BAZA GLAVNE TEME PRIČA

ZBOGOM KOSTA

15. ožujka, 2024.

Nakon smrti mediji su zbog velikog broja ljudi na sahrani pisali da je bila zvijezda, ne Kosta je sjala drugim sjajem, ona je bila glumica iz Makedonije koju svi poznajemo iz ovoga ili onoga razloga ona nas nije odbijala. Saslušala nas je, dala savjet, bila je ono čega u Zagrebu nedostaje. Bila je makedonska pjesma

Napisao: Dražen Stjepandić

Na njezin posljednji ispraćaj na Mirogoju došli su glumice i glumci: Matija Prskalo, Elizabeta Kukić, Ornela Vištica, supružnici Višnja Babić i Hrvoje Hitrec, Goran Grgić, Slavko Juraga, Borko Perić, Antun Tudić, Tomislav Štriga, Duško Ljuština… Političarka i pravnica Vesna Škare-Ožbolt, Ivica Lovrić, jedan od najbližih suradnika pokojnog gradonačelnika Milana Bandića.

Bio je to najbrojniji ispraćaj na Velikom krematoriju na kojem sam prisustvovao. Uz veliki broj ljudi Kostu je na onaj svijet ispratio katolički svećenik.

Zadnji put smo bili zajedno uoči Festivala šansone Zvonimir Golob prošle veljače. Sada nakon nešto više od godinu dana, sredinom ožujka stigla je tužna vijest kako je Kosta preminula.

U takvim prilikama obično napišu izgubila je životnu bitku, za Kostu se to ne može reći jer je ona životnu bitku dobila privatno i profesionalno, bila je ostvarena osoba što najbolje dokazuje njena sahrana. Obred je trebao započwti u 14 sati, a zbog dugog reda za sućut sinu, snahi i unuku sve se dobro odužilo.

U rujnu 1968.

Prvi put smo se sreli u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića na nekoj promociji, moguće mojoj jer pamtim njene riječi: “A vi ste autor?“ Ovo autor izgovorila je tako znalački kako to mogu samo glumice koje su imale posla s značajnim ili još prije napornim autorima. Svakako s autorima i iz prve ruke je znala što to sve može značiti.

Bila je istaknuta članica ansambla još onoga predratnog „Jazavca“, kako se nekada zvao „Kerempuh“, a u uz tu kuću još je dvije godine nakon Akademije bila članica Kazališta „Marin Držić“ u Dubrovniku čija je bila stipendistica. Akademiju je upisala 1968. u Zagrebu.

„U rujnu mjesecu 1968. kad sam s sišla s vlaka i izašla iz zgrade Glavnog kolodvora ugledala sam spomenik kralja Tomislava i park Zrinjevac, potom sam otišla do Hrvatskog narodnog kazališta koje je izgledalo kao iz bajke, dopala mi se i zgrada Akademije… Sve ljepše od ljepšega. Bila sam oduševljena… Bila je to ljubav na prvi pogled. Zagreb je bio mnogo ljepši nego u pričama koje sam o njemu slušala. Kad sam položila prijemni ispit i dobila indeks, obuzela me je euforija što sam postala zagrebačkom studenticom. Vratila sam se u rodni grad po stvari i moj drugi odlazak u Zagreb bio je konačan. Osjećala sam da se više neću vratiti u Makedoniju.“, rekla je u razgovoru za portal Nacionalne manjine (www.nacinalnemanjine.hr).

Uz Akademiju diplomirala je na Filozovskom fakultetu u Zagrebu jugoslavistiku i komparativnu književnost. Svirala je violinu i u rodnom Skoplju završila je srednju glazbenu.

Dok je studirala doživjela je i svoju prvu veliku ljubav, bila joj je dvadeset i jedna kad se udala za Dubravka Sidora, kolegu sa studija, taj brak je trajao pet godina. Udavala se tri puta, a sina ima s pokojnim gitaristom Damirom Pokrajcem koji je doživio srčani udar dok sjedili na terasi kafića u Dežmanovom prolazu i na mjestu je preminuo.

Jednom prigodom prisjećajući se svojih tragedija na sebi specifičan više iskren negoli ironičan način, dok smo sjedili na piću, upitala nas je: “Ima li netko tko danas misli umirati da se ja udaljim?“

Uz to što joj je drugi suprug umro na rukama na ulici, Kostadinki je u svojoj dvadeset i prvoj umrla sestra, nakon čega se ubio Kostin otac. Inače nekadašnji supovac u Skoplju. No, bez pretjeranih jadikovki nosila se sa svim tim osobnim tragedijama jednako kao i nimalo laganim poslom glumice i pjevačice u Zagrebu i Hrvatskoj.

Za Zagreb je govorila da je otvoren grad, ali digne te i pokopa u sekundi ne poštuješ li pravila i tradiciju.

„Kažem da sam Hrvatica makedonskog podrijetla, a nositeljica sam i spomenice Domovinskog rata u kojem sam aktivno sudjelovala. Prošla sam sva ratišta u IPD službi, to je bio odgovor moje buntovne, komitske krvi na agresiju. Borbenost me je odvela i u politiku. Dosadilo mi je biti pasivna, sjediti pred televizorom i ljutiti se na političare.

Tada kad je ušla u politiku s Kostom sam se bolje upoznao. Stranka se zvala Demokratski centar, predsjednica je bila Vesna Škare Ožbolt, a Kosta je imenovana predsjednicom Gradskog odbora DC-a, a ja sam bio njen zamjenik. „Ne Kostu se ne može zamijeniti“, govorio je pokojni Slobodan Lang kad sam se jednom predstavio kao njen zamjenik. Bila je to 2009. kada smo zajedno prošli lokalne izbore.

U to vrijeme snimio sam „Obamu iz Dubrave Donje“, skladbu uoči superizborne godine aktualiziranu kao „TRUmp iz Dubrave Donje“.

U Zagrebu su je zvali Kosta, a majka ju je zvala Koce.

Čega u Hrvatskoj nedostaje

Uoči moga prvoga glumačkog nastupa u Čazmi otišao sam se posavjetovati s njom, da mi predstava više nalikuje glumi nego političkom govoru. Primila me je u svome stanu u Bauerovoj. Pred njom sam izvodio dijelove monokomedije „Žikina dinastija u Lijevoj našoj“ dok joj nisu došli majstori zbog preuređenja stana.

Naš portal Tjedno je više puta pisao o Kosti, dobro se sjećam da nam je prvi put donijela za nas do tada nezamisliv broj komentara. Voljela je portale i svaka objava ju je radovala.