DJEČAČKO LICE EURO-NACIZMA

DJEČAČKO LICE EURO-NACIZMA

28. srpnja, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Jasna Babić

 Kada je Radovan Karadžić haračio  po Balkanu, Anders Behring Breivik, nastanjen na sasvim suprotnoj strani Europe, bio je dječarac, mlađi od 15-te. Koliko je za sada poznato, nikada nije boravio na prostorima nekadašnje Jugoslavije, još manje na njezinim ratištima. Sve što zna o raspadu bivše balkanske države, vidio je kao TV-projekciju,  popabirčio  iz raspršenih  informacija na Interentu, eventualno iz kakve priče svoga oca,  norveškoga diplomata u Londonu, koji je danas u mirovini. Druga je stvar što se ta činjenica, nakon svega, nerado spominje u europskim medijima.

No, odakle tom 32-godišnjaku  fascinacija srpskim ratnim zločincem  i oduševljenje masovnim pokoljima bosanskih Muslimana u Karadžićevoj izvedbi? Ako je suditi po njegovim programskim tekstovima, objedinjenim u nekakvu „doktrinu“  europske kulturne čistoće i nadmoćnoga jedinstva, finalni stav o prljavom i barbarskom islamu potječe iz statistike – miljenice svih vlada i institucija aktualnih europskih država. Centralno jezgro Breivikovoga „učenja“ bazira se, naime, na tvrdnje da je Europa ugrožena  od neodređenoga  uzorka  unutarnjih neprijatelja, koji kolaboriraju s vanjskim okupatorom u vidu mase islamskih imigranata. Kaže on: 30 posto su kulturni marksisti, 65 posto su suicidalni humanisti i pet posto kapitalistički globalisti. Je li njegov statistički nalaz učinak sociološkoga istraživanja? Nije. Privid brojčane racionalnosti, ubitačna je pretpostavka, kojom je unaprijed opravdao zamisao dvostrukog masakra.

 Mimo svake statistike, naprotiv, egzistira neporeciva kulturno-povijesna činjenica: Henrik Vergelen, autor norveške himne i ponajveći norveški pjesnik, rođen je kao protestant, ali je tijekom života prešao upravo na islamsku vjeru.

 ŽUDNJA ZA SLAVOM

 Kada su  22. srpnja 2011. odjeknuli rafali na otoku Utoy, ljetnom kampu norveške Laburističke stranke, potom bombe na pragu parlamenta u samom Oslu, svi europski mediji refleksno su se ulovili za identičnu, ničim potkrijepljenu  pretpostavku o napadu muslimanskih fundamentalista. Kao obično, najlicemjerniji prilog, ponudio je ovdašnji HTV. Muslimani nisu baš izrijekom spomenuti, nego je tragedija uokvirena nekakvim zaobilaznim pričama o mogućoj osveti zbog karikature Muhameda, svojedobno objavljenoj u skandinavskim novinama. No, hrvatski auditorij, decenijama odgajan uz  istu TV-kuću,  savršeno je jasno shvatio da njegovi urednici i nalogodavci dijele ista očekivanja – da ne kažemo: nade – o vjersko-političkom jurišu islamskoga svijeta na tako mirnu, bogatu,  uređenu i velikodušnu europsku državu kao što je Norveška. O samoj Norveškoj nismo doznali ništa, osim da je malte ne državotvorni uzor europskoga prostora, bez obzira što nije formalna članica EU.

Vjerojatno bi predrasuda dugoročno odredila interpretaciju zločina, da 32-godišnji Anders Breivik, do sada uklopljen u statističku populacijsku osrednjost, utoliko anoniman i nezamjetan, godinama nije vapio za središtem pozornosti modernoga europskoga univerzuma. Po temeljnoj naobrazbi komercijalist  zaokupljen burzovnim mešetarenjem – kakvih danas ima na tisuće – pozornost je mogao privući jedino kakvim kapitalnim zlodjelom. Zato su ga ulovili lako i brzo, bez njegovog opiranja: ne samo da zločin ne poriče, nego o njemu sladostrasno iznosi sve nove i nove detalje, potpuno uvjeren u svoju buduću herojsku afirmaciju. Prema posljednjim vijestima, istražitelje je gordo informirao da uz njega stoje još dvije „ćelije“ istomišljenika i sljedbenika. Doduše, ni toj obavijesti nije dan značajniji  publicitet, jer se nakon prvoga zgražanja nad nedokazanim muslimanskim fundamentalizmom, odmah pojavila nova tendencija ublažavanja  zločinačkih efekata.  Pošto se ukazanjem nordijskoga lika morala  eliminirati islamska avet, pčelo je ponavljati da je masakr  zlodjelo manijakalnog pojedinca. Uskoro valja očekivati  psihoanalizu Andersa Breivika, do zločina  traumatiziranoga razvodom roditelja u ranom djetinjstvu.

