GLAVNE TEME

SRB JE SIMBOL ANTIHRVATSKE POLITIKE

31. srpnja, 2013.

Riječka izjava 1.dio

Napisao: prof. dr. sc. Ivan Biondić, stručni savjetnik UHDDR-a Grada Rijeke

»Tko ne razmišljava,

tko ne prispodablja prošlost sa sadašnjosti,

taj ne vidi očita čudesa koja mu pod nosom bivaju«

 (Ante Starčević, 1867.)

Kao natražna inačica „novog kursa“ (1903.) – temeljem zlokobne usmjerbe Riječke i Zadarske rezolucije (1905.) i, s tim u svezi, politike Hrvatsko-srpske koalicije (1905.), što je, iz srca srednje Europe, Hrvatsku 1918. izvela na zapadni Balkan – uspostavljena je lijevo-liberalna politika „novog smjera“ (2000.- danas), kojom je Hrvatska navalno izložena još jednom „lošem ponavljanju povijesti“ (v. moto). Ogledni takav primjer, što izravno ugrožava identitet i integritet hrvatske nacionalne države, obnovljeni je „srbački antifašizam“, tj. postsocijalistički „Dan ustanka u Srbu 27. jula 1941“. Istoga, u suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SAAB) – a pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora i hrvatske Vlade ter posvemašnju medijsku pozornost – zadnjih godina, pa tako i ove, organizira parapolitičko-klerikalno Srpsko narodno vijeće (SNV).

S obzirom na to, izražavajući duboku zabrinutost glede uspostavljene (č)etničke, naspram liberalne demokracije – čime se (ne)izravno krše zakoni Republike Hrvatske ter prispodobne europske rezolucije i hrvatske deklaracije – uz potporu Hrvatskog zbora i Koordinacije braniteljskih udruga Grada Zagreba ter moguću pridružbu inih ustanova i udruga – Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Grada Rijeke i Gospića (Bilaj), tragom nedavne „Velebitne izjave“ (Jadovno, 2013.), donosi sljedeću

RIJEČKU IZJAVU

(SJAJ I BIJEDA „SRBAČKOG ANTIFAŠIZMA“)

1. U (de)konstrukciji sjećanja jednoga naroda (nacije) bitnu ulogu imaju kalendari, to jest državni praznici. S tim u svezi, nakon sloma komunizma i jugoslavenske državne zajednice, u duhu Božičnog ustava (1990.), Zakonom RH o blagdanima (NN, br 14/91) ispravljena je povijesna krivotvorba i nepravda. Naime, nekadašnji «Dan ustanka», što se 27. srpnja slavio u ličkom Srbu kao republički praznik socijalističke Republike Hrvatske, brisan je iz kalendara državnih blagdana ter je zamijenjen «Danom antifašističke borbe», što se, kao državni blagdan demokratske Republike Hrvatske, obilježava u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. Naime, tada je u šumi Brezovica kod Siska «osnovan Prvi sisački partizanski odred, ujedno i prva anti-hitlerovska postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi».

2. Od samih početaka, detronizirani je antifašistički „Srbački ustanak“ bio opterećen protuslovnom ideološko-političkom i teškom viktimološkom hipotekom. Naime, u osvetničkom žaru, ustanici su tom prilikom počinili teške zločine nad hrvatskim življem: pobijeno šest stotina civila i tri katolička svećenika, od kojih jedan pečen na ražnju, razorene katoličke crkve, protjerano i obeskućeno osam tisuća ljudi (v. Dossier Boričevac). Ustanak je bio pomagan i financiran od strane talijanskih fašista, koji su tako željeli proširiti svoju vlast izvan anketirana područja. Pod fašističkom egidom, ti su „antifašisti“ istodobno nosili komunističku zastavu i kokardu pjevajući pjesme kralju. Riječ je o tzv. nediferenciranom ustanku, gdje su kao „prst i nokat“ djelovali četnici i partizani (komunisti). Naime: «Osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno» (Simo Dubajić).

3. Sve u svemu, Srb je toponimijski postao simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike. Naime, nakon opisane 1941., slijedi četničko-partizanski miting po slamanju „hrvatskog proljeća“ (Srb, 1971.): ispunjen je mržnjom „i ne će se libiti za četništvo proliti krv“ (Savka Dabčević); potom upravo pred «antifašističkim spomenikom» (Srb, 1990.) odzvanja velikosrpsko-četnički miting (poznat kao Raškovićev »neoružani ustanak srpskoga naroda«). Bio je to ustanak protiv sazivanja pluralna i demokratskog Hrvatskog sabora, kad je odmetničko-terorističko Srpsko nacionalno, preteča Pupovčeva Srpskog narodnog vijeća (SNV), tražilo „khuen-zavnohovski“ dvojni suverenitet i poseban teritorij ter, doskora, nasilno uspostavilo SAO Krajinu.

