IZDVOJENO

TKO JE UBIO BRUNU BUŠIĆA? ANTE BUDIMIR ILI LUKA SEKULA? 1. dio

12. rujna, 2025.

Nakon liječenja u Beču Ante Budimir upućen je zloglasnu Vražju diviziju SS trupu sastavljenu od Hrvata, a koja je ratovala u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Sudjelovao je u bitkama na Neretvi, na Sutjesci, desantu na Drvar… Pravi ratnik, samo na suprotnoj strani. I jako je zanimljivo pročitati kako se sve te ofanzive i operaciju zovu na drugoj strani. Dobio je i čin refreitera, isljednik ga je zapisao fonetski, što je otprilike kaplar. Sve ove podatke je Ante Budimir ispričao na saslušavanju 1947. i ’48. godine.

Ukupno je bilo sedam grupa povratnika, Ante Budimir je bio u petoj skupini, a uz pukovnika Vjekoslava Kavrana najpoznatiji, barem meni, bio je Ljubo Miloš. U Hrvatsku su ulazili i preko Mađarske. Ante Budimir je uhićen u proljeće 1947. i prvo ispitivanje zabilježeno je u svibnju, pa krajem godine, a onda opet u proljeće 1948. I to je sve što je bilo u dosjeu. Ne piše što je dalje bilo

Napisao: Dražen Stjepandić

Nema tome tako davno kako me nazvao jedan naš poznati politički emigrant i otkrio mi je da je Ante Budimir iz Dubrovnika ubio Brunu Bušića. Nekoliko dana nakon toga je umro. Bio je srčani bolesnik. Pokoj mu duši.

Prije toga pisao sam na portalu Tjedno o braći Butković iz Australije i njihovoj upletenosti u likvidaciju Brune Bušića 16. listopada 1978., pa, kad me sreo u gradu dobacio je: „Stativa. Jako si blizu.“ Za mnoge je to bilo veliko otkriće kada smo 2. ožujka 2013. prvi objavili tekst istina s upitnikom u naslovu „ANTE BUTKOVIĆ UBIO BRUNU BUŠIĆA?“ Više sam donosio okolnosti, opisivao Brunine posljednje dane, nego faktografski otkrivao i potvrđivao ime samoga egzekutora, ali i taj članak je toj jednoj od najpoznatijih likvidacija političkih emigranata dao sasma drugačiju konotaciju i iznjedrio je nove spoznaje. Posebno je zasvrbjelo neke čija je uloga oko i u ubojstvu poznatog borca za hrvatsku neovisnost nešto što bi htjeli zatajiti.

Ime i prezime Ante Budimir sam dobro zapamtio, ali nisam odmah stupio u akciju. Nadao sam se da ću s čovjekom naknadno više pričati o svemu. Nažalost, viša sila je učinila svoje. Ime i prezime Ante Budimir nije rijetko. Kad sam zaguglao pod tim imenom i prezimenom iz Dubrovnika nije bilo nikoga. Uz poznatog nogometaša Osasune tražilica je izbacila pokojnog pripadnika 1. gardijske brigade HVO-a „Ante Bruno Bušić“ poginulog od srpske vojske u Mrkonjić Gradu 15. rujna 1995. satnika Antu Milana Budimira. Citiram:

„Rođen je 20. 04. 1975. godine u Viru, općina Posušje, Bosna i Hercegovina. Završio srednju školu, zidar. Neoženjen. Pristupio je u HVO 25. 11. 1992. godine.
Odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom i Spomenicom Domovinskog rata.“ I to je jedina poveznica Ante Budimira i Brune Bušića koju pronađoh na Internetu. Nije mnogo, ali djelovalo mi je znakovito.

Dosje SDS-a

Uputio sam se u Hrvatski državni arhiv i zatražio sam dosje Službe državne sigurnosti, kako se ta služba zvala u Hrvatskoj pod imenom Ante Budimir. „Rođen 1912.?“, pitali su me. Nisam znao kad je rođen, za ono što je navodno napravio djelovao mi je malo prestar, ali tko će ga znati stariji ljudi u takvim operacijama mogu biti manje sumnjivi.

