GLAVNE TEME

SIR MAJK IZ RETKOVCA

28. studenoga, 2011.

Priča iz još neobjavljene knjige “I Supermen je bio novinar”

Piše: Dražen Stjepandić

Neki dan sam vidio njegovu vizitku. Posjetnice pokojnika ne bacam i ne križam njihove telefone u adresarima, ako ih nisam prekrižio još dok su bili na ovom svijetu, ne radim to ni pošto odu. Kad je umro ne sjećam se da je još netko o njemu nešto objavio.

“ Premda je Sir Michael Bull, mnogima u Zagrebu poznatiji kao Majk, Englez sa špice, umro još prije tri mjeseca, sahranjen je tek proteklih dana u Austriji. Tijelo ovog engleskog plemića prije toga dugo je bilo  “na ledu” u zagrebačkoj mrtvačnici. Umro je  27.7.  prirodnom smrću u Zagrebu. Odmah pošto je pronašla Majkovo beživotno tijelo Nada Horvat je obavijestila policiju. Policija je obavila očevid i utvrdila prirodnu smrt.

Poslije toga obaviješteno je veleposlanstvo Velike Britanije i  Majk je dugo čekao da ga sahrane. Bilo je vrijeme godišnjih  odmora i administraciji je trebalo dulje vremena dok je preko Engleske uspostavila vezu s Majkovom obitelji nastanjenom u Austriji.

Profesorica engleskog Nada Horvat, moja prevoditeljica, kako ju je nazivao u velikom intervjuu Globusu od 3.10.2008. objavljenom povodom izlaska njegove knjige “101 zagrebački naj / 101 Zagreb’s best” (VBZ, Zagreb, 2008.), bila je zadnje Majkovo utočište.

Dvije godine prije smrti Majk je pisao vrlo zapaženu kolumnu o kulturi življenja u Globusu i na taj način je postao poznat i široj hrvatskoj javnosti.

Živeći u Zagrebu  posljednjih petnaestak godina dobro je upoznao hrvatski glavni grad i posvetio mu je po mnogima najbolje napisani dvojezični hrvatsko-engleski vodič. U njemu je opisao mnoge restorane, klubove, dućane i ostale Majku zanimljive zagrebačke kutke. Vještim, nadahnutim stilom, kako u kolumni u Globusu, tako i u vodiču, iz perspektive stranca, ekscentričnog intelektualca i rođenog hedonista  Majk nas je vodio po brojnim restoranima i gostionicama ukazujući nam na detalje koje sami nismo primijetili dok smo bili u tim lokalima. Uz sve to u maniri velikog erudite svaki put nas je o hrani, piću, cigarama, kravatama, kišobranima… podučio nečemu novom.

Sir Michael Bull rođen je 1948. u Salisburyju u Engleskoj, a dugo je živio u Austriji, gdje je došao s 22 godine na studij njemačkog jezika. U Austriji se oženio, dobio sina i kako je spomenuo u intervjuu Globusu živio je u dvorcu. Što se kasnije dogodilo Majk nikad nije otkrio, a pričalo se da je u Zagreb došao za vrijeme rata. Navodno se, kao deklarirani homoseksualac, zaljubio u nekog djelatnika brojnih međunarodnih organizacija, tada prisutnih u ovim krajevima i to ga je dovelo ovdje. Po dolasku u Zagreb, Majk je navodno opljačkan, a njegova ljubav je utekla.  Tako je ostao u Zagrebu sve do svoje smrti. I kako je na kraju ispalo sudbina se pobrinula da se čak i nakon smrti brzo ne rastane s gradom kojem je posvetio mnogo prekrasnih redaka.

Zbogom Majk!”- napisao sam na kraju, za novinarski tekst to mi se činilo dovoljnim

Mada bih sada u priči dodao – vidimo se na onom svijetu u carstvu bijele boje, ako ga zaslužimo na kraju. Vjerujem u Boga i Božansku silu, dobro sam je osjetio i nadam se da će prema tebi bio milostiv.

