GLAVNE TEME

SIROTINJSKI VAŠAR KNJIGA

15. studenoga, 2011.

Od svih štandova najživlje je bilo u Žužulovoj Školskoj knjizi
Foto:mojzagreb.info

Piše: Ante MATIĆ

Sedmoga ovoga mjeseca nazove me prijatelj Ivan Terzić iz Travnika, direktor škole i veli da dolazi na Interliber, što on čini već desetak godina. Da me nije nazvao po svoj prilici nebih išao na taj sirotinjski vašar knjiga u Zagrebu. No, kad je već tako kako jest, uđem na velika vrata i guram se u malom ljudinjaku. Većinom su to mlada lica đaka i studenata, znatiželjnika, koji, poput pčela, idu od cvijeta do cvijeta i nisu svjesni da je najljepši cvijet koji podjednako miriše u javi i uspomeni. Dakle, od štanda do štanda, migolje i bulje, razgledavaju, listaju, mažnjavaju. Nisam pao u napast da munem neku knjigu, jer su mi izdavači davali svoja najnovija izdanja za prikaz na portalu Tjedno i časopisu Motrišta.Čim sam rekao da pišem književne kritike i prikaze za portal Tjedno, iz cuga sam dobivao knjige, koje sam poželio. Začudio sam se na spoznaju da knjigoljupci i znatiželjnici svih fela rado čitaju portal Tjedno i moje „genijalne“ kritike!

Posebno su bili neki darežljivi, široke ruke i susretljivi, kao što  je primjerice profinjena i zgodna gospođa iz Profila, koja mi je dala knjige koje sam pitao i ponudila neke koje su nedavno izišle i za koje je govorila da su dobre. Govorio sam joj da mi ne daje loše knjige, jer nezgodno mi pisati o takvim knjigama, pogotovo ako se radi o našim piscima, jer se silno naljute ako ih opandrčim britkom kritikom. Ti naši umišljeni budući nobelovci! Na Golsteinovu Erazmusu reče mi vremešnija gospoja, da nema loših knjiga i da navratim u njihovu izdavačku kuću, pa ću tamo dobiti njihova izdanja. Tako su govorili još neki.Čisto sumnjam da ću trčakarat za njihovom knjižicama.Ovako je zgodnije. Knjige su na hrpi, napunim torbu i doma. Dobio sam triesetak knjiga. Imam sada što čitati i pisati. Još da kane koja kuna, bilo bi bog bogova.

Na štandu Petriceve Alfe naišao sam na prijatelje Terzića i Matoševića.Oni svake godine dođu i ponesu najnovija izdanja svojim đacima. Petric ih redovito časti ručkom na koji se i ja šlepam. Tamanili smo slasnu janjetinu u Globusu s još nekolicinom ravnatelja pučkih i srednjih škola iz Lašvanske doline.

Od svih štandova najživlje je bilo u Žužulovoj Školskoj knjigi, tamo se stalno nešto događalo, predstavljalo. U Zatezalovu Vbz-u, gdje nisam imao sreće, jer kad sam navratio rekli su mi da nije tu urednik, odnosno mešetar, koji je zadužen za marketing. Nekoliko puta sam jurišao na Ljevakovu marketinšku djelatnicu i svaki put ostao prazne ruke, jer nije bilo za štandom, a ko će je lovit po vašaru. Da biste dobili knjigu mukte morate pisati kritike i prikaze. Na jednom štandu, meni napuniše torbu knjigama na račun moje pisanije na portalu Tjedno, a kritičaru iz Šešeljeva Slova ne dadoše nijednu. Bilo mi ga malo žao. To me, moram priznat, iznenadilo.

Utom trefim pisca i prijatelja iz Sarajeva Željka Ivankovića, malo zastanemo, pribacimo koju riječi o ženama, djeci, zdravlju i rastanemo se svak na svoju stranu uz obećanje da ćemo se kasnije naći na cugi. Onda naletim na nejvećeg živućeg hrvatskog pjesnika, (naravno ako izostavim sebe!) Petra Gudelja, poklonim mu moju Kamenu knjigu s posvetom Velikom Petru od još višeg Ante, s usmenom napomenom u uho da drugi ne čuju, da sam napisao posvetu kako mu nebi palo na pamet da je proda antikvarijatu, našto se on slatko nasmijao kad je pročitao! Urednica ošišana na kratko u Žužulovoj kući uzalud je pokušavala doznati od Petra što sam mu šapnuo u uho. Petra poznajem i s njim drugujem još od studentskih dana, pa zato se i šalim na ovakav način. Susreo sam još neke pisce, pa čak i one od kojih sam okrenuo glavu i izbjegao bilokakvu komunikaciju, jer su me prognali iz DHK. Nek su pokušali i iz Hrvatske, ala Pajo , mali Ante i sadašnji predsjednik jedne od dvije književne aosocijacije. Pisci znaju biti jako zločasti jedni prema drugima. Zavist je najveća boljka malih pisaca, a narcizam velikih. U dolini narcisa nijedan mi nije do koljena.

Iznad Zatezalovih knjiga zatežu se i natežu portreti slavnih i neslavnih pisaca, njegovih kućnih ljubimaca Tomića, Glumca, Pavičiča, Dežulovića, Jergovića, Šalkovica, Rudanice…Malo ih ko primjećuje, jer većina bulji dolje, u knjige poredane na stolovima. I sve to izgleda kao veliki, siroki slap, a u njemu nije moja kap. Šteta. Možda bude dogodine. Kao što se nadam da će dogodine zagrebački izlog knjiga na Velesajmu biti bogatiji, veći, širi, sveubuhvatniji, poznatiji i prepozatljiviji u svijetu. Ovako, to je tek nešto naše, lokalno, skromno. Beogradski, frankfurstki zaista su kolosalni u odnosu na ovaj naš, mali, zagrebački nazvan Interliber. Čudi me kako nije narastao. Došao je na svijet prije desetak godina i još uvijek je poput bebe u povojima.