PISMA POSJETITELJA

SUD JE DODIJELIO DIJETE MAJCI, A NA INTERNETU SE MOGU VIDJETI NJENE SNIMKE DOK MASTURBIRA, PUNAC ME TUKAO I GOL JE ULAZIO U SOBU MOJE KĆERI – pismo Danijela Merkaša iz Novog Marofa

31. kolovoza, 2015.

Informatičar sam iz Novog Marofa, završio sam Fakultet organizacije i informatike u Varaždinu. Imam 36 godina i otkad me je Prekršajni sud u Varaždinu izbacio iz kuće nastanjen sam u Novom Marofu.
Renatu sam upoznao krajem 2010. preko Interneta. Veza je ispočetka bila idilična, bez obzira na različite interese. Renata me upozorila da u paketu s njom dobivam njene bolesne roditelje i dugove. Pristao sam na to i pomagao im koliko sam mogao. Udomaćio sam se u njihovom selu. Sama trudnoća se dogodila na poticaj Renatine majke. Smatrao sam to izuzetno čudnim, no izuzetno sam se radovao djetetu. Možda je to trebalo biti upozorenje. Nakon toga je uslijedio šok, Renata je na 5 mjeseci takoreći prekinula sve odnose sa mnom, no sa pogoršanjem financijske i zdravstvene situacije u svojoj obitelji pristala me uključiti u trudnoću. Nakon nekog vremena se udala za mene. Pristao sam na to jer sam želio da naše dijete ima oca. Zajedno s suprugom Renatom i njenim roditeljima živio sam u zajedničkom kućanstvu u selu Gornja Poljana pokraj Varaždinskih Toplica. 29.5.2013. rodila nam se kćer Klara. Majka moje supruge bila je bolesna, u invalidskoj mirovini. O djetetu sam se brinuo uglavnom ja, uz povremenu pomoć moje majke koja je dolazila iz Novog Marofa. Naime, Renata je imala postporođajnu depresiju, te dugogodišnju povijest depresije i anksioznosti. Renatina majka, sama invalid i teško bolesna, brinula se sama o sebi i puncu, a ja sam kupao Klaru, presvlačio ju, šetao i uspavljivao dok se Renata oporavljala. Bili smo izuzetno bliski, a briga za nju nije mi bila teret, nego najveća sreća koju sam osjetio u svom životu. Od samog početka Renata je bila izuzetno sretna što se toliko brinem o Klari i olakšavam joj njene probleme. Pravi problemi u braku su počeli kad je njen otac Mirko Katalenić teško obolio od Alzheimerove bolesti. Iako je godinama bio teško bolestan, ova bolest potpuno je poremetila odnose u obitelji. Naime, Mirko Katalenić postao je izuzetno agresivan prema svima nama, počeo se ponašati neprimjereno, a prema mojoj kćeri Klari i izuzetno posesivno. Svakodnevno sam se morao braniti od njegovih napada kad sam kćer želio voditi u šetnju, u grad ili posjet prijateljima. Svi moji pokušaji da sa suprugom i punicom pokušam razriješiti situaciju su propali jer su se one ponašale izuzetno zaštitnički prema njemu. Situacija se pogoršala nakon što se moja supruga vratila na posao, a moja kćer je ostala sama s njenim bolesnim roditeljima, čemu sa se ja protivio iz straha za dijete. Nakon što je punac počeo hodati gol po kući, ostavljati opasne lijekove na podu, te ulaziti gol u sobu moje kćeri, a svi pokušaji razgovora su propali, odlučio sam se obratiti Centru za socijalnu skrb Novi Marof da bi organizirao obiteljsku medijaciju, što su ovi glatko odbili.

