Vlado Janić Capo to je priznao Lojzu Butorcu
Napisao:Josip Frković
Je li Sisački partizanski odred, prva oslobodilačka postrojba u Hrvatskoj i Jugoslaviji, bila preteča kasnije jugoarmije? Je li imala 32, 66, 77 ili 79 pripadnika? – kako to spominju mnogi izvori bliski politici. Tijekom Drugoga svjetskoga rata, uglavnom, na hrvatskom tlu osnovane su 52 partizanske brigade, 17 divizija i pet od ukupno 11 korpusa. K tome, u antifašističkoj je borbi sudjelovalo pola milijuna hrvatskih građana, a 230.000 u postrojbama NOV-a. Uostalom, gerilske skupine – među kojima su iza sloma Kraljevine Jugoslavije i osnutka NDH četničke formacije hrvatsko i muslimansko pučanstvo zločinački ubijale, žarile i palile njihova sela – tek su potkraj rujna preimenovane u partizanske. Nisu li kasniji partizanski narodni heroji Jugoslavije, poput Vasilja Gaćeše, Nikole Demonje, Boška Šiljegovića i Đoke Jovanića, u osvetničkom pohodu razjarena velikosrpstva najprije bili pripadnici četničkih odreda i u njihovu sastavu počinili mnoge ratne zločine. I dok se povjesničari sve do danas bave kontroverzama i ocjenama je li većinski hrvatski sastav sisačke komunističke skupine doista predstavljao vojnički ustrojen odred, treba podsjetiti da je upravo 22. lipnja 1941. Adolf Hitler invazijom na SSSR prekršio sporazum o nenapadanju što su ga potpisali ministri Ribbentrop i dugovječni Molotov. Takav razvoj događaja upozorio je sisačke komuniste na oprez i nužnost prijelaza u ilegalu. Najprije su se utaborili u šumi Šikari kod Žabna, a poslije u Brezovici, na istočnom rubu grada. Bez obzira na dvojbe ili komunistička jednoumna „tepanja“, Sisački odred nije bio prvi partizanski ni prvi antifašistički odred u okupiranoj Europi. Znatno ranije, već 1939. godine, oslobodilačke postrojbe postoje u Poljskoj, Norveškoj, Francuskoj i Grčkoj. Na tu su činjenicu, među ostalima, upozorili Nikola Anić i nekadašnji petrinjski znanstvenik i profesor Pedagoške akademije dr. Dragutin Pavličević.
U TABORU ČETNIKA VASILIJA GAĆEŠE
Njegova vrijedna knjiga „Povijest Hrvatske“ prevedena je i na poljski jezik. Prisjećajući se lipanjskih dana 1941. i uhodana sustava veza s gradom, bivši željeznički radnik i prvi zapovjednik SPO-a general Vlado Janić Capo ovom je novinaru naročito isticao vrijednosti ilegalnog partijskoga ustroja. Bilo je to u državnoj vili na dubrovačkom Lapadu. Korpulentni i atletski građeni neženja Capo, koji je 1945. dočekao na zapovjednom položaju Knojeva korpusa u Trstu, poratne je godine proveo na mjestu načelnika Personalne uprave Generalštaba JNA. Godine 1974., pak, u miru je obilježavao 70. rođendan. Pričao je kako su njegovi suborci, s politkomesarom Marijanom Cvetkovićem, uspješno proveli nekoliko diverzija na pruzi Sisak-Zagreb. Početkom ustaške ofenzive, 40-ak komunista prelazi Savu i odlazi na Banovinu, u šumovitu Zrinsku goru. Ondje su u četničkom taboru Vasilja Gaćeše na Čavića brdu 26. rujna zajednički najprije napali oružničke postaje u Gornjem Klasniću i Malom Gradcu, a dva dana kasnije položili prvu partizansku zakletvu. Obećali su pri tom da će u zajedničkoj hrvatsko-srpskoj oslobodilačkoj borbi ustrajati do pobjede. Nepunih pola stoljeća kasnije, na žalost, potomci srpskih partizanskih suboraca kao agresori, nasrnuli su na Hrvatsku i, nakon proglašenja SAO krajine, petrinjskim ulicama uzvikivali „Ovo je Srbija!“. Hrvatska mladost, pomirena djeca partizana i ustaša, odlučno je pod istom trobojnicom i uz velike žrtve stala na branik domovine. S njima je sve do konačne pobjede bio i pripadnik SPO-a, bivši jugo-general JNA Janko Bobetko. U poznim je godinama odjenuo odoru HV-a, postavši uspješni vojskovođa, osloboditelj. Janko Bobetko je, nakon sloma Hrvatskoga proljeća, tvrdio kako 1944. u Beogradu nije bilo ni traga KPJ, te da su četnici kod Kraljeva– naslutivši brzi završetak rata – kokarde zamijenili petokrakim zvijezdama.
