KOLUMNA ČITAONICA

U DVIJE GODINE ŠEST DRAMA

10. srpnja, 2011.

Piše: Ante Matić

Dramska trilogija Tomislava Grge Antičića Rajska zemlja, Balkanski kolodvor i Kiki riki arka u izdanju Harhvati iz Zagreba izišla je iz tiska 2008., a Kardinal frontova, Babinjak i Psetanija 2009. godine. U dvije godine Antičić je objelodanio šest drama. Rijetko viđeno u našoj izdavačkoj zbilji. Drama Kardinal frontova je zahtjevna i čine je 14 postaja poput križnoga puta. Upravo te postaje, taj postupak i literarni predložak i Antičićev izričaj,  čine ovu drame posebnim, zanimljivim i novim u hrvatskoj dramskoj produkciji. Babinjak je drama gdje nema muškog lika, likovi su samo žene. Psetanija je govor životinja umjesto govora ljudi. Obučeni u zvijeri ili domaće životinje, pojavljuju se zlotvori i dobri duhovi iz prošlosti i sadašnjosti. Svaka drama ima tri čina, osim drame o Stepincu. U dramama su ispričani i predočeni doživljaji pojedinaca  tijekom zbivanja u novijoj hrvatskoj povijesti, koja je iz temelja promijenila ljudske odnose. Pisac otkriva sliku zbilje preko svojih junaka i likova, kao iz ružnih i tužnih priča. Svatko ima svoj pristup svemu što se dogodilo i što se događa pojedincu, narodu i svijetu, sve je prožeto protekcionističkim individualizmom (pojedinci, osobito oni na vlasti i pri vlasti, rade ili ne rade za opće dobro). Drame Antičićeve trilogije aktualiziraju promjene u vremenu velikih i malih ratova i raščlanjuju njihove posljedice, kao i posljedice nedavnog hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata i poraća. Ove su drame svjedočanstvo našega vremena i kao takve napisane su za one koji sada žive i koji će doći živjeti u balkanskom ljudinjaku. Preporučio bih svakom hrvatskom političaru da pogleda barem jednu od šest Antičićevih drama.

Rajska zemlja

Prva drama trilogije Rajska zemlja sažima u sebi u hrvatsku prošlost, vrijeme raspada Titove Jugoslavije i rađanja slobodne države Hrvatske. Redaju se i smjenjuju likovi na pozornici: Komesar, Matičar, Crni, Crveni, Plavi, Bijeli, Uglađeni, Prolaznik, Činovnik, Poštar, Sibirac, Biljana, Četnik i grupa Četnika, Delegat, Svećenik, Časnik, Branitelj, Prognanik,  Invalid, Kolporter, Birtijaš…

Njih prate Vilenjaci, dobri duhovi, koji se odnekud pojave. Oni plešu i pjevaju pjesme, za koje se može reći ona Isusova: Tko ima uši neka čuje.

Treći pak čin ove drame događa se na novom trgu gdje su zgrade odjenule nove fasade dok su one ratom oštećene obnovljene. Uz Baklavu i Birtiju došlo je nešto novo pa je u prizemlju jedne zgrade kladionica Herz&Caro, a na lijevoj strani trga Caffe EUROPA. Tu se svašta događa i sve stremi nekoj “rajskoj Europi”, kao u zemlji u kojoj teku med i mlijeko! Zastor pada i čuje se sve tiša pjesma Vilenjaka: Hrvatska mati nemoj tugovati…

Balkanski kolodvor

Radnja ove drama događa se na željezničkom kolovoru u poznatoj, staroj birtiji ‘Balkanski kolodvor’ i ispred birtije, u krčmi gdje se spore, svađaju, mire, piju i psuju Birtijaš, Trava, Plavac…  Kroz krčmu prolaze razni tipovi ljudi, onako na kratko, s nogu piju, izmjenjuju blic misli. Netko je zastupnik velike sile, drugi manje, netko Velike Srbije, netko slobodne Hrvatske. Ima tu svega i svačega, od junaka u ratu i časnih ljudi do ratnih profitera i švercera, bagre svakojake vrste. U ovoj drami Antičić je otvoreno progovorio o najmračnijim stvarima koje se događaju u ratu i poraću. Sve ljudske slabosti, mane i vrline izbile su na površinu. Nigdje nisu dobro i zlo tako blizu i tako daleko.

Kiki riki arka

U ovoj drami pojavljuju se raznoliki tipovi ljudi, koji se kreću u političkim i poslovnim vodama. Protagonisti su to jedne zbilje koja oslikava turbulentno i bolno doba hrvatskog obrambenog i oslobodilačkog rata. Iz toga doba izranjaju neka nova lica i bude se neki novi ljudski i međuljudski odnosi. Ništa više nije kao prije. Ništa nije sveto. Sve je prepušteno na milosti i nemilost neuspjelim primjercima ljudske vrste, sve dok ne izbije iz mračnih odnosa u javnost gorka i opasna istina o nečasnim, neslavnim i nemoralnih zakulisnim igrama. Da, upravo tako, radnja se događa iza kulisa.