Centar za socijalnu skrb Novi Marof

4.11.2014. obratio sam se Centru za socijalnu skrb Novi Marof. Sastanku su prisustvovali psihologinja Biljana Crnčević, socijalna radnica Ivančica Koren i pravnica Mirjana Četrtek. Saslušali su moju priču i pozvali Renatu. Došla je i počela govoriti o tome kako se meni ne može vjerovati, no nije iznijela optužbe protiv mene. Naravno, prvo su nam zaprijetile da će nas oboje optužiti za verbalno zlostavljanje. U jednom trenutku Mirjana Četrtek je rekla mojoj supruzi sljedeće: „zašto ga ne optužite za zlostavljanje djeteta, to uvijek pali“. Mislio sam da se to odnosi na njenog oca Mirka, no to se odnosilo na mene. Dakle, bez ikakvog razloga spomenula je zlostavljanje djeteta. Naravno, kazna za snimanje službene osobe je 5 godina zatvora, što mi je odmah porukom priopćio odvjetnik, tako da su mogle potpuno slobodno govoriti u mom prisustvu. Mo, kad je moja supruga Renata pokušala izmisliti izjavu protiv mene, nije mogla jer je bila pod utjecajem lijekova. Najgore što je rekla je da sam ponekad tražio donje rublje u sobi. Mirjana Četrtek je vidjela da njoj nije ugodno lagati o meni u mom prisustvu, pa ju je pozvala iduće jutro samu. Kad smo se svi našli idući put, Mirjana Četrtek je započela da je Renata iznijela optužbe da sam se „pretjerano seksualizirano ponašao u prisustvu djeteta“ prije više od godinu dana. Ja sam se nasmijao i to opovrgao. Zanimljivo, to je bio jedini dan kad nisu radili zapisnik, što će poslije biti vrlo važno. Nakon toga su me supruga i djelatnice CZSS počele maltretirati na način da su me zvale na posao i govorile da se nešto dogodilo kćeri, da mi oduzimaju kćer, te kad sam ja pohitao kući, Renata je zvala policiju i govorila da sam uzrujan i da ju je strah za svoj život. Shvatio sam što se događa kad sam na vlastitom računalu pronašao poruku u kojoj od svoje sestrične Dijane Balažinec, mlade policajke, traži da nađe neke prljavštine o mojoj obitelji, pošto ja nikad nisam bio kažnjavan. Renata je odmah angažirala svoju majku koja je huškala bolesnog punca na nasilje i pokušala ga navesti da me fizički napadne. Renatina majka Marija Katalenić otjerala je moju majku iz kuće da bi me izolirala. To je, nažalost, jedini događaj koji sam snimio. Renata je započela klevetanje mene pred rodbinom i susjedima. CZSS me je na sve moguće načine pokušavao izbaciti iz kuće. Punac kojeg su redovito huškali protiv mene, što mi je on otvoreno govorio je počeo noću ulaziti u našu spavaću sobu, prijetiti nam. Meni je prijetio vatrenim oružjem. Kad sam postao zabrinut za život svoje kćeri, obratio sam se odvjetniku, rekao samu mu da mi je supruga psihički bolesna, da je punica invalid, a da punac ima Alzheimerovu bolest. Rekao je da je najbolje, ako se već ne mogu s njom dogovoriti da se maknemo iz te kuće, da zatražim da dijete živi sa mnom. Napisao je prijedlog za privremenu mjeru. Za taj prijedlog sam rekao Renati 23.11.2014. Ona je odmah zvala policiju i rekla da ju maltretiram, a pozvala je i svu rodbinu da bi joj bili svjedoci. Policajci su rodbinu dočekali nakon što su oni stigli, no uzeli su njihove izjave kao da su stvarno nečemu prisustvovali. Već tada sam primijetio da se policija prema meni ponaša kao prema najgorem kriminalcu i nasilniku, iako nisu zatekli nikakvo nasilje. Tu večer okupila se cijela obitelj i rodbina i prijetili su mi da će me objesiti, vikali su pred vratima i kućom i jako uzrujali moju kćer. Iduće jutro mi je punac dva puta zaprijetio da će me ubiti. Zabrinuo sam se za kćer i otišao na policiju. Tamo sam zatekao Renatu koja je to jutro podnijela čak 3 prijave protiv mene, sve za događaje koji su se navodno desili godinu dana prije. Na povratku kući na ulici pred dućanom sam sreo svoju kćer, punicu i punca. Kćer je pohitala k meni i punac me je udario štakom u glavu, a zatim i Klaru. Događaju je prisustvovalo 5 svjedoka, no oni su se razbježali i nijedan nije htio svjedočiti događaju. Zvao sam policiju i CZSS otišao u kuću, no, punac i punica su išli za mnom i počeli vikati u prizemlju, što je jako uzrujalo Klaru. Nakon toga sam se odlučio skloniti kod svoje majke u selo Ključ, što sam javio policiji i Renati, da ne misli da otimam dijete. Kad sam izlazio, napali su me Marija Katalenić i Mirko Katalenić i pokušali spriječiti da izađem. Jedva sam uspio izaći. Kod majke u selu Ključu sam čekao policiju, a za tri sata je stiglo desetak policajaca i djelatnice centra Mirjana Četrtek i Ivančica Koren. Odmah su mi rekle da su podnijele protuprijavu protiv mene zbog napada na Renatinog oca. Naredile su policiji da izbriše iz zapisnika činjenicu da je Mirko Katalenić udario moju kćer Klaru, te da je Marija Katalenić sudjelovala u napadu na mene i Klaru. Policija mi je rekla da moram s njima na ispitivanje, a da će one, kad dijete bude bez nadzora, dijete dati Renati. Nisam htio ići, pa su mi, kasnije sam saznao protuzakonito, rekli da sam uhapšen.

