Igor Štimac
Photo Luka Klun/ PIXSELL
Vatrenima je potreban vulkan i užarena lava
Piše: Zoran Milanović
Još u kolovozu ove godine, dakle prije prijelomnih utakmica naše nogometne reprezentacije za plasman na EU 2012. godine, pogotovu prije skandalozne predstave s Grčkom na stadionu Karaiskakis u Ateni i sramotnog poraza, napisao sam na ovom istom mjestu da je Slaven Bilić na stadionu Ernst Happel u Beču 20. lipnja 2008. godine prokockao priliku da s mjesta trenera kockastih ode kao legenda. Naime, toga je dana, odnosno kobne noći, trener naše nogometne repezentacije Slaven Bilić, već jednom nogom bio zakoračio u predvorje nogometnog raja, nakon što je Klasnić u 120-toj minuti drugog produžetka Turskoj,kod rezultata 0:0, zabio fenomenalan gol i širom nam otvorio vrata za plasman u polufinale Eura 2008. godine. I sami Turci su u tom trenutku povjerovali da Hrvatska ide dalje, te da trener Bilić ima povijesnu priliku sustići uspjeh svoga tate Ćire iz Francuske iz 1998. kada su Vatreni osvojili zlatnu broncu, u čemu je i sam viteški sudjelovao. No, to se nije dogodilo jer je neiskusni Bilić započeo sa slavljem prije zadnjeg sučevog zvižduka koji bi označio kraj utakmice, a upravo je to bilo dovoljno lukavim i ratobornim Turcima da izrežiraju takav obrat od čega se naš nogometni trener više nikada nije oporavio. Turci su na nevjerojatan način izjednačili preko, za nas kobnog, Semiha u 122. minuti i onda nas doslovce razvalili u izvođenju jedanaesteraca. A kako i ne bi kada se Bilić, umjesto da psihološki podigne momčad za izvođenje kaznenih udaraca, ponašao kao utopljenik, kojem ni jedan pojas za spašavanje više ne može biti od koristi. Dakle, od tada , a to sam napisao i u kolovozu ove godine, Bilićevo opstajanje u reprezentaciji sve više podsjeća na zbivanja u nekada popularnoj humorističnoj seriji bivše države egzotičnog naziva ‘Džekna još nije otišla a ne zna se ni kad će’, samo što bi u Bilićevu slučaju naziv mogao biti sljedeći: ‘Bilić još nije otišao iz reprezentacije a ne zna se ni kad će’!
No, nakon sramotne utakmice s Grčkom, bez obzira plaisra li se Hrvatska na EU ili ne Bilić bi, napokon, trebao otići. I to svojom voljom, ne čekajući konačnu odluku svojih gospodara. Jer iz sadašnje perspektive je sasvim razvidno da je njegov boravak na čelu reprezentacije, od te kobne noći u Beču 2008., čisti gubitak vremena. I nogometnom laiku, kao što sam i sam, kristalno je jasno da više ništa ne štima u kockastoj reprezentaciji, da je odavno nestalo onoga vatrenog sjaja, a da Bilićeva karizma, svakom novom, sve blijeđom i blijeđom utakmicom naše reprezentacije, nestaje kao snijeg zaostao u nekoj grabi u proljeće. Zahvaljujući ponajviše tome, danas se u nogometnom smislu bojimo i Izraela i Letonije, Grčku da i ne spominjem, a pokatkad se doima da se plašimo čak i vlastite sjene, jer odavno je iščezao onaj pobjednički duh koji je krasio naše Vatrene još od Ćirina zlatnog doba. Dakle ove riječi, napisane prije više od dva mjeseca, na žalost, pokazale su se istinitima jer nas je upravo Grčka, ne samo deklasirala i osramotila, nego urušila i ono malo dostojanstva koje je nekada krasilo igru naše nogometne reprezentacije. Doista je tužno bilo gledati naše nogometaše te večeri u Grčkoj, a još tužnije nemoćnog trenera Bilića, koji bi od stida najradije u zemlju propao. Kasnije se pred novinarima pravdao da ne želi napustiti kormilo nogometne reprezentacije jer nije kukavica, i zasigurno da nije, no kako onda objasniti kukavički pristup naše reprezentacije u srazu s Grcima.
Jedino objašnjenje je da je Bilić već potrošena priča, da njegovo nogometno prokletstvo već dugo traje, on se previše slizao s igračima, da se ponekad ne zna tko je tu igrač a tko trener, i to mu se danas obilato obija o glavu. Bilić, na žalost, ništa nije naučio od legendarnog trenera Ćire Blaževića, koji je bio ‘tata svojim sinovima’, ali i neprikosnoveni autoritet pred kojim su Vatreni mirno stajali kada bi im on čitao bukvicu. Uostalom sam Bilić je na svjetskom prvenstvu u Francuskoj ključne utakmice odigrao gotovo slomljenog kuka, pa je i svoje zdravlje podredio za uspjeh Vatrenih, ali i da ne razočara svoga šefa Ćiru. Danas skupocjeni Modrići, Ćorluke, i da ne nabrajam, čini se, nisu spremni izgarati za reprezentaciju na način kako su to Vatreni činili, a još manje za svoga šefa Slavena, čiji je autorite već odavno iščezao pred njihovim skupocjenim nogama, čija se vrijednost mjeri u zlatnim polugama. Stoga je više nego nasušno potrebno da nova trenerska krv odmah procirkulirati kockastom svlačionicom, jer s novim trenerom i njegovom doktrinom moralo bi započeti novo, uspješnije, razdoblje u našoj nogometnoj reprezentaciji. Uvjeren sam da od svih potencijalnih kandidata jedino Igor Štimac, koji naprosto kipti od želje da preuzme našu reprezentaciju, ima taj potencijal, stručnost, hrabrost ali i drskosot odvesti nas na Euro 2012. i u našim momcima rasplamsati onaj isti vatreni plam koji je u njemu i njegovim suigračima 1998. godine u Francuskoj rasplamsavao Ćiro Blažević. Bude li Štimac izbornik, bez razmišljnja bih potpisao da će on s našom reprezentacijom postići takav uspjeh o kojem danas, nakon grčke tragedije, malo tko razmišlja. Štimac , za razliku od Bilića, u sebi nosi vulkan, čiju užarenu lavu što prije treba izliti iz sebe, jer bez nogometne strasti i, kao što bi rekao legendarni Ćiro, neophodne kuraži, ne može se postići željeni uspjeh na velikim takmičenjima. Štimac jedini može galvanizirati naše nogometne dečke do te mjere da pred njima opet počnu drhtati moćni Englezi i Nijemci, i da kao ’98 u Francuskoj cijela nogometna nacija im pjeva ‘Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta’! Budu li se čelnici naše nogometne vlade rukovodili nogometnim a ne političkim ili politikantskim postulatima onda će Štimac dobiti priliku. A to je ujedno prilika i HNS-u i reprezentaciji da se vrate na puteve stare slave, još iz zlatnih francuskih nogometnih vremena.
4 komentara
Uskoči u raspravuSve tocno napisano i obrazlozeno…