GLAVNE TEME

VLAST SIJEČE GRANU NA KOJOJ SJEDI

14. travnja, 2014.

Tribina Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara u Sisku

Napisao: Josip Frković

U ovom trenutku dubokih unutarnjih ideoloških podjela, nesposobne i kontradiktorne vlasti, te  gospodarske krize, presudno je svehrvatsko jedinstvo. Prvenstveno branitelja i naroda. Jedna je to od mnogobrojnih konstatacija zabilježenih na tribini Dragutina Glasnovića, Franje Šoljića i Marijana Živkovića, članova Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara, koju su u Sisku upriličili članovi zbora udruga gardijskih brigada i Specijalne policije. Zaslužne osobe Domovinskoga rata s krajnjega istoka države,  pozdravio je prič. bojnik Davor Smuđ, ističući kako je mirnodopsko zajedništvo ratnih veterana neophodno i nezamjenjivo. Najzaslužniji za stvaranje neovisne Republike Hrvatske, nadzirući aktualnu demokratsku vlast, svakako o njoj moraju skrbiti.

–Da svi zajedno proživljavamo noćne more, ne treba posebno naglašavati, jer je više negoli razvidno da se oko nas zbiva mnogo toga negativnog i zabrinjavajućeg.  Minutom šutnje, gosti iz Vukovara i sisački branitelji, koji su zajednički na Plitvicama komemorirali uspomenu na prvog poginuloga redarstvenika Josipa Jovića, odali su počast tisućama poginulih vitezova na ratištima od istoka do juga države. Najprije moram reći da mi nemamo iskustvo političara, koji jedno misle, drugo govore a treće rade, te da nemamo nikakve potrebe zavijeno pričati, kazao je Dragutin Glasnović.

–Kakvi smo bili 1991., takvi smo i danas, vjerni svojim principima ponašanja i rada. Zašto ne reći, priželjkivali smo drugačiju Hrvatsku – nikako romantičarsku i procvjetalu – a ovo što imamo ipak je daleko manje no što smo i u najcrnjem snu mogli sanjati. Boli nas što se branitelji nedovoljno uvažavaju, jer oni doista ne traže lovorike. Ne treba nas ne znam kako slaviti zbog naših zasluga, ali je otpor neslućenih razmjera prema nama evidentan.

BRANITELJE ŽELE DISKREDITIRATI

-Vrlo su česta vrijeđanja i sa samoga vrha vlasti, od strane dužnosnika koji nas nazivaju najpogrdnijim imenima. Da bi nas diskreditirali kao ljude, zovu nas i razularenom bandom, crnokošuljašima, prolupanim braniteljima, nepismenim barbarima. Epiteti su to kojih bi se posramili i oni s dna društva. Time su, dakako, o nama željeli stvoriti negativnu sliku. Bez obzira na tolike pritiske, sve to ipak nije urodilo plodom, pa smo prosvjedni skup najprije održali na vukovarskom trgu ispred hotela „Dunav“, početkom veljače, drugi skup članova 350 udruga u motelu „Zovko“, a treći u travnju na Trgu bana Jelačića u Zagrebu  s preko stotinu tisuća nazočnih. Sami smo kao obični ljudi, bez političkih ambicija, željeli testirati zahtjeve našega puka i organizirali prikupljanje potpisa građana protiv nametanja ćirilice. Naravno, mi nismo protiv toga pisma, negoli protiv nametanja ćirilice, odnosno srbijanske kulture koja dolazi s istoka. Zna se da Hrvati nisu inicirali tragičan srbijansko-hrvatski agresorski rat, ali je sigurno da je kod nas bio početak kraja propale jugoslavenske države. Krvavi početak bio je u Borovu Selu, Dunav nam je s početka bio Kineski zid, ali su oružjem ipak bili nadmoćniji. Na grad je padalo sve osim atomske bombe, htjeli su nas pokoriti. Uspjeli smo se konsolidirati i u slobodnom dijelu zemlje, pripremiti se i naoružati, pobijediti. Postavilo se, međutim, pitanje kako natrag. Predsjednik Tuđman je državnički mudro prihvatio mirnu reintegraciju i Erdutski sporazum. Branitelji su se suglasili, najprije nevoljko, ali su na kraju pristali. Prognani Hrvati Vukovara bili su privremeno smješteni na 583 mjesta. Znali smo tko tada živi u našem gradu i okolici, ali smo razmišljali kako vrijeme liječi sve i kako sve nevolje možemo prevladati praštanjem.

SUTRPLJENJE I TEŠKO PODNOŠLJIVO STANJE

-Prolazile su godina za godinom, bez ijednoga incidenta, imali smo obostrano sutrpljenje, živjeli i radili u istim firmama. Držali smo da je to dobar zalog stabilizacije i mirne reintegracije, ali je na drugoj strani, izgleda, prevladalo mišljenje kako smo sretni i zadovoljni kad mnogo godina šutimo i trpimo teško podnošljivo stanje. Udružili smo 22 udruge i najprije napisali pismo predsjedniku Vlade i ministru uprave, s upozorenjem na primjenu  novoga Zakona o prebivalištu i boravištu, odnosno famoznih 33 posto manjinskoga stanovništva. Znali smo da mnogi u našem gradu ne žive, ali se u evidencijama vode kao stanovnici grada. Jedanaest ili petnaest ljudi vodilo se na nekim adresama i u kućama Hrvata, gdje nikad nisu bili. Sve smo popisali i provjerili, iako je grad velik i u njemu je bilo srušeno 15.000 stambenih jedinica. Sve naše argumente, međutim, mjerodavni nisu prihvatili i priznali. Ministar Bauk je ostao pri tvrdom stavu poštivanja zakona, slično je ponavljao i Milanović, a predsjednik Josipović je kazao kako se zakoni mogu mijenjati. Josipović, koji želi još jedan mandat, tu priču sada prešućuje. Sve smo, dakle, htjeli pravnim sredstvima, bez ijednoga incidenta, ali su nas olako titulirali ekstremistima i razularenom bandom koja traži sukobe. Milanović šalje emisare, odnosno Freda Matića, a mi isprazne razgovore u kojima oni ostaju pri svom odbijamo. Tražili smo pisani dokument i potpis. U Vukovaru je bučan sastanak trajao četiri sata, ali je Milanović sve izdržao i ostao pri svome. Bilo je to iznenađenje, kad se jedna skupina nepolitičnih građana drznula izraziti svoju volju i javno reći kako želi biti korektiv onima koji vode državu, sučeliti se partitokraciji. Rekli smo jasno i glasno da tvrdim stavovima ljudi na čelu zemlje zapravo sijeku granu na kojoj sjede. Primjer su Fred Matić i Željko Sabo…S naše strane na djelu su bunt i revolt građana, naglasio je Dragutin Glasnović.