Prvo suđenje

Dok sam se borio sa saznanjem da vjerojatno više nikad neću biti sa svojom kćeri, obrađivali su me na policiji. Na suđenje me je odvela Renatina sestrična. Tamo je čekala Renatina majka Marija koja je govorila užasne laži o meni općenito. Vrlo malo je rekla o samom incidentu, ali iz njene izjave je ispali kao da sam propalica kojeg su uzdržavali, a ne obratno. Nakon toga je došla Renata koja je prepričala priču moje punice, te je počela mahati papirom, odnosno izvještajem hitne pomoći. Sutkinja Zorman me je u tom trenutku htjela osuditi na maksimalnu zatvorsku kaznu, no kad je vidjela što piše na izvješću hitne pomoći, nije. No, na zahtjev punice, izrekla mi je zabranu prilaska Mariji Katalenić i Mirku Kataleniću. Poslan sam kući u teškom šoku. Danima neću vidjeti moje dijete, a nikad više neću biti s njom nasamo. Odvjetnik se žalio na zabranu pristupa i Visoki prekršajni sud iz Zagreba je to odbacio, ali uzalud. Već sama činjenica da sam bio optužen za nasilje me trajno obilježila i služila kao izgovor za oduzimanje roditeljskih prava.

Mišljenje stručnog tima Centra za socijalnu skrb Novi Marof

Sutkinja je zatražila da CZSS Novi Marof da mišljenje o tome s kim će živjeti Klara. Pošto sam im poslao Renatinu dijagnozu i najavili su psihotestiranje, nadao sam se da će shvatiti da je ona bolesna osoba. Nakon razgovora u kojima je počela iznositi sad već razrađene optužbe protiv mene, iako vrlo nelogične, te klevetati moju majku i cijelu obitelj, slijedio je kratki test inteligencije kod Biljane Crnčević. Nije bila pretjerano zainteresirana za razgovor sa mnom, što sam shvatio kao dobar znak. Renatino testiranje je trajalo preko 8 sati.
Mišljenje je šokiralo mog odvjetnika i mene. Stekao sam dojam da je on odustao od mene u tome trenutku, jer ga je nakon toga bilo izuzetno teško dobiti na telefon. Renatinu bolest u pripisali meni, ono suđenje prije su prikazali kao da sam osuđen za nasilje. Renata me je optužila za dva pokušaja samoubojstva „njenim lijekovima za depresiju, pri čemu je došla hitna pomoć“, što se navodno lako dalo provjeriti, ali nitko se nije potrudio. Psihologinja je to prihvatila kao istinu, a dodala je i da sam ju pokušao zavesti, te da sam lagao na psihotestu jer sam davao „društveno poželjne odgovore“. Za Renatu su napisali da je nesebična i topla osoba koja stavlja tuđe interese ispred svojih i idealna majka koja se, istina, nije brinula za dijete, ali se u posljednjih tjedan dana toliko zbližila s kćeri da kćer ne može bez nje. Konačno, posljednji čavao u lijesu bila je Renatina tvrdnja da sam ovisnik o pornografiji, tvrdnja koju će sud uzeti vrlo ozbiljno i na temelju nje donijeti rješenje, iako će se kasnije pokazati da je Renata snimala pornografske filmove koji su do dana današnjeg dostupni na internetu. Nigdje ni spomena o 20 godina Renatine borbe s psihičkim poremećajima, pokušajima samoubojstva, verbalnog nasilja, postporođajne depresije itd.
Moj odvjetnik je zatražio da sud od liječnice iz Varaždinskih Toplica pribavi medicinsku dokumentaciju Renate, te njenih roditelja. Sud to nije pribavio, no dva puta je to koristio kao izliku da odgodi ročišta. Ni danas nema tih dokaza.
U međuvremenu sam ispitan zbog Renatine prijave zbog zlostavljanja djeteta, kao i moja majka. Iako je bilo traumatično, odmah su odbacili optužbe kao neosnovane, te ih čak nisu ni proslijedili na DORH, no Renatina odvjetnica ih je ponovno podnijela direktno na DORH-u.
Cijelo vrijeme Centar za socijalnu skrb inzistirao je da mi se smanji viđanje kćeri i da se Klara otuđi od mene. Renata je nazivala mojeg poslodavca, te se pobrinula da izgubim posao.