Dojučerašnji siromasi preko noći postaju bogataši, tajkuni, kako ih je narod prozvao, a tajkun je čovjek koji se na nepošten način brzo obogatio. Vlast prestaje biti uslužna narodu i prelazi u sferu represije, dopušta pojedincima da rade brozopotezne transakcije u korist neke interesne grupe ili pojedinca, moćnika, političkog djelatnika, tajkuna. Ekonomski stručnjaci iz propale komunističke nomenklature i «veliki stručnjaci» iz komunističke kumrovačke škole samoupravljanja i diktature proleterijata, nemaju znanja ni sposobnosti nositi se sa svjetskim gospodarskim izazovima. Umjesto proizvodnji i izvozu, gospodarstvo se okreće nekontroliranom, brzom uvozu i tgovini svim i svačim i sa svakim. Opći interes i opće dobro padaju u zaborav, pojedinci ih zlorabe preko bijednih medija i obmanjuju javnost dekorativnim lažima za odstranjenje nepodobnih, a osobito to pakleno uspješno čine u vrijeme izbora.

Kardinal frontova – Alojzije Stepinac

Ova Antičićeva drama je poziv u zajednicu vjere i dobra. Dobro je primijetio recezent Slobodan Lang kad je napisao: Nitko drugi nije jasnije pokazao sukob jednog čovjeka s raznim oblicima totalitarizma, fašizma, nacizma, ustaštva, staljinizma i titoizma, kao Antičić u drami „Kardinal frontova“.

Poruka drame je u iskazivanju snage hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, koji spašava, protestira, podučava, robuje, predviđa i pobjeđuje, iako je bez ikakve moći, sam nasuprot Mussolinija, Hitlera, Pavelića, Staljina, Tita… Kada je Europa slavila pobjedu, a Alojzije Stepinac osuđen na zatvor, Američki židovski komitet je javno priznao: Stepinac je bio jedan od vrlo rijetkih ljudi u Europi koji je podigao svoj glas protiv nacističke tiranije, u vremenu kada je to bilo teško i za njega opasno. U originalnoj drami o Stepincu i njegovu vremenu, Antičić prikazuje povijesni kontekst života blaženog kardinala Alojzija Stepinca, cjelokupno djelovanje Katoličke crkve i gorku sudbinu hrvatskog naroda. U velikim i manjim ratovima, dramatičnim smjenama totalitarnih režima koji su redom ugrožavali opstojnost Hrvata, Stepinac se odlučno i herojski borio na svim frontovima, sve do mučeničke smrti za ljudska i Božja prava.

Drama Kardinal frontova prikazuje život hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca, od djetinjstva do suđenja i smrti. Četrnaest postaja simbolizira njegovu žrtvu i muku, poput križnog puta. Preko svih postaja odjekuju riječi iz Stepinčeva djetinjstva, riječi njegove majke koje je čuo kao dječačić: Ja sam junak od Boga, ne bojim se nikoga!

Babinjak

U drami Babinjak ulazimo u jedan imaginarni gradski stan, zatvoreno društvo žena, koje iskazuju snagu i moć preživljavanja. Muški svijet je sveden na uzročne čimbenike minornog značenja. Društvena stvarnost djeluje posljedično, ali ne i sudbinski. U tom zatvorenom krugu ženskog svijeta autor je proniknuo  u tajnu ženskog koda, u nešto što je svojstveno samo ženama. Žene ne vole da muški rod prodre u taj predio njihova genetskog roda i hoda kroz vrijeme i prostor, kroz svemir, strahote i ljepote i njihovu zemnu egzistenciju.

Psetanija

U drami Psetanija vulgarizirani su totalitarni režimi i tiranije osvajača, zavojevača, ekspanzionizma, imperijalizma, komunizma, fašizma i nacizma. Agresivni odrazi su prikazani tako da se nesvjesno pitamo: Prikazuju li nam se na pozornici životinje ili ljudi, prošlost ili sadašnjost, zbilja ili mašta?

Drama Psetanija pripada svim povijesnim razdobljima i svim prostorima. Uvijek i posvuda susrećemo ljudske aktere sa zvjerskim osobinama, koji rabe najniže porive nasilja, lukavstva, prijevare, izdaje, korupcije, dvoličnosti… U želji da se lakše prodre u podsvijest ljudske stvarnosti, kompleksnost ljudskih odnosa prikazana je u vidu basne, koja omogućava prirodni pristup problemu odnosa među životinjama i među ljudima, a sladunjavi životinjski razgovori u rimi prikrivaju gorčinu opore ljudske zbilje, odvodeći nas u zamagljeni svijet basni.  U dramskoj basni Psetanija zaboravlja se tko je čovjek, a tko je pas, tko je vuk, ovca, mačka, lisica… a tko čovjek!?

KAD OBRANA POSTAJE ZLOČIN

Milan Vuković, Obrana nije zločin, Alineja, Koprivnica, 2009.

