VILDE FRANG I TRULS MORK U LISINSKOM, CYNTHIA HANSELL-BAKIĆ U HGZ-u

VILDE FRANG I TRULS MORK U LISINSKOM, CYNTHIA HANSELL-BAKIĆ U HGZ-u

28. travnja, 2016.

Piše: Igor Koruga

Uzmemo li u obzir da su se u nedjelju, 24. travnja u 19:30 sati u Velikom Lisinskom, oko istog zbivanja, okupile tvrtke poput HarrisonParrotta i Lura grupe (!), pa i veleposlanstva Švicarske konfederacije i Kraljevine Norveške, skupa sa zagrebačkom Koncertnom direkcijom u okviru prestižnog ciklusa Svijet glazbe, najviša su očekivanja bila opravdana uoči nastupa dvaju ponajboljih svjetskih solista, norveške violinistice Vilde Frang (1986) i norveškog violončelista Trulsa Mørka (1961), kao i najstarijeg švicarskog (simfonijskog) orkestra predvođenog istaknutim mladim američkim dirigentom Jamesom Gaffiganom (1979). Uobičajeno za takvu priliku, glavninu je odgovornosti za beskompromisno tumačenje trostavačnog Dvostrukog koncerta za violinu, violončelo i orkestar u a-molu, op. 102, Johannesa Brahmsa i četverostavačne Osme simfonije u G-duru, op. 88, B. 163, Antonína Dvořáka preuzeo na sebe Simfonijski orkestar iz Lucerna, inače sastav s dvjestogodišnjom poviješću ukorijenjen u kulturnu tradiciju domovine i grada čije ime nosi. Nakon brojnih suradnji s ponajboljim svjetskim solistima poput Isabelle Faust, Julije Fisher, Vadima Gluzmana, Hilary Hahn, Gidona Kremera, Juliana Rachlina, Vadima Rjepina, Marthe Argerich, Lang Langa, Radu Lupua, Marije João Pires, Krystiana Zimermana i Mische Mainskoga, lucernski su simfoničari postali poznati po unikatnom orkestralnom zvuku – prepunom detalja i dinamičkih nijansi, po potrebi silovitom, a po potrebi (neovisno o grupi izvođača) gotovo nečujnom – s kojim su se predstavili i ovdašnjoj publici.

Koherentno prema bitku

Uz takav su se orkestar savršeno osjećali i ugledni norveški solisti, ponajprije Vilde Frang, violinistica impresivne tehnike i imanentne kakvoće fraziranja te zahvalno postavljenog tona u kojemgod dijelu osmišljene interpretacije. S cjelovitim genijem mlađahne Frang, prepoznatim i u nedjeljnom tumačenju Brahmsa, zagrebačka se publika već susrela tijekom izvrsnog ZagrebKoma 2012. Vizualno čista, skladna i opuštena, Frang je svom instrumentu doslovno udahnula živo(s)t uobličen(u) u koherentan zvuk, nalik ljudskom govoru, s kojim se lako kretala prema muzičkome bitku. Ništa se u njezinoj interpretaciji nije moglo povezati s proračunatošću ili doslovnošću, već naprotiv, samo sa zvučnim oblicima intuitivno doživljenih impresija, posve otvorenim, jasnim i stilski usuglašenim. Za razliku od svoje mlađe kolegice, Truls Mørk je kao iskusni violončelist (i solist) već unutar nepogrešivo odsviranog uvodnog (Allegro) recitativa, posvećenog Brahmsovom prijatelju i violončelistu Robertu Hausmannu, čvrsto oblikovao sveukupni solistički prostor. Najzad, norveški je par solista, u zapravo komornom muziciranju tijekom čestih skupnih solističkih pasaža, stvorio nenametljivu i toliko intenzivnu komunikaciju da je svijetli rezultat iste bio u izričitoj opreci s dojmom nepristupačnosti i turobnosti Brahmsovog djela kakvog je svojevremeno sebi stvorio austrijski dramaturg i muzikolog Richard Specht.

Istaknuti puhači

Drugi dio koncerta obilježila je Dvořákova simfonija, napisana u znak skladateljeve zahvalnosti zbog ulaska u Češku akademiju znanosti, književnosti i umjetnosti, u kojoj je posebnu emocionalnu eksponenciju uspio dosegnuti James Gaffigan. I premda su švicarski glazbenici bili uporni u svojoj izvrsnosti, a skupa s Gaffiganom i puni vjere u Dvořákov (nacionalno obojeni) glazbeni rukopis, u načelu se ipak uspjela istaknuti tematski orijentirana sekcija puhača, kako limenih tako i drvenih. Niti brojni gudači nisu bili daleko sred krajnje uvježbanosti, nevidljivo povezani s dirigentom, koncertnom majstoricom Lisom Schatzman (1981) i predvodnicima ostalih skupina. Umjetnici su se, dakle, pokazali kao umjetnici: spontani u komunikaciji i neovisni o pozorničkoj poziciji, nacionalnosti i pripadajućem naslijeđu.

Američka razglednica

No, nacionalni je moment igrao važnu ulogu samo dva dana kasnije u živopisnoj Američkoj razglednici predstavljenoj u utorak, 26. travnja u velikoj dvorani HGZ-a, u čast američko-hrvatske sopranistice i pedagoginje Cynthije Hansell-Bakić i njenog četrdesetgodišnjeg umjetničkog djelovanja u našoj zemlji. Rođena je Amerikanka pred punim HGZ-om uspjela opisati svoje glazbeno ishodište u formi znalački aranžiranih skladbi Fredericka Loewea, Jeromea Kerna, Harolda Arlena, Colea Portera, Leonarda Bernstaina i konačno Georgea Gershwina, za sopran i glasovir. Dostojnu pratnju neobično je nadahnuto odradio pijanist Zoran Velić, a crnačke je duhovne pjesme s ponosom izveo bas bariton Mate Akrap, inače jedan od najdražih bivših Cynthijinih studenata. Osim velikog emocionalnog naboja s obje strane pozornice u Zavodu se mogao doživjeti i rijetko dobar spoj opernog pjevanja i glazbenih predložaka koji su, pokazalo je vrijeme, imali značajan utjecaj na razvoj jazza, možda jedinog postojanog glazbeno-umjetničkog pravca u posljednjih stotinjak godina.T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code