Odavanje počasti tom junaku Domovinskog rata organizirali su članovi Udruge ratnih veterana 57. bojne “Marijan Celjak”, sa sudjelovanjem županijskog dužnosnika, zamjenika župana Ivana Celjaka, Mihaila Jurića
Napisao: Josip Frković, ratni urednik Hrvatskog bojovnika
Na Gradskom groblju “Viktorovcu”, u petak 23. veljače, se okupio velik broj ratnih veterana koji su lipnja 1991. na Komarevu osnovali prvu dragovoljačku postrojbu ZNG/HV-a koja se suprotstavila agresorskoj Srbiji, podivljalu pravoslavnom četništvu i velikosrpstvu. I dok komunističkoj partizaniji skloniji kroničari drže da se po tom domoljubnom činu Sisak drugi puta u pola stoljeća spominje po hrabrosti stanovnika grada i okolice, drugi drže da se Komarevo i nadnevak lipanjski 1593. po pobjedi nad Turcima s pravom diči naslovom grada hrvatskih pobjeda. Kad smo već pri osloboditeljskom Domovinskom ratu, prelistajno požutjele stranice “Hrvatskoga bojovnika”, lipanjskog informativnog glasila HV-a 1992. Podsjetimo.
Nećak generala Bobetka
Uglavnom, krajem srpnja 1991., i to djelovanjem HDZ-a, formirani su nenaoružani odredi Narodne zaštite, a na popisu dobrovoljnih branitelja domovine već je bilo 60-ak kandidata. Sastanku u “Slogi” bili su prisutni Berislav Pavičić, Branko Krovinović, Josip Brajković, Đuro Brodarac, Marijan Celjak, Mato Dragojević, Marijan Batovanja, Mato Barić, Ivan Dinčir, Željko Malinac, Željko Sklepić,Vjekoslav Blažević i drugi.
Zapovjednikom je imenovan dipl.ing. Ante Bobetko, a zamjenikom Marijan Celjak, s pomoćnicima Ivanom Dinčirom i Slavkom Komarcem. U toj se prilici inicira naoružavanje odreda Narodne zaštite, a čitav sastav 16. listopada (dan povratka spomenika banu Jelačiću na Trgu Republike – op.a.) odlazi u Staru Drenčinu do skrovišta Šipraka, Gregurićevih i Gmazovih, dopremljena naoružanja pod budnim okom policajaca Vlade Milankovića.
U slučaju prvih ljudi 57. samostalne bojne sretno su se spojili iskustvo zrela čovjeka iz nacionalno osviještene i revolucionarne obitelji Bobetko iz capraškoga Crnca, koji je već 1971. osjetio svu brutalnost rigidnog komunističkog režima. S druge strane bio je buntovni mladi posavski radnik iz Strelečkoga Marijan Celjak, već 16. rujna 1991. poginuli branitelj u napadu na bazu jna Šašnu Gredu. Iza tog tragičnog događaja, nećak generala Janka Bobetka reorganizacijom postrojbi postao je koordinator zapovjedništva 161. brigade. Polazeći od spomenutih činjenica, glavni urednik “Hrvatskog bojovnika” Andrej Rora i zamjenik mu pok. Aleksandar Milošević zadužili su urednika deska da razgovara s poznatim Crnčaninom. Ostali članovi uredništva bili su pok. Alojz Đuračić, Katica Gašljević, Mladen Merzel i Karmen Valenta (Radio-program)
Na pitanje “Tko ste vi, gospodine bojniče?”, odgovor je glasio: „Sin sam ovoga kraja, dijete Shellovog djelatnika što je davne 1936. organizirao poznati štrajk. Rafinerac sam od 1965., a potom sam 1971. maknut s javne scene i hrvatskoga proljeća. Danas sam ravnatelj Terminala “Jadranskog naftovoda” a vojno-braniteljski na dužnosti koordinatora 161. brigade. Borba za istinu i pravdu, za samostalnost, konstantna je tradicija moje obitelji iz godina antifašističke i današnje domovinske borbe za demokratsku Hrvatsku. I mojim je precima, poput sve sirotinje, komunistička ideja bila privlačna i bliska. Nisu razlikovali otopijske od onih realnih ideja, ali su uvijek bili stožeri hrvatske obitelji Bobetko. Zbog toga se hrvatstva uvijek gubila pozicija ili pak glava. Sjetimo se sudbine strica Janka, borca NOB-a i generala iz 1971., oca Hrvatske vojske, ali i strica pukovnika Dragana Mage Bobetka, koji je 1946. izgubio život pod nerazjašnjenim okolnostima između Šida i Srijemske Mitrovice.