4. Međutim, kninsku je paradržavnu tvorevinu, kao i srbački spomenik pseudoantifašističke ideologije, zbrisala „Oluja“ (1995.), iznjedrivši tako spomenuti državni blagdan. Međutim, uz support haaškog tužiteljstva, svevši „Oluju“ na «organizirani zločin protjerivanja Srba iz Hrvatske», ne znajući «što slavimo na Dan domovinske zahvalnosti», Pupovac je „novo-smjernim“ korakom po korak rehabilitirao „srbački antifašizam“. Odakle i kako, upravo, taj mandat pribire „kontraverzni“ Milorad Pupovac. Naime, «najviše ideja o položaju Srba u Hrvatskoj dolazi upravo od njega», od «rigidnog jugoslavenstva« do «malicioznog srbovanja« (Miroslava Rožanković). Pače, «teško je razlučiti gdje kod nekad predanog uslužitelja (civilizirane) jugopartije završava partizanski jugokomunizam, a gdje počinje srbovanje» (Marijan Krmpotić).

5. Rehabilitacija je «srbačkog ustanka» sastavni dio projekta „Erasmus Gilde“ (1993.-1998.), te Goldstein-Pusićkine družbe, što je raskrivena kao parapolitički stožer koji kriminalizira Domovinski rat i, s tim u svezi, zatire svaku ideju hrvatske nacionalne države (I. Biondić). Naime, po crti aksioma «demokracija ili nacija», uz support Sorosove filantropije ter britanski patronat (pax britannica), projektirana je «Druga Republika Hrvatska». Iako su nacionalna država i demokracija „nerazdvojno povezane“, budući da „nacionalna država rodno mjesto modernoj, liberalnoj demokraciji i ona je jedino jamstvo njezinog opstanka» (Lj. Antić), zabrodila je pogubna politika «od nacionalne države k državi građana» (S. Goldstein).

6. I dok je „Tuđmanova Hrvatska“ skoro čitavo desetljeće, naspram importirana balkanskog, pokušavala afirmirati izvorni srednjoeuropski identitet, sluteći iza svakog projekta regionalne suradnje remake Jugoslavije, njezin je novi predsjednik (Stjepan Mesić), u ime približavanja NATO-u i Europskoj uniji via Balcan – suprotno ustavnim odredbama – organizirao europski sastanak na vrhu (summit) o Balkanu u studenome 2000. godine u Zagrebu. Ukratko, nakon neosigurane „Tuđmanove baštine“ i uzdrmala „hrvatskog pravca“ (ponajprije, glede „mangupa u vlastitim redovima“), trećesječanjskom su smjenom (2000.) položene tračnice politike balkanskoga „novog smjera“.

7. Riječ je o tzv. detuđmanizaciji koju, pod egidom ideološko-političkog pokrovitelja (S. Goldstein), promiče dvomandatni predsjednik – Stjepan Mesić, čime se sustavno i smišljeno demontirala hrvatska nacionalna država. Naime, naspram predsjednika Tuđmana, koji je «gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova», sve kasnije, «posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije», tako da «u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije» (Marko Grčić). Usrpkos tome, prihva

a se „ocjena Slavka Goldsteina», koji drži da je, «svim svojim greškama usprkos», Mesić odigrao «presudno važnu ulogu u procesu demokratizacije Hrvatske» ter mu se «redovito pripisuje titula šampiona tog procesa» (Davor Butković).

8. U ozračju druge obljetnice «pada Vukovara», ta je „šampionska demokracija“ svoj pohod započela poznatim «pomirbenim» okruglim stolom „Srbi i Hrvati“ (Muzej «Mimara», 1993.). Riječ je o veleizdajničkom skupu par exellence, gdje je, pored dogovora «da se ne postavlja pitanje granica i pitanje odgovornosti za rat» (I. Goldstein), prema otvorenom priznanju (V. Pusić), svjesno prešućen zloglasni SANU-Memorandum (1986.), „kao temeljni uzročnik rata i zla na ovim prostorima“ (Miko Tripalo). Uz otvorenu (priznatu), iako ne i „sankcioniranu veleizdaju“ (upozorba Dalme Kalogjera-Sackellares), tamo je ispisan klasičan „zločin za pisaćim stolom“. Obilježbom 15. obljetnice te veleizdaje, spomenuti je zločin zasvjedočen tek virtualnom „spomen-pločom“, jer je nadležno Ministarstvo kulture odbilo dopusnicu glede podizanja stvarne (mramorne) ploče u atriju Muzeja „Mimara“.

