GLAVNE TEME

UBOJICE I LOPOVI MORAJU ODGOVARATI

20. srpnja, 2013.

Perković će izazvati domino efekt

Piše: Saša Radović

Fotografija:www.dnevno.hr

Vruće ljeto, Pula, festival. Sastali smo se prerano, prije predstave. Između Arene i obale nalazi se obnovljeni Titov park. Sjedamo na klupu.

Ti si arhitekt, što kažeš na ovu obnovu? – pita me Bruno.

Prije je parkom dominirao veliki spomenik palim borcima postavljen 1957. godine. Uz visoke alepske borove i platane, bilo je mnogo grmolikog cvijeća. Nedavnom obnovom, park je izgubio autohtonost i estetiku. Iza atraktivnog spomenika Vanje Radauša postavljeno je deset četvrtastih kamenih stupova s brončanim bistama. Biste Tita, 6 partizana i 4 partizanke! Danas parkom dominira neukus.

– Užas! – kažem tiho i pokrivam rukom oči.

– Nisi ljubitelj Ljubičice bijele, zar ne? – kaže pomalo zlobno Željko.

Ma, to nema veze s Titom, partizanima ili antifašizmom. To je totalni nedostatak ukusa, estetska katastrofa. Ne kritiziram same te biste niti njihovog autora Rešića – ali taj užasni grobljanski ambijent s deset stupova, šaka u oko, upropašten je dio Pule – odgovaram i ne dižem glavu.

– Ti bi u park stavio bistu Josipa Perkovića – opet se javi Željko.

– Pusti Perkovića, kažu da sve ružno i negativno treba gurnuti u stranu, zaboraviti što prije – odgovaram.

– Točno! – kaže Bruno i nastavlja. – Već su ga svi zaboravili. Zločinački Lex Perković gurnut je u stranu, zaboravljen, kao da je donesen prije deset godina! Državni tisak i TV zaboravili su ovu grotesknu pobjedu zla nad dobrim. Svi ostali nisu zaboravili.

POPUŠTANJE MORALNIM NORMAMA

Šutimo. Iako smo pokušali zaobići političke teme, ne ide! Skrećem pogled s elegantne Arene na nove, neukusne kamene „nišane“ u parku. Arena stoji dva milenija, mi smo u dva desetljeća upropastili sve što smo dotakli, upropastili smo i ovaj lijepi park – i svoju državu.

– Što ste toliko protiv tog zakona? – pita Željko i nastavlja.- Što predstavlja Josip Perković?

– Samo to ime, pa ni osoba Perkovića nije bitna u širokom dijapazonu događaja posljednjih desetljeća – odgovaram i nakon stanke nastavljam. – On je domino kockica, prva u domino redu zločinaca, predratnih, ratnih i poratnih. Znaš što se događa kad prva kockica padne.

– Sruši se cijeli red, sve – konstatira Bruno.

– Da! Sruši se sve! – kažem i dodajem. – Ukoliko Zoran Milanović izruči Perkovića znači da popušta Europi i općim moralnim normama. Naš naivni premijer ne zna što je sukob interesa, korupcija, krađe, pljačke, ubojstva, moralne norme… Za njega je sve normalno ili slučajno! No dobro zna, ako popusti na Lex Perkoviću, to znači uvođenje reda i civilizacijskih zakona. Ubojice i lopovi moraju odgovarati. Domino sistemom popadat će 98% tajkuna, ratnih i pretvorbenih profitera. Veliki broj dužnosnika bivših i aktualnih odgovarat će za rasap Domovine i za milijunske pljačke! Debele kredite koje povlašteni, po dogovoru s bankama(!) ne vraćaju, morat će vratiti.

– U razvijenim sustavima nezakonito stečena imovina, oduzima se. Ali, to će teško proći kod nas – kaže Željko.

– Točno! – potvrđuje Bruno i dodaje. – Noćna mora elite je oduzimanje opljačkanih milijarda. Zato golemim crnim kapitalom moćnici plaćaju svoju zaštitu. U Hrvatskoj zaštitu vrše državne službe, posebice DORH i korumpirani sudovi.

CRNI KAPITAL

– Hrvatski vrh duboko je u crnom kapitalu, više od svih država bivše SFRJ – nastavljam temu. – Imamo više multimilijunaša nego sve bivše republike zajedno. Zbog njih, a ne zbog UDBE Milanović panično zatvara vrata civiliziranoj Europi. Politika novog vala pozna samo pohlepu i hedonizam, a Josip Perković i UDBA dio su prošlosti, iracionalan pojam koji ne donosi profit. Kruta realnost današnjice je opljačkana imovina, stotine offshorea i tisuće tajnih računa. Tu realnost čuva naš premijer.

– Loše nam se piše – kaže Željko i sa smiješkom nastavlja. – Sva je sreća što živimo u Istri.

– Zašto? – pitam naivno.

– Pa, naši su se dovoljno nagrabili. Naše mega afere uz background Hypo Alpe Adria Banke pojam su kriminala i korupcije. Istarska shema urbanističkih promjena namjene iz prirodnih parkova ili nevrijednog krša u građevinske parcele donijele su liderima IDS-a zaista dovoljno – odgovara Željko.

– Potomci Jakovčića, Veljka Ostojića, Žufića, Naperotića i mnoštva IDS-ovaca živjet će kao bubreg u loju. Tu su još gradonačelnici, načelnici i sateliti. Većina ih je kupila nevrijednu zemlju po 1 eur/m2, pa nakon promjene namjene prodaju gradilišta po 100 ili 200 eura/m2. Veljko je samo u jednoj brzoj akciji po toj shemi zaradio 24 milijuna – dodaje Bruno.

– Zaboravljate najveću hrvatsku tvornicu smrti, TDR, Vlahovića, Cuccurina… U otrovnom duhanskom dimu vrte se milijarde. Mnoge su crne – kažem i nastavljam. – Željko, nisi u pravu. Istrijani se nisu dovoljno nakrali. Nikada nije dovoljno!

– Točno! – po treći puta u ovom razgovoru kaže Bruno i nastavlja. – Naš premijer i njegova desna ruka, Mladen Bajić, zdušno čuvaju i našu Istru. Iako im Ivan Jakovčić više nije previše drag – nitko ga neće pitati kako odvaja mjesečno tri ili četiri županske plaće na svoje kreditne obveze. Da ne govorimo o ostalom.

– Znam zašto Bajić nosi bradu. Da se obrije, morao bi se pogledati u ogledalu – reče Željko.

Očekivao je smijeh ili komentar, ali sjedimo u tišini. Pred nama bijeli kameni nišani s brončanim glavama. Da odozgo, negdje iza oblaka, veliki kipar Vanja Radauš gleda ovaj park, imao bi smrknuto lice kao i nas trojica. On zbog devastacije parka, mi zbog devastacije svoje države.

Anno Domini MMXIII.