Poslije Kupreškićeve strašne priče o nepravdi u Haagu, čitao sam Vukovićevu knjigu razgovora o svemu pomalo, a ponajviše o haškoj nepravdi. Čitao sam i tri zbornika grupe autora o Haškom sudu kao zajedničkom zločinačkom pothvatu, kako su taj sud prekritili čelni ljudi Hrvatskog kulturnog vijeća iz Zagreba. Naš poznati odvjetnik i branitelj fra Joze Zovke u doba komunističkog zla ispričao je u svojoj knjizi svoju priču o pravdi i nepravdi, o onim olovnim vremenima i ovim današnjim. Kad je jednom u šali rekao Ranku Marinkoviću da mu se ukazala Gospina milost kad je branio fra Jozu Zovku, Ranko se samo u čudu prekrižio. Vuković mu je dodao, dok je Ranko šutke gledao u prazno, da je sretan kao malo koji čovjek jer mu se nakon petnaest godina otkako je branio fra Jozu ukazala slobodna država Hrvatska u kojoj je na slobodi i fra Jozo Zovko. Vuković je ukoričio svoje misli o više stvari i događaja kao što su događaji u politici i sudnici koji također pokazuju da se plaća visoka cijena pravde, zločini nad hrvatskim civilima u ratu, problemi sudstva koje je moralo proći kroz čistilište. Tako Vuković tvrdi da je etičnost važnija od podobnosti, da obrana nije ratni zločin. I s vjerom u Hrvatsku bio je, kako kaže, jači od zla. Međutim, zanimljivo je Vukovićevo razmišljanje o humanizmu i malim narodima, kao i  o pokušaju nekih međunarodnih silnika i čimbenika koji pokušavaju dirigirati hrvatskim sudovima. Sve se svodi na jednostavnu tezu, kaže Vuković. ‘Sudovi jedino moraju provoditi zakon i treba se neprestano boriti za neovisnost sudstva. Štiteći neovisnost sudstva, štiti se dignitet države.’

MARINČIĆEVE POUČNE PRIČE

Anto Marinčić, Kad ćeš naučiti, DHK HB, Mostar, 2009.

 Poslije nedavno objelodanjena zanimljivog i uspješnog romana  Mudžehiedinova žena, pisac Anto Marinčić nas opet ugodno iznenađuje svojom novom prozom.  Autor je ovoga puta ukoričio jedanest priča i dvije recenzije. Ne znam što će mu dvije recenzije. Možda je tako bolje, jer lakše mogu napisati prikaz. Ako mi se ne čita knjiga od početka do kraja, pročitam recenziju i znam o čemu se radi. Recenzenti rijetko kada otvoreno napišu vrijedi li ili ne vrijedi knjiga u literarnom smislu riječi. Sve nešto umuju i mudruju, pa to dobro naplate autoru, jer oni su prosuditelji, suci rukopisu, a zaboravili su da je vrijeme jedini sudac svemu, pa i svakoj priči, romanu, drami, pjesmi, kipu, slici… Nisam recenzije ni taknuo, samo sam ih letimično prostrijelio očima i čitao priče jednu za drugom, po redoslijedu, onako kako Bog zapovjeda i kako svaku knjigu valja pročitati.

Posebno bih izdvojio priču Heroj, kao temeljnicu ove knjige. Preko te priče rečeno je i ono što bi većina pisaca prešutjela, držeći se one stare seljačke i otrcane zagorske izreke: Ne bi se štel mešat! Marinčić opisuje žive ljude, ali tako uvjerljivo da steknete dojam da je sa svakim sjedio i kont’o ovo ili ono. Kao da s njima priča uz kavu i šljivovicu. Imamo galeriju likova na krvavoj pozornici vremena u kojem žive pisac i junaci njegovih priča. Zapravo, pisac opisuje događaje iz rata i poraća, pa se to sve doima kao saga o ljudima koji su uvijek u nečemu na gubitku. Od njih bolje žive oni koje tu zemlju nisu htjeli. Suočenje s poviješću i stvarnošću glavne su odlike i poruke ove knjige. To sučenje katkad se pretvara u sučeljavanje, a katkad u nelagodu zbog nečega što je trebalo biti drukčije od onoga kako se i gdje dogodilo. Ova knjiga nudi mnogo raznih iznenađenja. Ponegdje se nađe koja suvišna riječ ili rečenica. No, to  mnogo ne umanjuje sklad i cjelovitost ove dobre knjige kratkih priča. Uostalom, Bosna je zemlja pripovjedača. To potvrđuje i Marinčić ovom knjigom. Jezik Marinčićev je prilično čist, iliti transparentan, kako to sada uobičavaju govoriti. Ako bih upoređivao roman Mudžehedinova žena i ovu knjigu kratkih priča Kad ćeš naučiti, opredijelio bih se za prvu, što ne znači da je druga lošija. Stvar je u ukusu. A stari su Latini znali reći: De gustibus non est disputandum. Amen dico vobis, gloria, gloria nobis, koji pišemo kako dišemo. Da stvar bude bolja, Anto Marinčić piše kako ga je volja. Bilo bi zanimljivo saznati dobiva li išta za svoje pisanje kao kolumnist Šešeljevih novina i kad je dobio honorar!