9. Smatrajući da «nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima» (iako, prema drevnokineskoj, «pogrešni pojmovi vode u rat»), spomenuti „zločin“ na tom skupu urbi et orbi demonstrira M. Pupovac. Naime, bez šire obrazložbe, on podastire gotovo ultimativni projekt „Srbi kao ključ“, uspostavljaju

i neokhuenovski model „naroda u narodu“, odnosno „države u državi“, što je preteča kasnijega „Plana Z-4“. U tom ozračju, kako je isključivo odgovorna za ovaj rat («nova je vlast protuustavno poništila konstitucijsku poziciju Srba u Hrvatskoj»), pravdajući tako odmetničko-terorističku Krajinu, Pupovac odriče da Hrvatska može biti samostalna nacionalna država, već kao «asimetrična federalna zajednica». Po toj se „asimetriji“, upravo, kasnije ultimativno tražilo pravno-financijsko konstituiranje parapolitičkog sustava (SNV, ZVO i dr.).

10. Iako su „Bljesak“ i „Oluja“ (1995.) otpuhale takve željkovane „asimetrije“, pristigla je naplata na račun „mirne reintegracija Podunavlja“. Naime, uz ugradbu spomenuta parapolitičkog sustava, ta je naplata, posebice, iznjedrila SDSS – «etničku stranku s građanskim predznakom“ (M. Pupovac), koja nedvojbeno baštini velikosrpski (vulgo: četnički) program. S obzirom na to, kao „balvan u peti hrvatskog parlamentarizma“ (I. Biondić), svojim «drvenoželjeznim» (u)strojem, SDSS drobi i narušava hrvatski suverenitet. Ukratko, riječ je o programu koji počinje i završava s ciljem pretvaranja Srba iz nacionalne manjine u konstitutivni narod, tj. Republiku Hrvatsku pozicionirati kao «nacionalnu državu Hrvata, ali i kao nacionalnu državu Srba» (Tonči Tadić).

11. Idealni „bravari“ za Pupovčev «ključ» postali su Mesić i Račan glede politike «novoga smjera» (2000.) i, s tim u svezi, iznuđene «hrvatsko-srpske koalicije» koja eo ipso potire načelo hrvatskoga povijesnog prava i samim tim ideju hrvatskog političkog naroda (nacije). Stoga, onkraj svaka emancipacijskog potencijala, Pupovčev „srbački antifašizam“, po crti „ubojita spoja politike i lingvistike“ (B. Pofuk), prevratno prkosi svakoj ideji hrvatske nacionalne države, što je i credo zloglasna SANU-memoranduma (1986.). Naime, «duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja“ (V. Krestić).

12. Iako je na vlast došao na krilima „novoga smjera“ (2000.), što je samo inačica pogubna „novog kursa” (1905.), Ivica je Račan izbjegao „hrvatsko-srpsku koaliciju“ koja se podmetala preko tzv. „manjinskih lista“. Pače, gotovo je njegova oporuka: kako je, spram „politike manjinskih lista“, konačno „vrijeme da u Hrvatskoj imamo političke Hrvate, u smislu da svi građani na jednak način i pod istim uvjetima budu birani u parlament»“. Uktatko, posebice preko Mate Arlovića, Račan je nastojao afirmirati «političko hrvatstvo», tj. stvoriti Hrvatsku kao moderni politički narod (naciju). Štoviše, između HDZ-a i SDP-a postojao je dogovor oko «ukidanja manjinskih lista», čime se «praktički u zakonsku regulativu uvodi pojam političkog Hrvata» (Jutarnji list, 23. srpnja 2005.)