Privremena mjera

Na ročištu u veljači 2015. je Renata uključila svoju majku i sestru koje su iznosile užasne laži o meni. Izjave su im bile potpuno kontradiktorne, što je primijetila i sutkinja Malnar, te ih je ispravljala. Izjave im se nisu poklapale ni s izjavama na policiji. Pravnica s Centra za socijalnu skrb Mirjana Četrtek otvoreno je izjavila na sudu da je ona napisala moj psihološki profil, iako je na dnu bila potpisana psihologinja Biljana Crnčević. Nitko nije reagirao na činjenicu da pravnici pišu psihološke profile. Nakon još jedne odgode sutkinja je 03.03. donijela privremenu mjeru kojom mi se oduzimaju sva roditeljska prava i daje 5 sati viđanja Klare na tjedan, i to pod nadzorom Renate. Pritom rješenje nije bilo obrazloženo. Protiv CZSS Novi Marof podnio sam kaznene prijave zbog falsificiranja dokumenata i lažnog prijavljivanja. Sutkinja se oglušila na sve moje zahtjeve za neovisnim vještačenjem. Nakon teška 2 mjeseca, Županijski sud je odbio moju žalbu zbog nevjerojatnog razloga: jer me je policija prijavila za zlostavljanje djeteta. To je očita laž, jer me policija nikad nije prijavila za kazneno djelo, nego je to učinila Renata preko svoje odvjetnice. Županijski sud je obrazložio presudu Općinskog suda, odnosno, u ime sutkinje Malnar je dopunio originalno rješenje. Postavljam pitanje, koja je svrha drugostupanjskih sudova ako presude daju nižem sudu da ih napiše u njihovo ime? Podnio sam novi zahtjev za privremenu mjeru na temelju novih dokaza.
Od kad je počela ova kalvarija, obratio sam se svim nadležnim institucijama, pravobraniteljicama, te ministarstvima. Predsjedniku Općinskog suda u Varaždinu obratio sam se nekoliko puta da bi ukazao na nepravilnosti i namjerno odugovlačenje. Samo jednom mi je odgovorio i to cinično. Posjedujem stotine potvrda o slanju pošiljki i kopija podnesaka, te ovo obraćanje javnosti nije došlo odjednom, nego nakon dugotrajnog ignoriranja.
Renata je svojim ocrnjivanjem dovela do toga da sam izgubio posao. Moj poslodavac jednostavno nije želio imati posla s osobom optuženom za nasilje. Nije bitno što nikad nisam ni službeno optužen, našao sam se na burzi. Moj sljedeći posao bio je kao vozač smetlarskog kamiona i na tom mjestu sam više služio kao maskota firme kojoj su se svi izrugivali i koristili moju situaciju.

