U ŠKOLAMA TREBA ČITATI IMENA POGINULIH I NESTALIH BRANITELJA S NJIHOVOG PODRUČJA
3. rujna, 2015.O Domovinskome ratu, na žalost, još se premalo govori i uči u školama. A ako se i uči, onda je to manje-više općenito. Osim toga, koliko škola nose imena po poginulim Junacima Domovinskoga rata?
Napisao: Mladen Pavković
Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) predložila je školama da prvi školski sat počne – minutom gromoglasne šutnje (tišine) za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje tijekom Domovinskoga rata. Na taj način odat će se počast izgubljenim nevinim životima, istinskim i časnim Junacima, svim nevinim civilnim žrtvama, a poglavito dječacima i djevojčicama koji su ubijeni u agresiji na Republiku Hrvatsku, dakle ljudima koje nikada ne smijemo i nećemo zaboraviti.
Također predlažemo da se u školama čitaju imena poginulih i nestalih hrvatskih branitelja s njihova područja. Naime, od početka srpske i ine agresije prošlo je gotovo 25 godina i oni najmlađi, moraju znati imena onih koji su iz njihova grada ili županije bili prvi kad je trebalo, bez kojih ne bi bilo slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države.
„Vjera u budućnost, rekao je jednom vojni biskup mons. Juraj Jezerinac, ne smije ovisiti od onih koji bi htjeli da nas nema te da stoga još se više trebamo pouzdati u Boga, jedinstvo i slogu kakvu smo imali u danima agresije na Republiku Hrvatsku.“
Nije dovoljno prisjetiti se žrtava Domovinskog rata, ali i članova njihovih obitelji, samo i isključivo u vrijeme neke obljetnice, već to mora biti mnogo češće, jer oni su dali svoje živote, dakle sve što su imali, a nama ne smije biti teško reći im jednostavno – hvala.
O Domovinskome ratu, na žalost, još se premalo govori i uči u školama. A ako se i uči, onda je to manje-više općenito. Osim toga, koliko škola nose imena po poginulim Junacima Domovinskoga rata?
Stoga, svim nevinim žrtvama odajmo počast već na prvom školskom satu – da se ne zaborave!
Šešelja u zatvor ili luđačku košulju
Kad su godinama generali Hrvatske vojska Gotovina i Markač nevini boravili u Haagu, nije bilo srbijanskog političara koji nije poticao i širio mržnju prema generalima, a samim time i Hrvatskoj. No, ni dio političara u Hrvatskoj (svaka čast iznimkama) nije bio bolji, čak je po tom pitanju bio gori i od samog srpskog i inog agresora. Gotovinu su dugo poput životinje proganjali po svijetu, jer im se nevin nije tako lako dao u ruke, dok su Markaća i usred Zagreba uhićivali jer je primjerice viđen u lovu s prijateljima, u vrijeme kad, kao Haaški osumnjičenik, nije smio izlaziti iz obiteljske kuće. Tada nikoga nije bilo briga što je po povratku u Haaški pritvor Markač skoro umro, odnosno što je trebao proći i prošao je i neke najteže operacije. Srbi su bili napeti „kao puška“. Svi su očekivali da će ova dva Junaka hrvatskog Domovinskoga rata biti osuđeni, kad tamo – oslobođeni su, po zakonu.
Međutim, ni Gotovina ni Markač, kao bivši Haaški osumnjičenici, nisu ludovali, kao što već duže vrijeme luduje po Srbiji ratni zločinac Vojislav Šešelj. Sredinom rujna prošle godine otpušten je radi liječenja od karcinoma iz pritvora i vratio se u Beograd. Umjesto da su ga odmah po dolasku u zrakoplovnu luku zatvorili na psihijatriju (jer prije svega nije normalan) oni su ga dočekao kao pomozbog junaka i dozvolili mu da nastavi tamo gdje je stao 1991. Malo se liječi, a sve drugo vrijeme posvećuje borbi protiv Hrvatske, ustaša i nagovaranja Srba da se „spreme“, jer on i danas jedino priznaje granicu Karlobag – Oglun- Gospić-Karlovac – Virovitica. U Srbiji nitko mu se ne želi suprotstaviti, a poglavito oni na vlasti kad je zajedno s njima ratovao od Vukovara do Dubrovnika. Na dane kad se u Hrvatskoj obilježavala obljetnica Vojno-redarstvene operacije Oluja bio je poglavito agresivan. Nitko u njemu nije mogao prepoznati teško bolesnog čovjeka, već ekstremnog srbijanskog četnika, koji je javno palio i hrvatske zastave. Sada s veseljem sudjeluje i u nekim srpskim tv show emisijama, gdje poput medvjeda zabavlja narod. I u tim emisijama nabacuje se blatom po Hrvatima i nevinim žrtvama za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.
Šešelj je mnogim Srbima idol
Za srbijansko političko vodstvo, to je normalno. Hrvatski političari (svaka čast iznimkama) također o tome šute. Niti što vide niti čuju. Ako nešto i kažu to je „topla voda“, koja Šešelja može samo nasmijati. A kako bi se i Hrvati bavili Šešeljem i njegovim satelitima, kad moraju proganjati prije svega one koji su branili i obranili hrvatsku državu, koji su bili prvi kad je trebalo.
Svim ponašanjem Šešelj je idol i mnogim Srbima koji žive u Hrvatskoj, a mrze je više od svega. Kad ste primjerice čuli da su se jedan Pupovac, Stanimirović, Teršelič, Pusić, Stazić ili Džakula javno ogradili od orgijanja „četničkog vojvode“? Njihova šutnja je znak priznanja za ono što Šešelj radi. Vrana vrani, oči ne vadi!
A možete li zamisliti da se tako ili slično ponaša u Hrvatskoj neki Haaški osumnjičenik. Prvo bi u njemu „organi“ ubili „Boga“, a potom bi pritisak Srbije bio takav da čovjeku ne bi preostalo drugo nego da se sam ubije ili da se vrati u Haag, bez obzira je li bi bio ili ne bolestan.
Hrvatska aktualna politika se pravi gluha i slijepa (osim predsjednice države) na kontinuiranu srbijansku četničku politiku. Članovi HAZU također spavaju zimski san (svaka čast izuzecima, ala Pečarić.)
Što još treba učiniti Šešelj da ga se stavi u luđačku košulju?T
3 komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.