Usamljenička manijakalnost, naime, značiti da Andreis Brevik nikako nije profil  organiziranoga euro-nacizma. U to ime, iz dana u dan, smanjuje se broj njegovih žrtava, pa je u prvom naletu pobrojano  više od 90 smaknutih, uglavnom djece, da bi se  žrtve nadalje umanjivale prema brojki od 70. Navodno, u prvom košmaru, neka su trupla, pogreškom u brojanju, statistički obrađena više puta.

Nestatistička istina opet  je nešto drukčija, opominjuća, uznemiravajuća i prešućena:  u mladom, plavookom Nordijcu ukrštaju se natruhe nacističke mašinerije  20.st., izbrisano pamćenje njegove generacije i mukle sugestije aktualnih europskih vlada.

 POTREBNI I SUVIŠNI IMIGRANTI

 Sedamdesetih godina, malo prije rođenja Andersa Brevika, norveške su vlasti utrošile silan politički i diplomatski napor da posredstvom Ujedinjenih nacija ishode priliv stanovništva iz tzv. trećih zemalja. Zemlja, s nešto više od četiri milijuna stanovnika, suočila se s golemim postotkom ostarjelih ljudi,  nesposobnih da se bave industrijskim i uslužnim poslovima, od čišćenja ulica, do pranja suđa po staračkim domovima. Sve te aktivnosti, prezrene kada se svakodnevno obavljaju bez zastoja, prepušteni su „dotepencima“, „dođošima“, tuđincima, primjetnim jedino gdje ih nema dovoljno, po smeću koje se gomila na ulicama Osla.

Andreas Brevik, dijete  norveškoga birokrata s diplomatskim  rangom  i medicinske sestre, nužno je rastao vjerujući da se norveški svijet sam od sebe čisti, pere i uređuje. Promjena je nastala malo prije 2.000., kada je bježeći od posljedica Miloševićevih i Karađićevih trupa,  u Norvešku stiglo oko 20.000 izbjeglica, mahom obrazovanijih bosanskih muslimana, daleko „europskijih“ od prijašnjeg vala „dotepanaca“. Pozivajući se na europske deklarirane vrijednosti, tražili su od domaćina svoje kulturne i vjerske centre. Budući da nema ustavno-zakonske argumentacije za  odbijanje njihovih zahtijeva, posljednjih godina  u Norveškoj i okolnim europskim državama počela se primjenjivati  strategija  represivnih i administrativnih zabrana. Od tuda kod Brevika navijačka strast prema Karadžiću i ljutnja zbog NAT-ovog bombardiranja Beograda.

 Djelom zbog nacionalne sigurnosti, djelom zbog prisile na slobodu muslimanskih žena, u nizu zemalja prvo su zabranjene burke, odjeća koja je u islamskoj kulturi jednako važna kao europski grudnjaci. Uslijedio je val zatvaranja granica, koji je objašnjen simbiozom kriminala i migracija.

„To nam pomaže u borbi protiv kriminala i omogućava  nam da uhvatimo ilegalne imigrante“, objasnio je norveški šef policije, dok je norveška vlada sa Srbijom sklapala specijalni ugovor o nasilnoj ekstradiciji useljenika, misleći na Albance, koji naravno nisu izrijekom spomenuti. Prošle godine, na široko je, pak, bio citiran i populariziran statistički izvještaj norveške policije: od svih registriranih silovanja, njih 96 posto otpada da doseljeničku populaciju.

Što iz svega toga može zaključiti mladić, čija je naobrazba prepuštena medijsko-političkom marketingu na Internetu, TV-u i nekoliko knjiga o zavjereničkoj eliti koja vjekovima upravlja Europom? Samo jedno, usto prilično točno može zaključiti: dok izgovara uzvišeno civilizirane fraze o multikulturalnosti i svojoj toleranciji,  europska  politička elita odavno se dala u potragu za podobnim opravdanjem istrebljenja alternativnih kultura. Zato je jedina je nevolja s plavokosim i plavookim Nordijcem, slikom neuništivoga uebermenscha, kontradikcija koja nema rješenja: ako je problem u agresivnom islamu – zašto su pobijeni sve sami Norvežani?    T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<