Taj Ante Milan Zovin Budimir rođen u lipnju 1912. u Podbijeloj, tada kotar Tomislavgrad, isto po zanimanju zidar. Nakon odsluženja vojnog roka u Kraljevini Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata radio u Sarajevu, živio u selu Bare gdje je od šezdesetih godina poznato sarajevsko groblje. Početkom 1941. dolazi u Zagreb odakle se namjeravao uputiti na rad u Njemačku. Rat u staroj Jugoslaviji ga zatiče u Beču i tada saznaje da dalje u Njemačku može samo ako će pristupiti Wermachtu. Postaje njemački vojnik, minobacačku obuku prolazi u Austriji odakle ga upućuju na Istočni front. Borio se u Ukrajini, u Adivki gdje i danas bjesne borbe. Na istočnom frontu smrtnost je bila oko 90 posto, ali Ante Budimir je ostao živ zahvaljujući sifilisu. Zarazio se tada vrlo čestom spolnom bolesti i iz Ukrajine je poslan na liječenje u Beč.

Nakon liječenja u Beču Ante Budimir upućen je zloglasnu Vražju diviziju SS trupu sastavljenu od Hrvata, a koja je ratovala u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Sudjelovao je u bitkama na Neretvi, na Sutjesci, desantu na Drvar… Pravi ratnik, samo na suprotnoj strani. I jako je zanimljivo pročitati kako se sve te ofanzive i operaciju zovu na onoj strani i njemačkom. Dobio je i čin refreitera, isljednik ga je zapisao fonetski, što je otprilike kaplar. Sve ove podatke je Ante Budimir ispričao na saslušavanju 1947. i ’48. godine. Zabilježena su ukupno tri saslušanja. Svaku stranicu je osobno parafirao, a u dosjeu je i njegova fotografija.

Nakon rata ’45. ponovno je završio u Austriji, odakle je dospio u logor Farmo u Italiji. Život za bivše hrvatske vojnike u Italiji je bio nešto lakši, izjavio je na ispitivanju u Udbi. U logoru Farmo kasnije će se ispostaviti bili su i brojni provokatori i potkazivači. Oni su izbjegle pripadnike poraženih hrvatskih postrojbi nagovarali na povratak u Jugoslaviju i rušenje komunizma. Izbjeglim vojnicima koji pronašli spas preko granice i čekali su odlazak u treće zemlje u Novom svijetu, govorili su: „Umjesto da kopate po džunglama vratite se u domovinu. Osvojite vlast i vladajte.“ Lagali su kako su se mnogi hrvatski borci vratili. U Hrvatskoj i Bosni se bori preko 40 tisuća križara i uskoro će uz pomoć Zapada srušiti komunistički režim. Obećavali su organizirano prebacivanje i ljudima mahom bez novaca nudili su odmah i novac.

Ante Milan Budimir je na ispitivanju navodio neka od imena agitatora oružanog povratka u domovinu. Od svih njih čuo sam samo za Srećka Rovera, bivšeg ustašu, a kasnije emigranta u Australiji i pukovnika Božidara Kavrana. Ta akcija u povijesti će ostati zapisna kao „Operacija Gvardijan“. S komunističke strane osobno je njom rukovodio Ivan Stevo Krajačić.