Nepravde su me uvijek boljele i izazivale revolt. Tako je usporedba između 1965. i 1971. u Rafineriji nafte bila užasno ilustrativna. Godine 1965. među novoprimljenim učenicima bilo je 68 posto mladih Hrvata, a pet godina kasnije samo 5 posto. Moje me glasno negodovanje, dakako,
koštalo. Moje vizije tadašnje Jugoslavije bile su idealističke i dosegnule bi, po meni, razinu jednakih prava. Desilo se, međutim, sasvim suprotno. Hrvati su pola stoljeća bili željni pojedinačne i kolektivne nacionalne afirmacije. Hrvatstvo je pola stoljeća bilo sustavno zatirano, pa je i naš Sisak ustrajno srbiziran. Godine 1971.u Rafineriji nafte radilo je 80 posto, a 1991. 51 posto. Srba je bilo 22, a Jugoslavena 24 posto. Nije stoga nimalo čudan masovan odaziv građana u članstvo Matice hrvatske. Takvo stanje većinske nacije u uvjetima potlačenosti sugerira nesposobnost pripadnika naše nacije. Sve je to ostvarivano velikosrpskim planom hegemonije, jer je nama dano samo pravo na njegovanje bratstva i jedinstva. Istodobno, prečanski pravoslavci Hrvatsku nisu doživljavali kao svoju domovinu, negoli kao postupno dostižan cilj i plijen. Evo, samo se časni Nikola Bjelanović ogradio od zločinačke velikosrpske politike, dok su ostali intelektualci šutnjom glumili i dokazivali lojalnost. Eto, nastojeći ojačati naš sastav poslali smo pozive na 42 adrese pričuvnih časnika. Odazvao se samo jedan koji je kasnije odustao, jer ne želi pucati u svoje…“
Neprihvatljive privilegije
„Za razliku od takvih, Srbi su i našu djecu ubrzo nazvali ustašama. Ja sam zarana ostao bez roditelja i nipočem nisam ustaša, ali su me ubrzo nazvali takvim kad sam počeo razmišljati svojom glavom i otvoreno govoriti o zbivanjima oko nas. Na vaše pitanje je li se agresorski rat mogao izbjeći, odgovaram potvrdno, samo u svom dosadašnjem životu doista nisam imao priliku susresti Srbina pravoslavca koji Hrvatsku istinski drži i štuje svojom domovinom. Srbi su oduvijek znali samo za svoja prava i uvijek ih realizirali do neprihvatljivih privilegija. Pri spomenu hrvatstva dobivali bi alergiju, jer je uostalom i 80 posto članskoga sastava SKH etnički bilo srpsko. Tito je činio mnoge greške na štetu Hrvata, pa i to kad ih je pozvao u partizanske redove. Nije stric Janko često govorio da je iza 1944. komuniste u Beogradu trebalo tražiti svijećom. Bili su partizani samo po vojničkim odorama, ali s kraljevskim četničkim kokardama u džepovima. Takvih, užasnih repriza bojim se i danas. Oficiri bivše agresorske vojske nisu nam neophodni ni danas. Svijest nikada neće promijeniti, a onima koji su na vrijeme shvatili da je obrana domovine krvava bitka za opstanak cijelog naroda, svaka čast i slava“, kazao je bojnik Ante Bobetko.
Odavanje počasti tom junaku Domovinskog rata organizirali su članovi Udruge ratnih veterana 57. bojne “Marijan Celjak”, sa sudjelovanjem županijskog dužnosnika, zamjenika župana Ivana Celjaka, Mihaila Jurića. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.