Razdvajanje postupka

Moj odvjetnik, kao posljednji potez prije nego sam ga otpustio jer se uplašio pritisaka na mene, napravio je novi prijedlog za promjenu viđanja na temelju novih dokaza, no kad ga je htio predati, shvatio je da se u postupak umiješao predsjednik suda Alen Pretković i razdvojio postupak na 2 sutkinje: Bosiljku Malnar, koja je trebala voditi razvod i Karmen Ošpuh, koja je trebala voditi privremenu mjeru. Karmen Ošpuh nije htjela ni pogledati moj zahtjev za novu privremenu mjeru. Odlučio sam pokrenuti blog na kojem bi otvoreno progovorio o svemu što se događa na suđenju, ali i pomogao očevima koji se nalaze u sličnoj situaciji. Moja majka zatražila je viđanje Klare, no sutkinja Karmen Ošpuh ju je hladno odbila, zakazala ročište za 5 mjeseci i zatražila mišljenje CZSS Novi Marof. Ubrzo nakon početka pisanja mog bloga, psihologinja Biljana Crnčević sa CZSS Novi Marof dobiva otkaz. Jedna od točaka prijepora u cijelom postupku je bila Renatina optužba protiv mene da sam ja ovisnik o pornografiji, što me prema mišljenju suda činilo neprikladnim da budem otac malom djetetu. Ubrzo mi javljaju da je situacija upravo suprotna, da na Internetu mogu naći Renatine privatne pornografske snimke na kojima u javnosti masturbira, no to je nebitno jer je sud već donio privremenu mjeru.
Sutkinja Ošpuh i službeno je odbila moj prijedlog za promjenu viđanja uz obrazloženje da se ja ne smijem žaliti. Zašto, nije pojasnila, barem ne logično. Ja predajem njen odgovor pravnim stručnjacima koji nisu mogli vjerovati da je ozbiljna sutkinja napisala to rješenje. Odmah sam se žalio, no sutkinja Ošpuh, koja je izgleda ipak pristala na moju žalbu, zaključava spis u svom uredu i ne želi ga proslijediti dalje na Županijski sud.

