STRAVIČNA ZLOUPOTREBA PSIHIJATRIJE

STRAVIČNA ZLOUPOTREBA PSIHIJATRIJE

4. listopada, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

 

PXL 120319 1266

Brojni zviždači i kritičari Vlade završavaju u ludnicama 

 

Napisao: Damir Kramarić

Zbog političkih je razloga od 1969. do 1987. godine samo u psihijatrijskoj bolnici Vrapče prisilno liječeno 49 osoba, istaknuo je nedavno dr. Vlado Jukić, ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče, koji je potom dodao da danas takvih slučajeva nema.

No, sve učestalije vijesti o novim prisilnim ‘liječenjima’ zdravih ljudi demantiraju, čini se, tu tvrdnju. Dojam je, baš naprotiv, da je u zadnje vrijeme psihijatrijsko ‘preodgajanje’ opet u modi. Ljetos i jesenas čak i bojažljivi hrvatski ‘main stream’ mediji objelodanili su, naime, nekoliko slučajeva skandaloznih zatvaranja po svemu sudeći zdravih osoba.

Marko Francišković, član udruge Pravednik, prije par dana je po prvi put nakon gotovo dva mjeseca napustio psihijatrijski odjel zatvorske bolnice u Svetošimunskoj gdje ga na silu, vezanog za krevet, već tjednima kljukaju snažnim sedativima. U ‘kukavičje gnijezdo’ je prisilno odveden početkom kolovoza zbog verbalnog prepucavanja na facebooku s ministrom unutarnjih poslova Rankom Ostojićem, ili s osobom koja je u njegovo ime pisala uvredljive komentare. Francišković je, da podsjetimo, u svojim postovima žestoko prozivao pa i vrijeđao ministra, ali je jednako, ako ne i mnogo vulgarnije, na njegove riječi odgovarao Ostojić, ili osoba koja vodi njegovu službenu facebook stranicu. Ta internetska svađa loše je završila samo po Franciškovića: slijedećeg dana policija ga je privela u PU zagrebačku te potom zatvorila na psihijatriju u Svetošimunsku.

-Nisam vidio sunce skoro dva puna mjeseca, a svaki dan me truju i zombiraju Zyprexom koji prži mozak i pretvara te u narkomana i biljku – za kratkog je razgovora s prijateljima, navodno, izjavio Francišković, kojega su nakon izlaska sa suda, gdje je završio zbog optužbe da je prijetio ministru, ponovno zatvorili na psihijatriju gdje se nalazi i danas.

VEZIVANJE ZA KREVET I NASILNO DAVANJE SEDATIVA

Na nedavnoj press konferenciji na kojoj je trebalo biti govora o primanju mita i pranju novca ministra financija Slavka Linića, nenadano se nije pojavila glavna svjedokinja. Mirja Tomas, riječka zviždačica koja teško optužuje Linića, bivšeg ministra Lužavca te još neke, nije došla ‘zbog brojnih pritisaka te straha od moguće osvete’, objasnili su tada njezini kolege. Nakon što je prijavila Linića, bila je na četiri obavjesna razgovora, no niti jednom nije dobila zapisnik. Morala je, osim toga, ići na čak tri psihijatrijska vještačenja, pa sada s razlogom strepi da bi i ona mogla završiti zaključana na psihijatriji – pojasnili su Mirjin nedolazak kolege iz riječke udruge Pokret otpora.

Par dana kasnije potpisnik ovih redaka osobno je razgovarao s gospođom Tomas.

-Točno je da sam tri puta morala ići na psihijatrijsko vještačenje i to u Rijeci, Zagrebu i Splitu. Točno je također da sam četiri puta davala iskaz u policijskom USKOK-u Primorsko goranske županije te da mi niti jednom nisu dali zapisnik. Pranje novca zato sam prijavila i financijskoj policiji u Trstu, a tamo je to izgledalo sasvim drugačije. Odmah sam dobila zapisnik i obećanje da će moju prijavu vrlo brzo istražiti – napomenula je gospođa Tomas, te dodala da ne može sa sigurnošću znati prijeti li i njoj prisilno zatvaranje na psihijatriju, vezivanje za krevet i intravenozno primanje sedativa.

-Svjesna sam da je sve moguće. No, sudski postupak u vezi mobbinga kojem sam bila izložena još je u tijeku, pa ne mogu o tome opširnije govoriti – kratko je zaključila bivša poslovna tajnica u Jadranskom pomorskom servisu.

