GLAVNE TEME

TAKO JE GOVORIO LEGENDARNI MANDELA

15. prosinca, 2013.

Ante Matić je jedini hrvatski novinar koji je razgovarao s afričkom legendom

U ljeto, 1995. godine, nakon izbora za mis svijeta u južnoafričkom gradu Sun City, na kojem je Anica Martinović postala prva pratilja , (druga na svijetu) čekao sam deset dana da me primi na razgovor predsjednik Juznoafričke republike, legendarni Nelson Mandela.

U čekanja sam s misionarom i prijateljem fra Veselkom Grubišićem obišao Južnu Afriku uzduž i poprijeko. Od svih čuda i ljepota, posebno me oduševio krajolik na rtu Dobre nade i prelijepi grad Ceptaun i Stolno brdo ponad grada na koji se moguće uspeti samo žičarom. Bilo mi je malo čudno kad sam vidio crnce kako zidaju jednu kuću na periferiji Pretorije. Kako je ograničen u tome bio moj mentalni, europske sklop. Crnac, pa zida!

Dok smo se vozili prema Mandelinoj rezidenciji, fra Veselko je ispričao kako je Mandela tri puta dolazio u hrvatsku katoličku misiju u Johanesburgu. Prvi put se došao upoznati, drugi put da do kraja čuje fra Marijanovu strašnu priču o Golom otoku i treći put kad je došao i ponudio pomoć za gradnju crkve u Johanesburgu. Svaki put je sa fra Veselkom i fra Marijanom Zlovečarom popio bićerin hercegovačke loze „ Mislim da mu da mu je na dobro sjela naša loza i da mu je prisjela fra Marijanova stračna prilča o strahotama Gologa otoka na koljemje propatio pet godina.“-  reče  fra Veselko i zašuti.  Znajući to, nosio sam domaću hercegovačku lozu Mandeli kao dar, a za uzvrat dobio od njega štitić i maleno koplje njegova plemena, koje krasi zid moje radne sobe.

Bila je srijeda. Došli smo pred Mandelinu rezidenciju misonar fra Veselko Grubišić, hrvatski ambasador u Južnoj Africi Tvrtko Mursalo, koji je upravo toga dana predavao Mandeli vjerodajnice. Mene je iznenadilo pregledanje automobila u kojem smo došli. Umjesto čovjeka, pas njušio automobil unutra, izvana, u gepeku, posvuda je njušio. Idući hodnikom do Mandelina ureda, uspio sam se uslikati sa dvije prelijepe crnkinje. Bilo je točno 10 sati kad smo se rukovali s Mandelom. Po protokolu najprije je ambasador Mursalo predao Mandeli vjerodajnice, a onda smo sjeli i počeo je razgovor s Mandelom. Prevodio je ambasador Mursalo i povremeno uskakao u razgovor i dopunjavao me fra Veselko Grubišić, koji je Mandeli objašnjavao neke stvari o nama Hrvatima i našoj povijesti. Zapravo moglo bi se reći da je to bio razgovor u troje, četvero.

Kako sam tada radio u Večernjem listu kao novinar, nažalost neka pitanja i odgovori nisu izišli u Večernjem listu,vrag će ga znati zašto, pa ću ja doslovno sada napisati sve i ono što je išlo u novini i ono što nije išlo. Zapravo u Večernjaku je išlo tek jedan manji dio razgovora, ali u obliku nekakvog reportažnog prikaza Južnofričke republike, Mandele i naših ljudi koji tamo žive, neka vrsta reportaže u koju se uklapao taj razgovor, naravno, uz opis ljepota te zemlje i kraćeg povijesnog prikaza te lijepe i bogate zemlje na jugu Afrike.

Gospodine predsjedniče Južnoafričke republike, vi ste u mojoj zemlji živa legenda, pa ja imam neku vrstu treme dok s vama razgovaram. To mi se nikad prije nije dogodilo u mojemu novinarskom poslu.