„KAVRAN, Božidar, političar i publicist (Zagreb, 22. IX. 1913 — ?, nakon 31. VIII. 1948). U Zagrebu završio gimnaziju 1932. i studij farmacije 1939. te radio kao ljekarnik u Zenici i Orahovici. Za studija bio članom nacionalistički usmjerenoga Kulturnoga akademskoga društva »August Šenoa« i 1937. pristupio ustaškomu pokretu, pa je 1936–37. sudjelovao u izdavanju proustaških listova Hrvatska gruda, Hrvatska zemlja, Grudobran, Njiva, Hrvatska njiva, Orač i Sijač, koje je cenzura ubrzo zabranjivala. Odbacujući teze o klasnoj podjeli, u njima je ustrajao na hrvatskoj državotvornoj misli te promicao neovisnost ustaštva o fašizmu i nacionalsocijalizmu, čime se suprotstavio S. Buću. Uhićen 1937. i – zbog izdavanja ilegalnoga lista Ustaša – zatvoren 1939; oslobođen nakon sporazuma Cvetković–Maček. U jesen 1941. imenovan je stožernikom Ustaškoga stožera za Zagreb i okolicu, od svibnja 1943. zamjenik je postrojnika i upravni zapovjednik Ustaše – hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta (potkraj 1944. zadužen za izbjeglice i organizaciju povlačenja). U to doba objavio je političkopromidžbene i prigodne članke u izdanjima Hrvatski narod (1941, 1943, 1945), Alma mater Croatica (1942), Ustaška mladež (1942), Ustaški godišnjak (1943), Život za Hrvatsku (1943, 1945), Nova Hrvatska (1944), Ustaškinja (1944–45) i Ustaša (1945). U svibnju 1945. izbjegao u Austriju, gdje su ga britanske vojne oblasti zatočile u logor Sankt Gertraud, odakle je pobjegao. Na poticaj A. Pavelića suautor je temeljnih dokumenata i jedan od osnivača Hrvatskoga narodnoga otpora, sljednika ustaškoga pokreta (od 1947. pod vodstvom L. Sušića, M. Frkovića i Mehmeda Mehičića), zadužen za organizaciju oružane borbe u – prema njegovu mišljenju – privremeno okupiranoj NDH, pri čem se zauzimao za napuštanje ustaških simbola i, nakon očekivane pobjede, višestranačje. Pod imenom Gvardijan vodio je tzv. Akciju 10. travnja, u kojoj je od lipnja 1947. do srpnja 1948. više od stotinu naoružanih povratnika upućeno u Hrvatsku kako bi se povezale pojedine gerilske skupine. Većinu su uhitili djelatnici Uprave državne bezbjednosti (UDB), tako i Kavrana, kojega je u kolovozu 1948. Vrhovni sud NRH osudio na smrt. Premda je službeni nadnevak smaknuća 31. VIII. te godine, prema svjedočenju supruge Zlate, kazna je izvršena poslije (M. Planinić, 1994). Neuspjeh njegova pothvata, o kojem postoji opsežna, ali nerijetko nepouzdana literatura, utjecao je na odustanak od sličnih zamisli, a rasprava o krivnji koristila se u političkim sukobima među iseljenicima. K. je pak romansirano obrađen u knjizi Operacija Gvardijan (Zagreb 1958), za koju se vjeruje da ju je pod pseudonimom objavio djelatnik UDBE.“ Ovi podaci su preneseni iz Hrvatskog biografskog leksikona.

Pripremajući ovaj članak u više tekstova sam pročitao da je Udba u izbjegličkim logorima imala svoje ljude. Udba je nastala od KNOJA 1946. vodeću ulogu i u jednoj i u drugoj organizaciji imali su agenti NKVD-a, njihov zadatak je po uzoru na tu zloglasnu sovjetsku službu oformiti tajnu policiju u Jugoslaviji. NKVD je imao brojne svoje špijune među ustašama, zbog toga radio stanica Kominterne za vrijeme NDH u Zagrebu nikada nije otkrivena, primjerice za razliku od britanske koju je ustaška UNSA otkrila i kada su emitirali iz grobnice na Mirogoju. U prvoj većoj akciji protiv neprijateljske emigracije, kako će se to kasnije zvati, Udba se oslanjala na ruske špijune među hrvatskim vojnicima.

Nema službenih podataka

Ante Budimir nije odmah pristao na povratak u domovinu, pa je naredni put zatim odgovorio da će im javiti za par dana. Naposljetku je pristao i skupa s ostalim nagovorenim prvo su se vratili u Austriju odakle su krenuli na put bez povratka. Ukupno je bilo sedam grupa povratnika, Ante Budimir je bio u petoj skupini, a uz pukovnika Vjekoslava Kavrana najpoznatiji, barem meni, bio je Ljubo Miloš. U Hrvatsku su ulazili i preko Mađarske. Ante Budimir je uhićen u proljeće 1947. i prvo ispitivanje zabilježeno je u svibnju, pa krajem godine, a onda opet u proljeće 1948. I to je sve što je bilo u dosjeu. Ne piše što je dalje bilo.

Božidar Kavran i Ljubo Miloš su imali suđenje i osuđeni su na smrt strijeljanjem. Za Antu Budimira može se pronaći među poginulim pripadnicima Hrvatske vojske iz Tomislavgrada i okolice da je 1948. strijeljan bez suđenja. To je uvriježeno mišljenje, ali nema službenih podataka. Što ako nije strijeljan? Što ako su mu promijenili identitet? Drug Tito i Mustafa Golubić su imale brojne lažne putovnice. Navodno da je Mustafa Golubić u svakom trenutku imao barem tri putovnice na razna imena.