Branko Kakarić, pukovnik Hrvatske vojske u mirovini, na svojoj je koži, pak, iskusio ono od čega Mirja Tomas strepi. Par dana uoči najavljenog odlaska na prosvjedni štrajk glađu pred zgradu Europske komisije u Bruxelles krajem lipnja, Kakarića je policija privela u postaju Trnje, te potom prepratila do psihijatrijske bolnice Vrapče. Posve mirnog i prisebnog tamo su ga tri dana silili da pije sedative, od kojih je bio posve ošamućen. Branko Kakarić uvjeren je da je na psihijatriji završio jer je u više navrata prozivao ministra Ranka Ostojića, bivšeg ministra Lučina, Mladena Bajića te pojedine policijske inspektore koji su, kako kaže, štitili organizirani kriminal, ali i zbog činjenice da bi njegov štrajk glađu ispred zgrade Europske komisije, pokvario svečanost koja se tih dana pripremala u Zagrebu povodom ulaska Hrvatske u EU. I umjesto u Bruxellesu, Kakarić je završio u žutoj zgradi u kojoj nitko ne želi završiti.

-Par dana prije mog privođenja Mladen Bajić osobno mi je obećao da će istražiti moju desetak godina staru prijavu kriminala i terorizma u humanitarnom razminiranju (umjesto da vade mine, pojedini djelatnici tvrtke koja je dobila posao minirali su čista zemljišta, pa čak i Kakarićevu njivu – zbog osvete što ih je prijavio policiji – op.a.).  Obećao je da će provjeriti i moje tvrdnje da su mi policijski inspektori zbog prijave kriminala i korupcije prijetili smrću. No, umjesto istrage protiv onih koje sam prijavio, u postaju Trnje priveli su mene. Policija je bez naloga došla u moj stan i tražila da pođem s njima. Lagali su da ću dati iskaz i vratiti se doma. Nakon sat i pol besmislenog ponavljanja mnogo puta izrečenog iskaza, pred policijsku postaju došla su sanitetska kola da me odvezu u Vrapče. Protivio sam se odvođenju, tražio da nazovu moju liječnicu i raspitaju se o mom zdravlju, no odbili su. U bolnici sam ponovio da ne bolujem ni od kakve bolesti, da ne trošim alkohol niti opijate, te da ne pijem ni lijek za zubobolju. Svejedno su me natjerali da pijem vrlo snažne lijekove. Rekli su da će me vezati ako odbijem, te da će mi lijek dati introvenozno. U takvim okolnostima popio sam lijek. I osjećao se užasno. Kao da su me batom opalili po glavi. Ubrzo potom nisam mogao ni govoriti, a kamoli pisati. Htio sam, naime, voditi bilješke o svemu što mi se u Vrapču događa, no zbog lijekova nisam bio u stanju to činiti. Nakon tri dana zarobljeništva i prisilnog pijenja lijekova, te nakon što su mnogi mediji pisali o mom slučaju, napokon sam pušten. Od Sabora, odnosno od Odbora za pritužbe građana i Odbora za temeljna ljudska prava, nakon izlaska iz bolnice tražio sam da provedu istragu o mom prisilnom zadržavanju u Vrapču jer sam uvjeren da u pozadini svega stoji politička odluka da me se ušutka. No, neću šutjeti. Nedavno sam zatražio od komisije Europskog parlamenta da me sasluša. Vjerujem da sada, nakon cirkusa oko ‘lex Perkovića’, postoje izgledi da se to i dogodi. No, želim ovom prilikom upozoriti mlade ljude da ne prijavljuju kriminal, jer bi mogli završiti kao ja, odnosno ostati bez svega na svijetu. Ja ću uskoro, zajedno s obitelji, morati iseliti iz stana jer nakon svega što su mi učinili nisam u stanju pokrivati troškove stanovanja – upozorava Kakarić, pa dodaje da je nedavno na Kaptolu biskupu Valentinu Pozaiću ispričao što mu se dogodilo. Biskup se, kaže, zainteresirao za priču te mu kazao da zna za slične slučajeve, odnosno za uvriježenu praksu zastrašivanja ljudi zatvaranjem u psihijatrijske bolnice.

Gospodina  Pozaića zamolili smo da i za portal Tjedno otkrije što zna o toj praksi, a pomoćni biskup zagrebački u svom odgovoru, kojega nam je poslao e-mailom, potvrdio je ono o čemu hrvatska jasnost u zadnje vrijeme sve češće govori.

– Drago mi je da se zanimate za te komunističke zloporabe koje se i danas događaju pod krinkom slobode. Za te pojave zanimam se profesionalno jer još uvijek djelomično predajem bioetiku na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Kad čujem za takav slučaj nastojim doznati što više pojedinosti. Vjernici, pa i drugi, redovito se obraćaju Kardinalu s tim u vezi. Bit će mi drago ako što o tome objavite – istaknuo je biskup Pozaić.