DORH

Krajem svibnja otišao sam na DORH osobno pitati zašto DORH nije odbacio kaznenu prijavu protiv mene, ako ne rade nikakve radnje, te me zamjenica državne odvjetnice Anamarija Masten Čehok obavijestila da će u srpnju odbaciti kaznenu prijavu. Kad sam došao u srpnju, prvo su me otjerali, a zatim mi je zamjenica zaprijetila da neće odbaciti kaznenu prijavu ako ne prestanem pisati blog. Renata je u više navrata prijetila da će ubiti našu kćer. Iako su te prijetnje bile više da bi se mene uznemirilo, radi se o ozbiljnom kaznenom djelu. Pomirio sam se s time i okrenuo brakorazvodnoj parnici koja je zakazana za 24.8. U međuvremenu je Renata prekinula svu komunikaciju sa mnom, prestala me obavještavati o zdravstvenom stanju Klare, počela me svakodnevno prijavljivati za kaznena djela i prekršaje. Tako je zvala policiju za pokušaj ubojstva Klare puštanjem niz tobogan. Dakle, posljedica nadgledanih susreta je da svaki put kad se moja kćer spusti niz tobogan, padne tijekom igre, zagrcne tijekom jela, moja supruga zove PU Varaždinsku i prijavi me. Sukladno prijetnji, DORH te optužbe shvaća vrlo ozbiljno. Zatražio sam i izuzeće Centra za socijalnu skrb Novi Marof zbog očite pristranosti. Sutkinja Malnar me obavijestila da neću dobiti izuzeće, nego naprotiv, da će upravo te osobe protiv kojih sam podigao kaznenu prijavu odlučiti s kim će živjeti Klara. Nakon pola sata deranja na mene zbog bloga, obavijestila me je i da mi neće odobriti da normalno viđam kćer kao drugi očevi jer sutkinja Ošpuh nije predala spis na Županijski, a ista stvar se ne može voditi na više mjesta.
Trenutno čekam da me CZSS Novi Marof, ovi isti koji su falsificirali Mišljenje stručnog tima, lažno me prijavili, falsificirali zapisnike, poticali mog punca na nasilje i maltretirali me na radnom mjestu djela naprave još jedan takav dokument i to bez psihologa jer je ta ista dobila otkaz. Od njih bi trebao očekivati nepristrani tretman. Zanimljivo je da je bračno posredovanje napravio CZSS Varaždin i da je ono puno povoljnije za mene od mišljenja CZSS Novi Marof, ali ga je sud u potpunosti ignorirao, te zatražio da CZSS Novi Marof napravi još jedno mišljenje, pretpostavljam, više po njihovom ukusu. Pokušao sam obratiti lokalnim medijima, no svaki put kad pokušaju provjeriti činjenice kod institucija, članak se stopira nakon jednog poziva iz DORH-a ili suda. Do dana današnjeg sud nije pribavio zdravstvenu dokumentaciju Renate i njene majke, ne dozvoljava mi vještačenje, a DORH protiv mene vodi veći broj istraga. Dodajmo tome prijetnje koje svakodnevno primam, uvjeren sam da mi nikad neće dozvoliti da budem nasamo s kćeri.
Popis najvažnijih sudskih pogreški
1. Sutkinja Bosiljka Malnar nije dobavila dokaze, odnosno medicinsku dokumentaciju koja se traži u prijedlogu privremene mjere,
2. Sutkinja Malnar prihvatila je zahtjev za vještačenje, no predomislila se i do danas ne želi dati nalog za vještačenje,
3. Sutkinja Malnar de facto mi je oduzela roditeljska prava na temelju odbačene kaznene prijave u rješenju od 03.03..
4. Predsjednik Općinskog suda u Varaždinu u svibnju razdvojio je postupak na dva dijela: razvod braka koji je ostao kod sutkinje Malnar i Privremenu mjeru koju je dodijelio sutkinji Ošpuh, svojoj bliskoj prijateljici i poznanici moje supruge. To se nikad ne radi u sudskoj praksi i ta odluka me onemogućila u kontaktu s djetetom.
5. Županijski sud u Varaždinu daje sutkinji Malnar da odgovori na žalbu na vlastito rješenje. Iako Privremenu mjeru nije obrazložila, sada je u rješenju županijskog suda navedeno obrazloženje u kojem piše da su mi roditeljska prava oduzeta na temelju nedokazane kaznene prijave privatne osobe, ne policije.
6. Sutkinja Ošpuh odbija moj prijedlog za promjenu susreta i viđanja na temelju novih dokaza, među ostalim i dokaza da je odvjetnica moje supruge Ivana Moravec otvoreno lagala sudu, čime je počinila kazneno djelo. Sutkinja tvrdi da se ja nemam pravo žaliti jer sam predlagatelj. 3 neovisna pravna stručnjaka tvrde da je to potpuna besmislica.
7. Sutkinja Ošpuh odbija moju žalbu na prethodnu odluku poslati na viši sud. Svoju odluku ničim nije obrazložila. Žalba stoji kod nje 3 mjeseca, iako je rok 8 dana, a ona ne želi poslati tu žalbu na Županijski sud u Varaždinu. Otvoreno me ucjenjuju da ta žalba nikad neće ići na viši sud tako dugo dok pišem blog.
U ovom trenutku kad sam svakodnevno izložen prijetnjama preko posrednika, želio bih reći da mi nitko nije niti dao priliku da budem bilo što drugo do osuđeni pedofil koji će kćer gledati samo sa sigurne udaljenosti i pod nadzorom. Blog sam počeo pisati tek nakon 2 potpuno nelogične odluke suda i 2 falsificirana mišljenja centara za socijalnu skrb. Znači, ne stoji argument da sam sam navukao bijes institucija na mene svojim pisanjem. Zbog čega su mi uopće oduzeli kćer 7 mjeseci prije početka pisanja mog bloga. Od samog početka nisam učinio ništa loše kao građanin ove države i otac, a svi od reda su me diskriminirali i šikanirali, osim jednog nadzornika koji je jedini muškarac kojeg sam imao prilike sresti u posljednjih 10 mjeseci u institucijama koje se bave djecom. Čak i kad su službene osobe bile osupnute lažima moje supruge, nastavili su s diskriminiranjem. Kakva prava uopće imaju očevi u manje konfliktnim razvodima, kad uz ogromnu količinu dokaza ne mogu postići apsolutno ništa? Želio bih pozvati očeve kojima se raspadaju brakovi, koji prolaze kroz konfliktni razvod ili koji su zatražili pomoć centra za socijalnu skrb da mi se jave i podijele svoje iskustvo. Prije svega, želio bih reći da ne želim uzeti svojoj kćeri majku i da se zalažem za skandinavski model zajedničkog skrbništva i dijeljenog roditeljstva.
Danijel Merkaš,
U Novom Marofu, 26.8.2015.T