POVIJESNI REVIZIONIZAM
Tada su, među ostalim, popunili i redove 45. srpske udarne divizije. Jedan njen bataljon, pun Dalmatinaca, sudjelovao je 1945. i u svibanjskim borbama za Sisak. Toliko o srpsko-komunističkoj prijetvornosti i laži. Uspostavom samostalne i demokratske Republike Hrvatske, već 1990., uklonjena je dugogodišnja nepravda prema hrvatskim borcima za slobodu. Umjesto 27. srpnja 1941., koji se – usprkos zatajivanoga četničkog smaknuća Hrvata u Srbu, Donjem Lapcu, Borićevcu, Banskom Grabovcu i okolici – slavio kao Dan ustanka naroda Hrvatske, 22. lipanj proglašen je državnim praznikom, Danom antifašističke borbe. I ta činjenica – poslije ustrajna velikosrpskog omalovažavanja hrvatskog vojnog doprinosa NOB-i – potiče i u slobodnoj Hrvatskoj povijesne revizije. Tako ostarjeli pripadnik Sedme banijske udarne divizije Adam Dupalo veli „kako se govornici iz Brezovice uporno izbjegavaju suočiti s povijesnim činjenicama koje jasno kažu da su prvi ustanici u Hrvatskoj bili Srbi Banovine, pod vodstvom Vasilja Gaćeše“. I dodaje: „Narod Banovine zaslužuje to u novijoj hrvatskoj povijesti, jer se o Brezovici bez Banovine ne može govoriti. Isticati veliku slavu odreda koji je živio samo četiri mjeseca i osam dana, a ne govoriti o Banovini koja ga je primila i spasila nije pošteno. Iz šume u Žabnu imali su nekoliko manjih diverzija, a mjesec dana potom napadaju ih ustaše. Odlaze na Banovinu gdje već postoji organiziran ustanak…“, zaključuje Dupalo. Istaknuti sisački istraživač crkvene povijesti i autor brojnih knjige o stradanjima katoličkoga svećenstva od partizana, 90-godišnji Lojzo Butorac, svjedoči da Sisački odred praktično nije ni postojao. Kazao mu je to za jednoga susreta u Sisku sam general Janić, a sudionicima 4. žrtvoslovnog kongresa tu je nepoznatu činjenicu prenio sisački biskup mons. dr. Vlado Košić. Svemu Lojzo Butorac dodaje: „Po dolasku Siščana na Banovinu, Gaćeša nije imao povjerenja u hrvatske komuniste, smijenio je Vladu Janića Capu, koji se, razočaran, vratio u Sisak…“
I ove godine u Spomen-parku Brezovice, kod spomenika „Brijest“, položeni su vijenci i cvijeće. Komemoracija je održana pod pokroviteljstvom i u nazočnosti predsjednika RH Ive Josipovića, predsjednika Vlade Zorana Milanovića, izaslanice predsjednika Hrvatskoga sabora Dragice Zgrebec i predsjednika SAB-a Franje Habulina, koji u govoru nije zaobišao aktualno zalaganje Katoličke crkve i za politikantski prešućivane hrvatske ratne i poratne žrtve. Svi oni govorili su u Brezovici. Posebno srdačno pozdravljeni su izaslanik Glavnog stožera OSRH i MORH-a general-bojnik Drago Matanović i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Prvi puta nakon osam godina županijsko izaslanstvo vodio je zamjenik bivše predsjednice SDP-a i županice Marine Lovrić Merzel, Zdenko Vahovec, uz pratnju protokolarnih nositelja cvijeća i svijeća, savjetnika i koalicijskih partnera SDP-a. Gradsku delegaciju, uza zamjenika Marka Kričku i predsjednika Gradskoga vijeća Ivana Đumbira, predvodila je gradonačelnica Kristina Ikić Baniček (TV-reporter Branko Nađvinski zabunom ju je najavio kao zamjenicu – op. p.), koja je izrazila osobni sram zbog krađe spomenika „Ustanak“ Frana Kršinića. Nizanje notornih i stalno ponavljanih činjenica iz antifašističke i nedaleke prošlosti grada hrvatskih pobjeda nad velikosrpskim agresorima u Domovinskom ratu, tradicionalno je moderirao Dubravko Sidor. Ove je godine s komemoracije izostao predstavnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac. 
