SVI TODORIĆEVI LJUDI

SVI TODORIĆEVI LJUDI

2. rujna, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Jasna Babić

Da nema tako simpatični  govorni hendikepu  u škvadri nepodnošljivih brbljavaca  koji čine zbor  hrvatskih bogova,  veliko je pitanje da li bi Željko Rohatinski u jednom času postigao  masovnu omiljenost  koja  ga  je učinila poželjnim članom gotovo svake ovdašnje stranke.  Doduše, malo je stranačkih šefova shvaćalo što on priča – nema veze s njegovim govornim aparatom – ali su razumjeli dovoljno: taj tip, kako statistika pokazuje,  sviđa se biračkom tijelu. Od kada je demokracija nastupila na ovim prostorima,  stanje  života važno je svakih četiri godine.  Unutar toga koješta se zbiva, ostavljeno tzv. pravnoj državi, koja nije izmišljena za  nas idiote- glasače, nego za komplicirane  imovinsko-pravne odnose među njima koji imaju suvereni hrvatski teritorij.

Posao šefa HNB-a, naime, mistično je zavijen u financijsko- monetarne šifre i bajalice, pa  je izvan kruga usko specijaliziranih ekonomista jedva shvatljivo o čemu on govori, kamo li  posljedice njegove čarobnjačke prakse na  svakodnevnicu nacije:  da li su  njegovi potezi uvjetovani  tzv. općim dobrom domovine ili općim dobrom Agrokora.

No, što je manje i teže govorio, to se činilo da više misli i smišlja.

Proizašao je taj dojam iz onoga što se učeno zove  „metajezik“, sastavljen od   bankarskih brojki  u kojemu  se pritajilo djelovanje  HNB-a.  Premda su bajalice tekovina nepismenoga doba,  u najmodernijoj verziji one  postoje samo zato  da ljudi kojekakvih  neekonomskih naobrazbi vjeruju kako su  bedasti.  U moderno doba prvo te nauče da je nadnaravno  sve što znanost ne priznaje, odnosno, tvoje primitivno praznovjerje, onda imaš Rohantinskog koji baja i čara  u nekoj nadzemaljskoj  šifri, nedostižnoj filozofu, politologu, sociologu, socijalnom radniku, teatrologu, obrtniku, pa bogami i mnogim ekonomistima.  Tim gore po svih njih.

No, operacija koju je  Željko Rohatinski, naš omiljeni Roha, obavio s Ivicom Todorićem, vlasnikom najvećeg  trgovačkoga monopola  u Hrvatskoj, svu tu neuhvatljivu alkemiju  HNB-ove monetarne politike konačno svodi na svima razumljive temelje:  riječ je o  jednoj kući, nasuprot mnogim beskućnicima i podstanarima ,  o čistoj korupciji u vidu zidova i okućnice, samo  fino stiliziranoj u  besprijekorne ugovore o nekakvom poslovnom odnosu čiju   cik-cak proceduru  nije moguće  uhvatiti ni za glavu ni za rep. Ali su  motivi, cilj i svrha  svakom  bedaku očiti  po konačnom učinku:   na račun kuće u kojoj Rohatinski živi sa svojom suprugom, od Agrokora je dobio neke novce,  da  bi  ipak ostao stanar i vlasnik iste kuće.  Ukratko, od Todorića nešto dobio, da Todoriću u tom poslu, pravno gledano,  nije dao ništa.

Ma, dajte.

Kao prvo, što je Todorić? Kramar, koji trguje  raznovrsnom robom, poput  nepravedno ismijanih kikaša. Razlika je samo u tome da puno sposobnijim kikašima država nije čuvala leđa, dok Todorić ima zaleđe od državnoga Instituta ekonomije, poreznih račundžija, HUP-ovaca,  na Pantovčaku i Banskim dvorima, u SDP-u i HDZ-u.

To što njemu čuvaju kičmu ne znači da se ne vidi  kramarija u svakom dućanu Konzuma, bez obzira što  očajnički žudi   postati plemeniti grof-vlastelin. Znači   ništa  Todorić ne poklanja bez  potajne  kalkulacije, najmanje šefu HNB-a. Zato  ovaj demistificirajući skandal  oko kuće Rohantinskog otvara, sasvim opravdano,  ovozemaljska pitanje:   je li  Rohatinski plaćen za   usluge koje je do sada  već obavio u Todorićevu korist ili je riječ o akontaciji za budući HNB-ov servis?  Nama, ekonomskim barbarima – svejedno, samo da konačno shvatimo što oni rade iznad naših maloumnih glava.  Mi, ekonomski primitivni, lijepo  vidimo da je od 1991. hrvatskom stanovništvu, zajedno s njegovim političarima,  vladama i bijednom državnom birokracijom dodijeljena uloga da  podupiremo  razmahivanje kramara koji sanja o grofovskoj tituli: sve što imamo  i znamo investirati u  moć Agrokora da konkurira  na europskom tržištu.

Za uzvrat, Agrokor je  konstruiran kao rezervat dojučerašnjih  političara, koji su ostali bez ministarskih  sinekura, uz iste ili čak veće plaće, uz menadžerske ugovore i zadaću da održavaju lobističke veze na Pantovčaku, u Banskim dvorima, u Saboru, u velikim izdavačkim korporacijama i TV-kućama. I obratno, od HUP-a i okruženja Jadranke Kosor, do samoga Rohatinskoga – sve su to pomno njegovana Agrokorova djeca, utoliko  za uvijek srodni Ivici Todoriću.

Zašto vjerovati da je Željko Rohatinski  njegovo neregularno dijete? Zato što ima fizičku manu – jedino što ga čini sličnim, nama bedacima? A da jesmo bedaci – tu je Todorić u pravu. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu
  1. Stari pjesnik
    #1 Stari pjesnik 5 rujna, 2011, 15:25

    Krasna Jasna kao da je iz Krasnog. Baš je lijepo to mjesto visoko u brdima iznad Jadrana, tamo nedaleko od one kule senjskih uskoka Nehaja. Možda bi bilo zanimljivo da Uskok uskoči malo kod Todorića i Rophatnskog. Nehaje Jasna za nikoga. Žeže li žeže. Taj Todorić je od nekoga Todora,a od koga je nasta taj Rohatinski. Da nije možda džudija? Ako je, onda on more šta nemore.

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. Stribor
    #2 Stribor 3 rujna, 2011, 07:55

    Hrvati su svedeni na goli život. Oni ne rade da žive, nego žive da rade (za drugog). U Hrvatskoj se boji gladi samo onaj koji radi.

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Sakupljač flaša
    #3 Sakupljač flaša 2 rujna, 2011, 17:00

    Uskoro će Hrvatska biti gladna ali neki od tog navedenog plemstva u tekstu su podvezivali želudac …

    Odgovorite na ovaj komentar

<