilja Gaćeše položili zakletvu zajedničkoj borbi (pola stoljeća kasnije, 28. rujna 1991. pokušali su srpski odmetnici u Petrinji oteti oružje hrvatske policije, a ulicama su odjekivali demonstrativni uzvici pobune „Ovo je Srbija!“ – osobno svjedoči autor teksta). Istinitu povijest drugoratnoga razdoblja, ali i monarhističke srbijanske Jugoslavije, Hrvati, dakako, nikad nisu učili iz vjerodostojnih knjiga I udžbenika. Uglavnom, bio je to četnički ustanak protiv Hrvata zaogrnut navodnim plaštem antifašizma.

Prvi ustanici Srbi Banovine?

Vrijedno je stoga zabilježiti povijesni revizijski komentar pripadnika Sedme banijske udarne divizije, pok. Adama Dupala. – Govornici iz Brezovice (uz državni praznik 22. lipnja – Dan antifašističke borbe, namjesto Srba – nap. a.) uporno izbjegavaju suočiti se s povijesnim činjenicama koje jasno kažu da su prvi ustanici u Hrvatskoj bili banovinski Srbi, pod vodstvom Vasilja Gaćeše. Narod Banovine zaslužuje da se to u novijoj hrvatskoj povijesti i nedvojbeno kaže, jer se o Brezovici bez Banovine ne može govoriti. Isticati veliku slavu odreda, koji je živio samo četiri mjeseca i osam dana, a ne govoriti o Banovini koja ga je primila i spasila nije pošteno. Na Banovini je pokrenut prvi ustanak u Hrvatskoj i položena prva partizanska zakletva….  Adam Dupalo pri tom ispravlja krivotvorine o mjestu osnutka Sisačkoga odreda: pod vodstvom Vlade Janića Cape, 22. lipnja 1941. formirao je odred, ne u Brezovici, nego u šumi Šikari kod Žabna. Odanle su pokrenuli nekoliko manjih diverzija, a mjesec dana potom napadaju ih ustaše, pa odlaze na Banovinu, gdje već postoji organiziran ustanak, zabilježio je Adam Dupalo. T

 

 

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

<