13. Nažalost, mogući povijesni hod: dok je pod HDZ-om „ostvarena hrvatska nacionalna država“, pod vodstvom je SDP-a „ostvarena hrvatska nacija“ – uz izvanjske sponzore – zaustavila je, višeputno povijesno potvrđena, „srbo-talijanska alijansa“. Ukratko, okrinkan kao «put u asimilaciju Srba» (Pupovac & Radin), taj u bîti starčevićanski projekt zamire Račanovom tjelesnom i Arlovićevom političkom smrću. Naime, obilježena „antimanjinskim džihadom“, takva je Arlovićeva (SDP) nastojanja Furio Radin osporio „u ime nekog starčevićanskog političkog hrvatstva“, što je Pupovac sveo kao „poziv na asimilaciju“. Međutim, usporedne liste, nemogućnost sastavljanja stabilne vlade bez Srba kao Srba, a ne kao građana, „govori da će se Hrvati morati konačno odlučiti jesu li za liberalnu (građansku) ili etničku demokraciju.“ (Ljubomir Antić). Stoga, lažna aksiomatika „demokracija ili nacija“ (V. Pusić), potporom Pupovčeva „ključarenja”, pripada eksplicitnom repertoaru „(č)etničke demokracije”.

14. Međutim, lukavstvom uma, takvu je demo(n)kraciju samoubojstveno (pro)vodio sanader-kosorizirani HDZ, čime su (po)rušeni sami temelji hrvatske države. Naime, očito uz izvanjski support, idealni koalicijski partner postao je «detuđmanizirani HDZ» i nastavno Milanovićeva lijevo-liberalna alijansa. Simbolički je počelo u Novinarskom domu koji, kao „sekularno svetosavsko svetište“, postaje kultno okupljalište hrvatske političke, znanstvene, kulturne i ine elite. Ukratko, nakon legendarna Sanaderova zaziva („Hristos se rodi“) i Pupovčeva pobožna odziva („Vaistinu se Hristos rodi“), to „svetište” – tobože popločenih „europskih vrijednosti“, što ih prirediše „vlaški glumci“ Sanader (Dugebabe) i Pupovac (Miranje Donje) – ostat će školsko-udžbeničkim primjerom zlorabe vjere u političke svrhe.

15. U tom ozračju, predstavljen kao «najjača Sanaderova karta za put u Europu», Pupovac otvoreno poručuje: «došlo je vrijeme da izađemo [Srbi] iz sfere nacionalne i političke manjine u kojoj smo bili protekle dve decenije i da uđemo u prostor ravnopravnog naroda i javnog političkog djelovanja». Po toj crti, kao demokratski iskorak u duhu ZAVNOH-ove podjele suvereniteta, Stanimirović je pozdravio «Boljkovčevu kandidaturu na listi SDSS-a», glede njegova zalaganja «da se Srbima u Hrvatskoj vrati status konstitutivnog naroda koji im je oduzet 1990.». S tim u svezi i u bratskim banjalučkim Nezavisnim novinama, Pupovac je bezodvlačno poručio: „Srbi će se smatrati ravnopravnim narodom, a neće biti samo kao kategorija manjine“.

16. Međutim, uz Sanader-Pupovčevu blagoslov, glede tobožnjih „europskih vrijednosti“, kao osovina politike „novoga smjera“, ostvarena dvomandatna „hrvatsko-srpska koalicija“ (HDZ/SDDS) ispostavila je katastrofalni saldo. Naime, lansiran po crti Pupovčeve pobožnosti, „Sanader je prezidencijalizirao vlast te postavio čvrste temelje klijentelističko-korupcijske piramide i ‘pokroviteljske demokracije’“ (Mirjana Kasapović). Drugim riječima, Sanader je uspostavio izrazito koruptivni model vladanja koji je dugoročno onesposobio upravljanje državom i, s tim u svezi, „dugoročno, poništio povjerenje građana u državne i političke institucije“ (Davor Butković). Govore tako novinari, što su donedavna „dugebabskom svecu“, gotovo jeli „iz ruke zbog Hristos se rodi“ (Jurica Pavičić).

17. Spomenuta je klerikalna parada, na što je prvi upozorio Ivan Zvonimir Čičak, bila tek kulisa za pomno ispredanje kriminalno-koruptivne mreže, pa Sanaderov „Hristos se rodi“ sigurno je „najskuplje naplaćena božićna čestitka u sveukupnoj povijesti kršćanstva“ (Zoran Ferić). Sve u svemu, onkraj liberalno-demokratskih vrijednosti, etnocentrističko-koalicijsko partnerstvo učinilo je Hrvatsku taocima vješto osmišljene političke demagogije koja je, uz posvemašnju frustraciju i nezadovoljstvo, dovela Hrvatsku na rub bankrota. Štoviše, u toj priči „Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati“. Zapravo, on „vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika“ (I. Josipović).