Opustite se i dobro došli u moju zemlju. Niste vi prvi Hrvat s kojim razgovaram. Kad sam došao s robije i kupio kući blizu vaše katoličke misije, upoznao sam dvojicu misionara franjevaca Hrvata, ovdje prisutnog Veselka Grubišića i Marijana Zlovečaru, koji me zgrozio svojom pričom o mukama na Golom otoku.

Zanimljivo. Htio bih vas toliko toga pitati, a vrijeme je ograničeno, pa ću se usredotočit na najbitnije.

Samo izvolite.

Tko je Nelson Mandela.?

Ja sam sin poglavice plemena Xhoza. Moje pleme broji 8 milijuna, a koliko ima vas Hrvata?

Nas je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini oko 5 milijuna i isto toliko nas ima rasutih u mnogim zemljama svijeta, pa i u ovaj vašoj lijepoj zemlji.

Da, imam vas više u mojoj zemlji nego što se službeno govori. Dosta se vaši srodilo s Englezima i Nizozemcima, koji su dugo ovdje vladali, pljačkali i terorizirali moj narod dugo vremena. Prodavali su moj narod kao stoku i odnosili se prema nama kao prema životinjama.  Kad su došli silom su pokorili naša plemena i godinama silovali što se dalo silovat, oteli što se dalo otet, pokrali što se dalo pokrasti, odnijeli što se dalo odnijeti; zlato, dijamante, naftu…a jedno nisu mogli odnijet.

Što, predsjedniče Mandela?

Moju zemlju. Ostala je moja zemlja, a oni su otišli odakle su po zlu i došli. Njihov svjetonazor je pljačka i otimačina, njihov bog je zlato i novac, njihova pravda je krivda, a njihova sloboda zaista je bila krvava u mojoj zemlji, u mojemu plemenu i u svim plemenima moje zemlje.

Rekoste da ima Hrvata više u vašoj zemlji nego što se službeno piše.

Preko brakova mnogi su se stopili s Englezima i Nizozemcima, ali ne i sa crncima. Bila je rijetkost da vaš čovjek oženi našu žensku, crnkinju. Čak su „bijeli bogovi“bili donijeli zakon o zabrani ženidbe bijelca i crnkinje i obratno. Bio je to jedan od rasnih zakona bahatih i krvoločnih Evropljana, koji su došli u moju zemlju u svom osvajačkom pohodi na neke zemlje i narode u Africi. Mi smo im bili najtvrđi orah. Ali, moram vam reći da ste vi Hrvati najbolji doseljenici u mojoj zemlji ako se ima u vidu burski rat.

Što hoćete time reći?

U burskom ratu na strani bura ratovalo je oko dvije tisuće Hrvata.  A možda da ih je bilo i više. Među njima bila su dva generala Hrvata, Rot i Kronja i negdje oko sedamdeset dočasnika i časnika.

To što govorite, da su na strani bura ratovali Hrvati  i bilo na desetke viših i nižih časnika malo tko zna u Hrvatskoj. I za mene je to novost, a bit će i za naše čitatelje, pa vam, unaprijed zahvaljujem na toj ekskluzivnoj informaciji. Oprostite, na mojemu ne znanju, kad je to bilo?

Da! Ratovali su Hrvati na našoj strani protiv Engleza i bilo ih je možda i više od dvije tisuće. Prvi Burski rat trajao je od 16. prosinca 1880. do 23. ožujka 1881., a Drugi od 11. listopada 1899. do 31. svibnja 1902. Buri su poraženi i njihov teritorij je postao dio britanskog imperija. Jedan od sudionika Burskih ratova bio je i Winston Churchill, kasniji britanski premijer. I moram reći da je u svojim memoarima pisao neistine. Lagao je za Engleze. Na jednom mjestu u svojim memoarima piše kako su on i još dvojica uspjeli pobjeći iz burskog zarobljeništva, pa su preko neke rijeke plivali, a buri za njima pucali i nisu ih uspjeli pogoditi. To nije rijeka, nego potok. On je potok pretvorio u rijeku. Pogledajte te njegove memoare, pa ćete se sami uvjeriti.