PRIJAVIO ŠEFOVE POLICIJE, PA SE UBIO

Potvrdu njegovih riječi dobili smo i od roditelja Dine Molnara, međimurskog policajca koji se, prema službenoj verziji, prije više od pola godine ubio hicem u glavu nakon što je zbog korupcije prijavio svoje nadređene. Roditelji, međutim, tvrde da se njihov Dino nije ubio, već da je ubijen, zbog čega ovih dana proživljavaju novu agoniju. Policajci su im, kako kažu, nedavno zaprijetili da će ih odvesti u psihijatrijsku ustanovu u Zagreb, a Molnarovi su uvjereni da to čine jer nisu šutke i ponizno primili služeno izvješće koje tvrdi da je njihov sin počinio samoubojstvo. I jer u javnost iznose argumente koji ozbiljno kompromitiraju i optužuju policiju te državno odvjetništvo.

-Naš sin nije se ubio. Njega su ubili, ali to kriju. Drugačiji zaključak ne možemo donijeti nakon svega što smo saznali. Kao prvo, nije bilo odbudkcije, iako je obdukcija u ovakvim slučajevima obavezna kako bi se utvrdilo je li riječ o samoubojstvu. Nalaz parafinske rukavice, kojom se trebalo utvrditi je li na ruci bilo čestica baruta, nije uspio, što znači da policija i državni odvjetnik nemaju dokaza da je riječ o samoubojstvu. Rupa od zrna nalazila se, osim toga, nasred Dinina čela, što je neuobičajeno kod osoba koje su izvršile samoubojstvo jer je gotovo nemoguće pucati usred vlastite glave. I na koncu, Dinov automobil su našli više od tri kilometra udaljenog od glavne ceste, usred snijega visokog 40 centimeta, kamo nije mogao doći bez lanaca na kotačima. Postoje, međutim, kao suza jasni tragovi traktorskih guma do tog mjesta, što znači da je netko Dinin golf naknadno traktorom dovukao do mjesta njegovog navodnog samoubojstva – ispričali su nam Josip i Draga Molnar, shrvani otac i majka nesretno stradalog policajca, koji nakon sve patnje koju su proživjeli i danas žive u strahu jer se boje da bi mogli zdravi završiti u ‘ludnici’.

Je li moguće, odnosno kako je moguće, da u 21. stoljeću, u zemlji koja je nedavno ušla u Europsku Uniju postoji praksa vezivanja za krevet ‘nepodobnih’ a zdravih ljudi i što bi trebalo učiniti da se ta monstruozna pojava jednom zauvijek iskorjeni, upitali smo čelnika udruge za zaštitu ljudskih prava, uglednog psihijatra, odvjetnika, te odgovorne u Saboru i Vladi.

– Znamo za takve zloupotrebe zbog čega smo, kao što znate, javno ustali protiv takve prakse. Sve je počelo s prisilnim privođenjem pokojne gospođe Pukanić, a i nedavno smo se angažirali zbog sličnog slučaja kako bi iz Vrapča izbavili Zdenku Kvesić, suprugu osječkog suca Ante Kvesića. Nakon toga, ona je puštena. Nisam čuo za slučaj Marka Franciškovića. No, pozivamo sve koji su pogođeni ovakvim zlouporabama, odnosno najbližu rodbinu ili prijatelje zdravih ljudi zatvorenih na psihijatriji, da nam jave za takve slučajeve pa ćemo intervenirati – kratko je aferu ‘zdravi u ludnici’ za portal Tjedno komentirao Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora.

-Očito se vraćamo svijetlim primjerima iz prošlosti. I u SSSR-u su takve stvari vrlo uspješno radili. Disidente i političke protivnike režima obično su trpali u psihijatrijske ustanove i tako su rješavali problem. Skandalozno je da se samo tako u Vrapče odvode ljudi, bez da su prošli uobičajeno proceduru koja podrazumijeva prethodni pregled liječnika. To nema veze s pravnim načelima EU, ali vjerojatno ima s pravnim stečevinama SSSR-a – ironično je praksu prisilnog zadržavanja zdravih ljudi prokomentirao ugledni odvjednik Zvonimir Hodak, dodajući da bi, prije privođenja građanina u Vrapče, policija trebala imati valjani nalog i logično objašnjenje zašto to čini.

LIJEČNICI SE BOJE SUDACA

Ugledni psihijatar i psihoterapeut dr. Vladimir Gruden pristao je, pak, iz svog kuta pojasniti kako je moguće da posve uračunljivi ljudi završe pod ključem u psihijatrijskoj bolnici.

