U VUKOVARU I ŠKABRNJI NITKO SE NIJE SJETIO TUĐMANA I NJEGOVIH NAJBLIŽIH SURADNIKA
25. studenoga, 2016.
Piše: Mladen Pavković
Ove godine, 18. studenoga 2016., na 25. obljetnicu srbijanske okupacije Vukovara i Škabrnje, u tom se gradu i u tom se selu, okupilo na desetine tisuća ljudi. Ni jedne godine ih nije bilo više. Čak je i Vlada RH jedan dan zasjedala u Vukovaru te donijela iznimno važne odluke za ovaj grad. Nu, čim je Vlada osnovana, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.), na čijem sam čelu, predložila je Vladi, odnosno premijeru Plenkoviću da se njihove sjednice što hitnije održe u Vukovaru i Škabrnji, ali i da hrvatska država bude ta koja će obnoviti vukovarski Vodotoranj, jedan od najvećih i najsvjetlijih simbola hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Kao da su nas poslušali. Sastanak je održan, a za Vodotoranj su izdvojili čak 18 milijuna kuna, odnosno točno onoliko koliko je nedostajalo. Na taj način ovaj simbol patnji, otpora i pobjede bit će relativno brzo obnovljen, a u punom sjaju moći će se vidjeti čak i iz Novog Sada, odakle su dolazi četnički i ini tenkovi i topovi koji su ga htjeli, a nisu ga nikada uništili. Sada još preostaje da Plenkovićeva Vlada održi sjednicu u Škabrnji i da na taj način osim moralne da i drugu pomoć ovom malom mjestu kojeg su barbari, poglavito zločinačka JNA, razrušili, masakrirali nevine ljude…
Odavanje počasti prošlo je na najvišoj razini. Mirno i dostojanstveno. Osobito je bilo zapaženo da je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović s ponosom koračala u nepreglednoj koloni držeći za ruku kćerku Željke Jurić. Željka je bila mala curica kad su je četnici zajedno s članovima obitelji potjerali iz njihova doma, a ona je tada na sebi imala samo plavi kaputić kojeg je sačuvala i s kojim je i ona ovog puta ponosno koračala od vukovarske Bolnice pa do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata. U svakom slučaju, dirljivo – do neba!
Čitanje imena poginulih
Međutim, dok su se u Škabrnji javno čitala imena poginulih i nestalih, to se na žalost u Vukovaru ni ovoga puta nije dogodilo. A moja malenkost neprestano upozorava da su ginuli ljudi od imena i prezimena, a ne brojke. Amerikancima, primjerice, to se ne može dogoditi. Oni svake godine prisjećajući se i terorističkog napada 11. rujna, na komemoraciji, na mjestu gdje su srušeni „blizanci „Svjetskog trgovačkog centra (WRC) čitaju imena poginulih te im se i na taj način odaje počast.
Ove godine, baš kao i prijašnjih, „nitko“ se nije sjetio istaknuti ni ime prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana, a još manje njegovih najbližih suradnika, kao što je to primjerice bio ratni ministar obrane Gojko Šušak.
Na 25. obljetnicu okupacije Vukovara i Škabrnje, uz Pakrac i druga mjesta i gradove stradale u Domovinskome ratu, očekivali smo da će se netko sjetiti i barem nekom od ratnih zapovjednika tih krajeva, koji su obranili Hrvatsku, dodijeliti ako ništa drugo, a ono činove generala, koje su poglavito zaslužili pok. Marko Babić, ali i Mile Dedaković-Jastreb i Branko Borković- Mladi Jastreb, te u Škabrnji Marko Miljanić.
Predlažemo već sada da se od iduće godine na svim komemoracijama za poginule i nestale hrvatske branitelje u Domovinskome ratu, ne samo da se čitaju imena, već da se ponosno i dostojanstveno nosi onoliko hrvatskih zastava koliko je u kojem gradu ili mjestu poginulo ljudi koji su bili prvi kad je trebalo.
Za svakog poginulog i nestalog – jedna hrvatska zastava. To bi bila mala, ali velika gesta.
Nepregledne kolone bez Srba
U nepreglednim kolonama sjećanja ni ovog puta nismo vidjeli Srbe, koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju Domovinu. Na taj način, da malo i karikiramo, poslali su „poruku“ da i dalje žele Hrvatsku, ali „bez“ Hrvata!
Milorad Pupovac, Srbin po zanimanju, neprestano ističe neke smiješne razloge zbog kojih ne želi doći na komemoraciju u Vukovar. U Škabrnju se valjda i ne usudi, jer po riječima Marka Miljanića, ratnog zapovjednika obrane ovog mjesta, dva Pupovčeva brata u vrijeme agresije na Škabrnju bili su na drugoj, četničkoj strani. A baš taj čovjek „bori“ se da „svi“ ratni zločinci budu kažnjeni. Međutim, na dan 18. studenoga na novinskim kioscima pojavilo se i njegovo (privatno) tjedno glasilo s nazivom „Novosti“ u kojem pišu i surađuju manje-više oni koji osim hrvatskih novčanica –kuna- ne vole ni Hrvate ni Hrvatsku. Te „toalet-novine“, da ti pamet stane, i dalje se tiskaju uz pomoć Vlade RH, odnosno novcima hrvatskih poreznih obveznika. Što mislite, što su objavile na dan okupacije Vukovara i Škabrnje, a odnosi se na te krajeve? Samo jedan sramni tekst – da se traže novci za obnovu vukovarskog Vodotornja! To i ništa više!
Nekakvi Srđan Milaković, zamjenik predsjednika općine Vukovar, „raskokodakao“ se po srbijanskom tisku o tome da Srbi ne žele doći na komemoraciju jer (čujte sad ovo) – „Srbi ne dijele žrtve na „naše“ i „vaše“, kao što to čine Hrvati!“ Također je dodao da srpska zajednica ne može sudjelovati na Danu sjećanja, koji organizira vukovarska općina, sve dok ta komemoracija ima ovakav karakter – „karakter jednostranosti“.
Dakle, za tog Srbina sve su žrtve iste, odnosno nema razlike između agresora i žrtve.
Kako takav čovjek uopće može i sjediti i razgovarati u Gradskom i inom poglavarstvu Grada Vukovara, kad ni 25. godina nakon agresije ne razlikuje drvo od šume?
Nu, to nije sve. U vrijeme kad se održavala komemoracija u Vukovaru i Škabrnji, dakle 18. studenoga, u Beogradu je Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) priredila skupštinu na kojoj je tamošnji predsjednik države Tomislav Nikolić, koji je i sam sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, toj instituciji dodijelio najviše državno odličje – Sretenjski orden prvog reda -, među ostalim i za „Memorandum SANU“, koji je poslužio ratnom zločincu Slobodanu Miloševiću kao putokaz za rat sa svojim susjedima!
„Objektivni“ hrvatski mediji ni o tome, na žalost, nisu izvještavali. T