Vratimo se vašoj patnji i stradanju za slobodu vašega naroda. Kako ste uspjeli preživjeti dugogodišnju robiju na onom otoku?

Kako sam već rekao, ja sam sin poglavice plemena Xhosa. Nas je u ovoj zemlji osam milijuna. Iza mene stajalo je osam milijuna ljudi, pa se nisu usudili me ubiti, a nagonili su me svakojake muke i poniženja,kao što su vašim robijašima radili još i gore stvari na Golom otoku.

Silno me iznenađujete poznavanjem nekih stvari iz moje zemlje. Rekoste Goli otok.

Kad sam došao s robije i kupio sam kuću blizu vaše misije u Johanesburgu, išao sam upoznati susjede, pa sam tako jednoga jutra svratio u vašu misiju i tamo mi je svećenik Marijan Zlovečara pričao o strahotama koje su doživljavali vaši ljudi na tom Golom otoku. Mislim da se baš tako zove taj otok gdje su robijali vaši ljudi u vrijeme Titove tiranije.

Da, tako se zove – uskočio mu je u riječ fra Veselko, koji je iskoristio priliku i zahvalio mu u ime Hrvata na pomoći koju im je pružio kad su gradili crkvu u Johanesburgu. Mandela je nastavio.

Slušajući svećenika Marijana i sve ono što je prolazio na tom Golom otoku, on i ostali politički zatvorenici, meni se činilo da sam ja bio na vikendu! – gotovo se jetko našalio veliki patnik i dugogodišnji politički zatvorenik na jugu Afrike, legendarni Mandela i jedan od najvećih ljudi dvadesetoga stoljeća.

Recita nam nešto o vašoj zemlji i narodu ?

Južna Afrika pripada područjima koja je čovjek najranije naselio. Fosilni nalazi vrsta iz roda Australopithecus stari su oko 3 milijuna godina. Najstariji današnji stanovnici zemlje su pripadnici gotovo izumrlih stočarskih i lovačkih naroda Khoikhoi (u Europi poznati kao Hotentoti) i San (Bušmani). U prvom i drugom tisućljeću nove ere doseljavaju se sa sjeveroistoka na područje Južne Afrike narodi skupine Bantu koji danas čine većinu crnog stanovništva i donose poljoprivredu i obradu metala.

Godine 1488. Portugalac Bartolomeu Dias je kao prvi Europljanin oplovio Rt dobre nade kod današnjeg Kaapstada. Prvo stalno naselje, malu opskrbnu postaju za brodove na putu u Indiju, utemeljili su Nizozemci 1652. Kolonija na Rtu dobre nade rasla je ispočetka doseljavanjem farmera i stočara iz Nizozemske i susjednih zemalja, a kasnije i visokim prirodnim prirastom, potiskujući na sjeveru i istoku domorodačko stanovništvo. Buri, kako su se zvali kolonisti, uskoro su zbog velike udaljenosti od matice oblikovali zasebnu kulturu i jezik, afrikaans. Pročitao sam i to da vaš Adam Eterovic navodi mogućnost da su Dubrovčani na jugu Afrike, nedaleko od rta Dobre nade, u zaljevu Mossel Bay utemeljili odmorišno-opskrbnu postaju koja im je služila na putovanjima za Indiju, i to prije Diasa, Da Game i van Riebeecka.  Dolazak Jan van Riebeecka, prvog europskog stanovnika, sa Devil’s Peakom u pozadini Tijekom napoleonskih ratova je koloniju na Rtu, strateški pozicioniranu na putu u Indiju, zauzeli su Englezi. Buri su bili nezadovoljni brutalnom britanskom politikom koja je zahtijevala zabranu ropstva. Oko 1835. započela je masovna seoba Bura na sjeveroistok, preko rijeka Oranje i Vaal. Ovdje su se sukobili sa snažnim bantuskim državama i pobijedili ih zahvaljujući modernijem naoružanju i lokalnim saveznicima. Rezultat su bile dvije neovisne burske republike – Oranje i Transvaal.

