In memoriam Vladimir Beara
Piše: Zvonimir Magdić
Engleze, nitko nije mogao opčiniti. Nobody! Ne, u nogometu. Digli su dimnu zavjesu splendid isolation, sjajne izolacije. I, jednostavno su, toliko, ignorirali Europljane i Amerikance da nisu ni htjeli igrati svjetska prvenstva. ‘Mi smo učitelji. Kaj bumo mi, s vama igrali’. Laički govoreći. I, baš te godine, 1950. kad su se, ipak, spustili do Brazila, na Mundial, stradali su toliko grdno, da ih je tukao i ‘laički’ sastav SAD-a ! Dobio je tako njihov ‘isolation’, jednu gadni šamarčinu. U samom Londonu, nekoliko mjeseci kasnije, na ‘ staklenom’ Highburryu Arsenala,Vladimir Beara je – frapirao Engleze. Ljudi su ustali. I pljeskali. Beari. Na vratima, ondašnje YU.tvorevine. Bilo je to, senzacionalnih, 2:2.
LETIO JE ZRAKOM
Ne izgubiti u Londonu, to je podvig. Srušit će taj mit ‘ najboljih’, nekoliko godina kasnije, Laki konjanici Puskasove Mađarske. Na kladionicama: 60 – 20 za Englesku versus YU. A, ni taj silno Lofthous, koji skače nebu pod oblake i puca glavom jače, nego nogom, i mrvi protivničke vratare, nije mogao s Bearom. Iščupao je zalizane vlasi, i ispruženi jezik, išarao gadnim, mornarskim kletvama. Nije mogao protiv Beare. Vitki, lagani, elastični Hajdukovac nije stvarao čudesa, jer ih i nije bilo. Ali, je skokovitošću, – koja je čak fotografski i zabilježena – a u cinizmu za vlastitu dušu, nema ravnih Otočanima. Vriskalo se. Klelo. I, odobravalo. Beara je letio zrakom. Skokovi su mu bili meki, panterski. Junak utakmice. Velika figura. Skladan. Od glave do pete. Od prvih dana. Ja ga pamtim s utakmice juniorskih postava Splita i Zagreba, u Kranjčevićevoj. Osvajao je skokovima. Gipkošću. Već onda, kolala je romansa – taj je dečko, plesa’ ‘ Eru’. Ostavio se – dasaka – i po preporuci samog Franje Glasera, našeg najboljeg golmana, svih vremena, završio među Hajdukovim brankama .Istisnuo je Zagrepčanca Branka Stinčića. I, donio je sa sobom iz Londre – a ča je contra Splita grada- naslov Velikog Vladimira. The Great Vladimir. I s njim će ostati, do kraja života.Umro je prije nekoliko noći. Osamdeset šest godina. Koliko sam s njim pojeo štrukli u Nedelišću, za nogometnog turnira mladih. Vodio je, kao ‘ gazda’ bile tiće, jer, njima je i sam pripadao.On je u postavi one jake Hajdukove momčadi koja je, baš te pedesete, osvojila naslov državnog prvaka, bez izgubljene utakmice. Prvo, poratno.Imam ih, na dlanu. Beara, Kokeza, Broketa, Luštica, Katnić, Ive Radovniković, Arapović, Frane Matošić, Vidjak, Krstulović, Vukas. Karijera mu je bila blistava. Golman i pol. Hvatao je lopte i – jednom rukom. Nije bio čist doma na kornere. Ali, kao što je rečeno u završnici filma ‘Neki to vole vruće’ – Nitko nije savršen.
OBRANIO JE ELFER PUSKASU
Beara je donio tri naslova prvaka Hajduku, a kad je preša’, perche, po pobogu zašto, u Zvezdu, još četiri! Za državnu, odigrao je šezdeset utakmica. I Olimpijsko srebro u Helsinkiju. Jedan je bila posebna,s Čehoslovačkom, u Bratislavi.1:0 plavih, njegovom zaslugom. Igrao je u Zapadnoj Njemačkoj. Talijani su ga obožavali: među pet, na svijetu’. Jašin: ‘Ne ja, Beara.’ A, onda ja pitam, osobno, u Maksimiru, on je pomoćni trener Hajduka. ‘Vlado, za vas, najbolji golman kojeg ste vi, vidjeli?.
I njegova vlaška ležernost, iskrenost: ‘ Monsider!’ Bilo ga je, kao podučavatelja i u Africi. Htio je uvijek pokazati mladima kako se – brani. Vremena su odlistala debele kalendare. Ostao je, na kraju krajeva, ipak, postrani Poljuda. Stari plac je bio nešto drugo. I, na kraju dovršio je svoj roman: ‘ Pa, eto, odem do svog vrta’ u Zelovu. Tako ti je to, moje kume…!
Jedanput se skida – elfer – Puskasu’. 
2 komentara
Uskoči u raspravuma odjebite vise sa tim posrbljenim vlasima