A ratniku s Istočnog fronta, sa Neretve, Sutjeske i Drvara nije nikakav problem ubiti čovjeka. Osnovnu preporuku za Udbinog egzekutora je imao. Što ako su mu ponudili suradnju uz promjenu identiteta? Između te mogućnosti i strijeljanja izbor zdravom čovjeku nije težak.

„Nema odmora dok traje obnova“, glasila je parola nakon rata. Brojni zarobljeni njemački vojnici izgradili su razne hotele i ostale objekte na obali i kontinentu skupa s domaćim izdajnicima, kako se nekada govorilo, poslije rata osuđenim na dugogodišnje robije. Ante Budimir je bio po struci zidar, možda su ga poslali par godina na obnovu, a zatim na obnovu razgovora u Udbi, gdje su mu ponudili novi identitet i onda kao bivšeg njemačkog vojnika s odrađenom robijom pod drugim poslali u Njemačku. Ante Budimir se opet nije morao previše premišljati kao kad su ga u Italiji nagovarali na povratak u domovinu.

Oni s kojima sam razgovarao o ovome čovjeku i njegovu ratnom putu i savjetovao se o ovoj temi ove brojne lako moguće naknadne kombinacije Ante Budimira i Udbe su odbacili. Strijeljan je bez suđenja i gotovo, ali o tome nema dokumenata. Odavno je poznato da su udbaški dosjei pročišćeni u njima redovnim putem teško će se naći ono što je najzanimljivije. Ipak da je strijeljan valjda bi to postojalo u dosjeu. Za Božidara Kavrana i Ljubu Miloša se ne zna kad je i gdje izvršena egzekucija, ali sve što je tome prethodilo je zapisano. Pretpostavljam da bi te 1948. bila neka službena zabilješka- U ime naroda, pa da ne pretrpavamo sudove i na kraju- Smrt fašizmu… Nije to više bila ’45., ali skratimo priču kako nema službene potvrde za ono što se navodno dogodilo.

Protok vremena

U dokumentarnom filmu „Život, djelo i mučko ubojstvo Brune Bušića“, nastalom 1992. u produkciji Hrvatskog društva političkih zatvorenika, a pod patronatom Bože Vukušića, koji je na glasu je kao jedan od najvećih poznavatelja dosijea Udbe, Blagoje Zelić šef II. (protuemigrantskog) odjela splitske Udbe u vrijeme ubojstva Brune Bušića, u kameru izjavljuje da je ubojica Brune Bušića imenom i prezimenom Vinko Sindičić tada na robiji u Škotskoj zbog pokušaja likvidacije političkog emigranta Nikole Štedula. Po isteku petnaestgodišnje kazne Vinku Sindičiću je zbog ubojstva Brune Bušića sudilo na Županijskom sudu u Zagrebu 1999. i 2000. godine. Udbin kiler koristio se taktikom obučenih špijuna i svaki put bi uz istiniti dio rekao i koju laž. Kad bi ga istražitelji i suci s time suočili pravdao se protokom vremena i često je znao reći: “Sad ću vam sve reći”. U konačnici je oslobođen zbog nedostatka dokaza da je on ubio Brunu Bušića.

U emisiji „Goli život“ u razgovoru s Milomirom Marićem Vinko Sindičić je ispričao da se sastao s Brunom Bušićem u Londonu i odnio mu je pismo Franje Tuđmana. To pismo Franje Tuđmana poslano preko udbinog agenta Bruni Bušiću u London u hrvatskim medijima nikada nije spomenuto ni prije ni poslije toga intervjua. Premda je više udbaša izjavilo da se Vinko Sindičić sam hvalilo da je ubojica Brune Bušića, što u udbaškoj praksi nije bio rijedak slučaj slično je bilo i nakon likvidacije Stjepana Đurekovića, tako su dodatno maskirali tragove. Sam Sindičić  je u Milomiru Mariću imenom i prezimenom naveo Luku Sekulu kojemu je nadređeni bio Blagoje Zelić. Otmicu Blagoja Zelića je proglasio lažnom i isceniranom. Njena svrha po Sindičićevu mišljenju bila je da se pošalje signal Luki Sekuli da se skloni u Švedsku.

Očevici mučkog ubojstva Brune Bušića izjavili su da su te večeri 16. listopada vidjeli dvojicu kako se žurno udaljavaju s mjesta zločina. Jedan je bio visok, a drugi znatno niži. T