Uspješno iskorištavanje nalazišta zahtijevalo je velika ulaganja, a potrebni kapital imali su samo Britanci. Usto, jačali su britanski kolonijalni apetiti prema ostalim područjima južne Afrike, a postojanje neovisnih burskih država sve je više predstavljalo smetnju i konkurenciju. Nakon što je predsjednik Transvaala Paul Kruger odbio neburskim doseljenicima dati neograničeno biračko pravo izbio je 11. listopada 1899. burski rat.

Južna Afrika je ušla u drugi svjetski rat na strani saveznika jer. Rat je doprinio razvoju industrije, što je mnoge crnce privuklo iz ruralnih dijelova zemlje u gradove. Ojačale su crne sindikalne organizacije i rasno je pitanje ponovno izbilo u prvi plan. Pobjeda Nacionalne stranke na izborima 1948. značila je jačanje politike rasne segregacije, koja je tada dobila ime apartheid. Svi su stanovnici podijeljeni u četiri rasne skupine: bijelce, Bantu (crnce), obojene (miješane rase) i azijate. Zabranjeni su brakovi između pripadnika različitih skupina, ustanovljene su odvojene obrazovne, zdravstvene i druge javne ustanove, zabranjeno je kretanje crnaca u bijelačkim područjima bez propusnica, stvorene su enklave za naseljavanje crnaca kojima je dana ograničena samouprava  tako zvani  bantustani. Apartheid je uskoro izazvao snažnu crnu reakciju. Afrički nacionalni kongres je ojačao i u šezdesetim se godinama počeo koristiti terorističkim metodama, na što je vlada zatvorila njegove vođe, među kojima bio i ja.Crni sindikati organizirali su niz štrajkova za bolje uvjete rada i veće plaće. Južnoafrička Republika suočila se s međunarodnom izolacijom i odljevom kapitala. Ipak, u situaciji hladnoratovske podjele zapadne vlade nisu bile spremne na uvođenje strogih sankcija kapitalističkoj i prozapadnoj Južnoj Africi. Krajem 80-ih postalo je jasno da je održavanje apartheida nemoguće. Godine 1991. parlament je opozvao rasne zakone i oslobođena je većina političkih zatvorenika. Dvogodišnji pregovori predsjednika F.W. de Klerka i mene rezultirali su nacrtom privremenog ustava koji je izjednačio biračko pravo svih stanovnika Južne Afrike. Prvi višerasni izbori održani su u travnju 1994., a pobijedio je Afrički nacionalni kongres. I ja sam izabran za predsjednika.

Južnoafrička Republika ima tri glavna grada, Cape Town je najveći od tri grada sjedište je skupštine, Pretoria je sjedište izvršne vlasti, a Bloemfontein sudstveno središte. Južnoafrička Republika je više stranačka republika, s dva zakonodavna doma. Nacionalni savjet provincija je gornji dom sa 90 zastupnika, dok Narodna skupština je donji dom sa 400 zastupnika.

Što vam je bilo najteže nakon oslobađanja vašega naroda?

Od završetka apartheida 1994. godine politikom Južnoafričke Republike dominira Afrički nacionalni kongres, koji ima 60-70% biračke potpore. Glavna oporba Afričkom nacionalnom kongresu je Demokratska alijansa.

Nekada dominantna Nova nacionalna stranka, koja je kroz svog prethodnika Nacionalnu stranku uvela apartheid, je odlučila da se ujedini sa Afričkim nacionalnim kongresom 9. travnja 2005. godine. Druge značajnije stranke su Kongres naroda, koji se odvojio od Afričkog nacionalnog kongresa, i Slobodarska stranka Inkata, koja uglavnom predstavlja narod Zulu.

Budući da u vašoj zemlji živi više naroda, rado bih čuo vaše mišljenje o narodima i zemljama?