– Treba, kao prvo, napomenuti da je u psihijatrijskoj praksi vrlo važno ono što kaže pacijent, ali i ono što kaže njegova okolina. Bolesnik, naime, obično optužuje okolinu, no često se informacije koje dobijemo od bolesnika i one koje dobijemo od okoline, bitno razlikuju. Zato socijalne službe koje uz suca istrage odlučuju o prisilnom privođenu na psihijatriju, odluku donose najčešće na osnovu onoga što pacijent govori, ali i na osnovu onoga što tvrde njemu bliske osobe. Trebate znati, osim toga, da je razlog prisilnog zadržavanja na psihijatriji najčeće mogućost ugrožavanja tuđeg ili vlastitog života. Socijalni radnik i sudac istrage na temelju informacija koje imaju donose odluku treba li nekoga prisilno zadržati. Pitanje je, dakako, koliko su pojedine njihove odluke objektivne. Jer i socijalni radnik i sudac su ljudi od krvi i mesa, dakle osobe koje odluke donose na osnovu subjektivnog doživljaja. Često se tako događa da socijalni radnik ili sudac koji i sami imaju neki problem (ako su paranoidni) lakše i brže donose odluku o zatvaranju osobe za koju misle da je paranoidna, jer svoje probleme projiciraju na druge. No, ako je ovdje u pitanju politička ili materijalna dobit zbog koje se nekoga zatvara na psihijatriju, onda je to čisti kriminal o čemu ne mogu puno govoriti – rekao je u uvodu dr. Gruden, te se potom pozabavio analizom uloge liječnika u sustavu odlučivanja.

– Psihijatar može vidjeti da realno stanje osobe nije baš onakvo kakvim ga sudac i socijalni radnik opisuju. No, psihijatri su na oprezu jer su bolesnici obično inteligentniji od prosjeka, zbog čega mogu lako zavarati liječnika. Psihijatri ih zato obično zadrže na promatranju da se pokaže: ili da su zdravi ili da su bolesni. Davanje lijeka također je stvar subjektivne odluke. Iz razgovora s pacijentima znam da mnogi liječnici zbog žurbe bez razmišljanja daju lijek, pa idu dalje. Jer nemaju vremena pacijenta promatrati 24 sata, zbog čega se nerijetko odlučuju vezati ga fizički, ili ga ‘vezati’ lijekom. Zbog svega navedenog se i događa da ima ‘nevinih u ludnici’ – svakodnevnim riječnikom pojašnjava dr. Gruden.

Naš sugovornik na kraju je istaknuo da je svakom psihijatru puno lakše i bezbolnije dati dijagnozu i pogriješiti, nego reći: ‘Zdrav je’ pa biti u krivu.

– Ako se osoba za koju je liječnik utvrdio da je zdrava kasnije ubije, ili ako učini nešto nekom drugom, onda je psihijatar u problemu. Ako pak zdravoga proglasi bolesnim, neće mu se ništa dogoditi. Znajte, uz to, da su i liječnici samo ljudi te da i oni žele napredovati u poslu, te da ne žele nepotrebne gužve. A svako odugovlačenje ili preispitivanje odluke suca istrage moglo bi im donijeti probleme – srž problema u zaključku je itekako dotaknuo dr. Gruden.

Na pitanja: Imaju li prisilna zatvaranja na psihijatriju Marka Franciškovića i pukovnika Branka Kakarića veze s njihovim prozivanjem ministra Ranka Ostojića, te zbog čega je Francišković još uvijek zatvoren na psihijatrijskom odjelu i zašto mu na silu daju snažne sedative, tek djelomično nam je odgovorila glasnogovornica PU Zagrebačke.

– Mi smo osobu koju spominjete (Franciškovića) još 4. kolovoza predali pritvorskom nadzorniku i nakon toga ne znamo što se s njim događa. Prije toga nad njim je obavljeno kriminalističko vještačenje te je protiv njega podnesena prijava za kazneno djelo prijetnje državnom dužnosniku, te za kazneno djelo posjedovanja ili izrade oružja ili eksploziva. Nakon toga dotičnu je osobu preuzelo općinsko državno odvjetništvo i mi ne znamo što se dalje dogodilo s njim – kazala je glasnogovornica.

Potrudili smo se potom saznati što na pritužbu Branka Kakarića, odnosno na informaciju da na psihijatriju prisilno zatvaraju zdrave ljude, kažu u saborskom Odboru za pritužbe i predstavke građana. Ukratko nam je odgovorila tajnica tog odbora.

– Obrađujemo prijavu Branka Kakarića, što znači da smo poslali upite svim institucijama na koje se žalio. Sve odgovore koje smo dobili proslijedili smo gospodinu Kakariću. No morate znati da nemamo gotovo nikakve ovlasti, odnosno da možemo samo pitati i prikupljati odgovore, a ne ikoga prozivati, kuditi ili nešto dubinski istraživati – iskreno je priznala Nedjeljka Krpina, tajnica saborskog Odbora za pritužbe i predstavke građana.T