UMJESTO “NEDOSTUPNIH” ZLOČINACA PROGONIMO SVOJE

UMJESTO “NEDOSTUPNIH” ZLOČINACA PROGONIMO SVOJE

26. rujna, 2015.

 

Piše: Mladen Pavković

Malo po malo odlaze srbijanski ratni zločinci – bez kazne. Tako je nema tome dugo (14. rujna 2015.) iznenada preminuo bivši zapovjednik postrojbi samoproglašene Republike Srpske Krajine general Mile Novaković (65), koji je tu dužnosti obavljao od listopada 1992. do veljače 1994.

Županijski sud u Šibeniku u veljači 1995. osudio ga je, u odsutnost, zajedno s Goranom Hadžićem, Đorđem Bjegovićem i Kostom Novakovićem, na jedinstvene kazne zatvora od po 20 godina svakome, zbog zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina protiv civila i uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika prigodom granatiranja Šibenika i okolnih mjesta – Vodica, Pirovca, Skradina, Zatona i drugih.

Novakovića se teretilo, javljaju mediji, i da je koncem siječnja 1993. naložio miniranje i rušenje brane Peruča, kada je, zahvaljujući pravodobnom reagiranju djelatnika Hrvatske elektroprivrede spriječeno potapanje i ugrožavanje života na tisuće ljudi na području Omiša, Sinja, Trilja i okolnih mjesta.

Dakle, drugim riječima želio je gledati i uživati kako se potapa najmanje dvadeset tisuća nevinih Hrvata!

Tenkovima gazio i svoje

No, to je i onaj general koji je 1995. bježeći sa svojom postrojbom iz Knina u vrijeme „Oluje“ naredio da njegovi, srbijanski tenkovi gaze sve pred sobom, tj. izbjegle Srbe koji se nisu uspjeli skloniti s ceste, pa je kasnije taj zločin jednostavno „prišiven“ Hrvatskoj vojsci.

Zbog tih i drugih zločina, Novaković nije odslužio kaznu. Kao i mnogi drugi zločinci jednostavno je pobjegao u Srbiju i bio je, kako kažu, nedostupan hrvatskom pravosuđu.

Živio je u Surduku, selu nadomak Stare Pazove. Nije se skrivao, čak su ga i novinari relativno često posjećivali. Republika Srbija ga je štitila. A kako i ne bi kad je – njihov.

Uostalom, nije on Ante Gotovina, pa da ga se tražilo. Jer da ga se tražilo, našlo bi ga se.

Novaković je, u selu gdje je živio, sahranjen uz najviše vojne počasti, a na njegovu pogrebu bila je i delegacija Vojske Srbije. Ispraćaju je bilo nazočno i oko tisuću njegovih kolega, suboraca i prijatelja, koji su istaknuli da se radilo o čovjeku visokih ljudskih i vojničkih vrlina, enciklopedijskog znanja, dobrom oficiru i diplomati istovremeno.

Mnogi ga se sjećaju i kao zloglasnog zapovjednika grupe „Pauk“, koja je pomagala lideru Autonomne pokrajine Zapadne Bosne Fikretu Abdiću i koja je vodila borbe za osvajanje Bihaća i Cazinske Krajine.

Njegovom zaslugom ubijen je veliki broj nevinih Hrvata.

A on, kao i većina srpskih zločinaca umro je prirodnom smrću. Nitko mu ništa nije mogao. Na web stranicama MUP-a Republike Hrvatske, u vrijeme pisanja ove kolumne, još uvijek je bila objavljena „tjeralica“, još se ga uvijek „tražilo“, iako je od njegovog pokopa prošlo više od tjedan dana! Čak je pisalo (možda piše još i danas!) da se pozivaju svi oni koji posjeduju informacije o ovoj osobi da obavijeste najbližu policijsku postaju ili nazovu na telefonski broj 192. Pa, eto, iskoristit ćemo tu prigodu i javno prijaviti „ovu osobu“ tj. da se nalazi pokopan na mjesnom groblju u Surduku!

Osuđena Zorica Gregurić

Međutim, hrvatskoj ruci pravde, za razliku od Novakovića, nije pobjegla Zorica Gregurić, bivša braniteljica slavne vukovarske 204. brigade. Ona je na Općinskom sudu u Vukovaru 17. rujna 2015. osuđena i ne pada joj na pamet – bježati. Dobila je tri mjeseca, uvjetno na godinu dana (nepravomoćno). Razbila je, prije godinu dana, dvojezičnu ploču na pročelju zgrade PP u Vukovaru. Ostala je i dalje kod svojeg stava i tvrdnje kako „kaznenog djela nije ni bilo, jer je ploča postavljena izvan zakona i ne može biti pod zaštitom zakona Republike Hrvatske“ te je najavila žalbu.

U svojem otvorenom pismu istaknula je da je „razlog razbijanja spomenute ploče isključivo bila nakana maknuti nešto što je protuzakonito i protuustavno postavljeno i zaštititi ustavnopravni poredak na koji je aktualna vlast izvršila neviđen atak.“ Zatim je dodala da ne osjeća nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu, jer, dapače, ćirilicu izvrsno čita i piše.

Zorica je također podsjetila da su njezini prijatelji i suborci i pripadnici srpske nacionalne manjine i da su mnogi od njih prošli stravične torture po srpskim logorima. Međutim, rekla je, „ćirilica je od 1991.-1995. bila i znak neprijateljske vojske, agresora i okupatora hrvatskih sela i gradova, bila je znak rušitelja, koljača, ubojica, silovatelja kojima nije bilo ništa sveto.“

Nikako se ne može pomiriti s nepravednom presudom, tim više što su pod znakom ćirilice, s ciljem ukidanja hrvatskog jezika i latinice s vukovarskih ulica, a nametanjem srpskog jezika i postavljanjem ćirilice na vukovarske ulice i trgove ubijana vukovarska djeca i ranjenici. Osim toga, postavljanje dvojezičnih ploča na zgrade pojedinih institucija nije ništa drugo nego politička volja, nešto da se opet „talasa“ između Hrvata i Srba.

No, da je samo osuđena Zorica Gregurić. Osuđeno je iznimno mnogo i drugih Hrvata, bivših pripadnika Hrvatske vojske. Neki za skidanje ploča, neki za „mržnju“ prema Srbima, neki za kriminal u koji su upali jer nisu imali što „jesti“. Poglavito se teško kažnjavaju oni koji se usude viknuti „Za dom, spremni“.

I tako, dok mi progonimo i sudimo svoje, oni „tamo daleko“ nam se smiju i uživaju. Oni su, poput ratnog zločinca Novakovića, „nedostupni“, jer malo tko i želi da budu – dostupni.T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. 1234
    #1 1234 2 lipnja, 2016, 11:00

    To Mladene Srbine! XD

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code