U mojoj zemlji crnaca je 79%, bijelaca 9,6%, obojenih 8,9%, Indijaca-azijata 2,5%. Crno se stanovništvo dijeli po etničko-jezičnoj pripadnosti: Zulu 23,8%, Xhosa 17,6%, Pedi 9,4%, Tswana 8,2%. Bijelci uglavnom govore afrikaans i engleski, koji je i jezik međusobne komunikacije.

Oko tri četvrtine stanovništva su kršćani, uglavnom pripadnici brojnih protestantskih crkava. Katolika ima 7,1%, a muslimana 1,5%. Što se tiče drugih naroda i jezika i kontinenata, to je teško pitanje na koje bih trebao duće odgovarati. Reći ću samo u kratko. Kolijevka civilizacije je u Africi i mi smo narodi na ovom kontinentu uglavnom bili tlačeni i izrabljivani od drugih naroda, od vas iz Evrope. Vi iz Evrope ste čudni  narodi. Izazvali ste dva svjetska rata, dizali razne revolucije, ubijali se međusobno i išli dalje,na druge kontinente i tamo radili nasilje i istodobno civilizirali primitivnije narode. Dok ste ih civilizirali dobro ste ih pljačkali, odnosili čak i spomenike. Pogledajte te muzeje u Londonu, Parizu, Madridu, Rimu, Brislu… Evropljani su u dvadesetom stoljeću pokrenuli tri velika zla: nacizam, fašizam i komunizam. Unesrećivali ste svoje i druge narode tim ideologijama. Nametali ste drugim narodima silom vjeru i ideologiju. Otkrili ste Ameriku, pobili indijanska plemena, uništili njihove civilizacije i tamo ste dovodili crnce iz Afrike koji su služili kao robovi. Gotovo da nisu imali nikakva ljudska prava. Došli ste ovdje u moju zemlju i u druge zemlje u Africi i donijeli i silom nametali neke vaše evropske zakone, običaje. Moram priznati da ste i opismenjavali nepismene, posebno su to radili vaši misionari. Radili ste više zla u Africi nego dobra. Neki naši narodi, neka plemena uspjela su se othrvati toj evropejizaciji Afrike i nametanju vaših vjera, jezika i običaja…Azijati su nešto drugo od vas Evropljana. Ne bih sad o tome, jer bi nas to odvelo u daleko i bližu prošlost i u zamršenu i tragičnu ljudsku prošlosti na svim kontinentima i tešku sadašnjost.

Ako ima više naroda, onda zacijelo ima i više jezika.

U Južnoafričkoj Republici popisan je 31 jezik, 24 od njih su živi jezici, 3 jezika govore se samo kao drugi jezici, a 4 jezika su izumrla. Službeni je 9 jezika: Afrikaans, engleski, ndebele, sjeverni sotho, swati, tsonga, venda, xhosa i zulu.

Kako stojite u gospodarstvu i tko drži kapital u ovoj lijepoj vašoj zemlji?

Južna Afrika je gospodarski najrazvijenija zemlja na kontinentu. Iako danas najveći udio u BDP-u ima tercijarni sektor, velike izvozne prihode donosi tradicionalno snažno rudarstvo i proizvodnja zlata, platine i kroma po kojima zauzima prvo mjesto u svijetu. Južnoafrička Republika ima jednu od najmanje ravnomjernih raspodjela bogatstva među razvijenim zemljama: 10% najbogatijih kućanstava ima 45,9% ukupnih prihoda (za usporedbu, taj je udio u SAD-u također visokih 30,5%). Južnoafrička Republika podjeljena je na devet provincija, svaka provincija podjeljena je na općine. Kapital drže oni koji drže i u Americi.

Hvala vam lijepa na ovako iscrpnu prikazu vaše zemlje. Biste li došli u našu zemlju.

Ako me pozovete. Ne pozvan ne idem nigdje – našalio se i nasmijao na kraju legendarni Mandela.