Piše: Antun Babić
Ljigavost, laži, sluganstvo, bolesnu ambiciju i prijetvorno domoljublje Mate Granića ne samo da sam osjetio, nego i skupo platio na vlastitoj koži u Ministarstvu vanjskih poslova od 1992. do 1994. godine, dok sam bio na dužnosti pročelnika Odjela za informiranje. Granić je postao ministar vanjskih poslova 1992. godine.
Iz meni tada nejasnih razloga, koji su danas sasvim razvidni, osobni liječnik Milke Planinc poduzimao je sve što je mogao da me izgura iz Ministarstva vanjskih poslova. U to vrijeme nije me mogao samostalno razriješiti, jer je predsjednik Tuđman visoko cijenio moj rani povratak u Hrvatsku 1990. godine, i moj rad kao prvog glasnogovornika MVP-a 1991. godine u onim teškim vremenima. Na tu dužnost postavio me osobno predsjednik Tuđman, nakon što sam morao, zbog udbaških ucjena i prijetnji Tuđmanu (što mi je Tuđman osobno rekao u kolovozu 1991.), iz iseljeništva i Hrvatske, dati ostavku na dužnost savjetnika za medije u Tuđmanovom uredu. O velikim sukobima s Granićem puno ću više objaviti u svojoj knjizi, koja će imati između 400 i 500 stranica.
Protiv Tuđmana
Ovaj sam uvod morao napisati zbog velikog broja mladih ljudi u Hrvatskoj, koji jako malo, ili gotovo ništa ne znaju o događajima u Hrvatskoj od 1990. do 1995., koje je često vodila i kreirala tada manje vidljiva ruka Udbe.
U intervjuu za televiziju Večernjeg lista Mate Granić je otvoreno, gotovo s ponosom, progovorio i priznao da je bio (i ostao) veliki Sorošev igrač u Hrvatskoj. Naime, Granić je izjavio kako mu je nakon propasti na predsjedničkim izborima 2000. godine, globalist i neprijatelj samostalne hrvatske države multimilijarder George Soroš i dalje nudio da se kandidira za predsjednika Republike Hrvatske, a da će on (Soroš) organizirati svu potrebnu infrastrukturu (čitaj – novac i soroševske medije).
Osobno sam svjedok Granićeve bolesne ambicije već 1993./1994. da smijeni Tuđmana i postane predsjednik države. Naime, u to vrijeme imao sam nekoliko službenih posjeta SAD-u, gdje sam vodio razgovore u State Departmentu, Kongresu i s hrvatskim iseljenicima diljem Amerike.
Nakon povratka u Zagreb iz jednog takvog posjeta SAD-u, Granić me odmah pozvao na razgovor u njegov kabinet i otvoreno pitao: “Gospodine Babić, što kažu hrvatski iseljenici u Americi? Tko je među njima popularniji: ja ili predsjednik Tuđman?” Naravno, odgovorio sam mu da je i dalje predsjednik Tuđman daleko najpopularniji među hrvatskim iseljenicima. Takav moj rezolutan protuđmanov odgovor još je više uvjerio Matu Granića kako mora naći načina da me izgura iz Ministarstva vanjskih poslova, u kojem sam bio jedan od rijetkih povratnika iz bezkompromisno državotvornog i domoljubnog iseljeništva.
Zbog mojeg sukobljavanja s Granićem i bivšim jugoslavenskim diplomatima i novinarima (udbašima), s kojima se Granić okružio odmah nakon dolaska na dužnost ministra vanjskih poslova – meni su ti udbaši i bivši komunisti iza leđa dali nadimak “ustaša iz Australije”, što ja, naravno nisam bio. Posebno je neugodan bio Hidajet Biščević, koji je danas veleposlanik Hrvatske u Beogradu. Zamislite, koja slučajnost. Ali zato sam bio nepopustljiv hrvatski domoljub koji je 24 sata na dan, u Hrvatskoj i diljem svijeta, odlučno branio interese Hrvatske i hrvatskog naroda.
Kad se u budućnosti bude otvoreno i bez straha pisalo o ulogama Vladimira Šeksa, Budimira Lončara i Mate Granića u povijesnim vremenima Domovinskog rata, gotovo sam siguran da će Mate Granić biti razotkriven kao najveći negativac tog za hrvatski narod izuzetno opasnog povijesnog razdoblja. O Vladimir Šeksu i Budimiru Lončaru smo, manje ili više, već na početku stvaranja hrvatske države znali tko su i što su bili. Nažalost, Mate Granić se pokazao kao najlukaviji, najljigaviji i najpokvareniji političar iz tog vremena. Nakon što mu je nakon smrti postalo jasno tko je Mate Granić, i Franjo Tuđman bi, kad bi se digao iz groba, priznao da je Mate Granić, uz mnogobrojne druge neprijateljske igrače u našim redovima, bio njegov najveći kadrovski propust.
Najstroža cenzura
Osobno sam duboko uvjeren kako Mate Granić nije odustao od ambicije da postane predsjednik države. Ako može Biden sa 78 godina postati predsjednik najmoćnije države na svijetu, “zašto u tim godinama ne bih i ja postao predsjednik Republike Hrvatske”, razmišlja Mate Granić, dok po noći hoda po mirogojskom groblju i sklapa poslove ugovore: 50% 50%- 50%.
Dolaskom Soroševog prijatelja, sve više dementnog Bidena, na dužnost predsjednika Amerike, možda se i Mati Graniću, koji na sva usta hvali Bidenovu pobjedu na predsjedničkim izborima, ostvari životna ambicija da naslijedi dr. Franju Tuđmana na čelu države. “Ovi svi drugi između ionako su bili bezveznjaci i bezveznjakinje”, rezonira naš dragi Očenašek.
No mogu ja pisati i govoriti što god mi srce želi (ionako se na mene primjenjuje najstrožija državna i privatna medijska cenzure), Mate Granić i dalje, na najvišim razinama, iako iz sjene, radi svoj prljavi posao protiv hrvatskih domoljuba, hrvatskog naroda i hrvatske države.
Međutim, kao i svakom drugom političaru koji radi protiv svojeg naroda, i Mati Graniću će, prije ili kasnije, doći kraj. U njegovom slučaju taj će kraj donijeti biologija, osim, nedaj Bože, ako mu jedan dio svojih gena nije posudio udbaš Josip Manolić. T