Uz moj novinarski posljednji pozdrav Majku, išla je trakasta fotografija tako izrezana da se ne skuži da je maznuta iz Globusa. Svojedobno je bila ilustracija za najznačajniji Majkov intervju dat u Hrvatskoj, objavljena u povodu izlaska njegovog vodiča o Zagrebu. Na fotki objavljenoj preko cijele stranice Globusa Majk je snimljen sa šalicom čaja dok u pozadini Fernkornov konj s banom Jelačićem na leđima nečujno u zraku lupa kopitima kao neki pegaz s banom umjesto krila. S te fotografije uzeto je Majkovo lice s glavnim zagrebačkim trgom u pozadini izrezanim trakasto kao pogled iz tenka, ali bez debelih crnih rubova.

–          Bosanci bi rekli da ste se osevapili – izustio sam u redakciji portala Moj Zagreb.info, smještenoj zajedno s izdavačkim poduzećem, marketinškom agencijom, te studijem za proizvodnju i montažu filmova i videospotova u dvije prostorije blizu Kvatrića. U toj nekadašnjoj Ćužićevoj glazbenoj radionici, kako je nazivao iste te dvije sobe u svom prizemlju dok ih je iznajmljivao bendovima za probe.

Kad sam s ugovarao temu rekao sam da je Majk još na ledu u mrtvačnici.

–          Super, ići ću i poslikati mrtvačnicu – rekao mi je Ćužić.

Na ime nekog duga nekome je zaplijenio foto-opremu i otada nije samo novinar nego i foto-reporter.  Par dana nakon što sam dogovorio temu za njegov portal, otišao sam mu reći  kako je Majk sahranjen. Kao što bi prije ili poslije i svi mi trebali biti.

Sve drugo u priči je ostalo isto, jedino više nije bio na ledu kao što mi je to još do prije par dana tvrdio Miro, nego je rodbina došla po njega i radi te promjene tročlanoj dvosobnoj  redakciji portala Moj Zagreb točka info više nije bila zanimljivo.

–          Pa gdje je tu priča? – pitao me Čužić prekidajući unos recepata svoje žene, kolumnistice na njegovom portalu.

Isto pitanje postavili bi mi i u svim ovdašnjim većim redakcijama, prijavio sam temu o engleskom plemiću u zagrebačkoj mrtvačnici, a na kraju u priči nije bilo glavnog  aduta. Tijelo engleskog plemića nije ostalo u mrtvačnici zajedno s ostalim domaćim beskućnicima i nikome ne pripadajućim leševima, koji obično ostanu bez groba i završe kao pomagala u praktičnim vježbama studenata medicine. Nestala je nekrofilija.

–          On je bio najpoznatiji Englez na špici, ni jedan drugi Englez nije tako ovdje živio -na novinarski pristup uzvraćao sam novinarskim razlozima za objavu i na kraju sam dodao –  znate što, ja sam napisao tekst, jer možda bi pomislili da zajebavam i da ga neću donijeti. A vi sad radite što hoćete. Meni je lakše napisati tekst nego par dana pričati o tome zašto ga nisam napisao.

Portal moj Zagreb.info nije plaćao honorare, s Ćužićem sam obično imao kompenzaciju, dao mi je fotke za knjigu o Pukiju, dodatno je slikao njegov grob, a obećao je i grafički dotjerati moj blog. Iz raskošnog iskustva po raznim bezveznim izdanjima, za koje sam pisao ili ih povremeno uređivao, a mogu se pohvaliti da sam potpisao i tri broja Harahvatija, vjerojatno jedno od najglupljih domaćih izdanja, znao sam kako nije lako dobiti besplatne suradnike, pa sam igrao na tu kartu. Uostalom  rekao sam da priču moram provjeriti, e sad nisam kriv što je nakon provjere ispala malo drugačija, odnosno ispala je samo malo manje tragična jer sam zakasnio nekih mjesec dana. Nogometaši bi rekli bio sam bez kluba, pa je nisam imao gdje objaviti, a kad se ukazala prilika da negdje opet pišem, makar i badava, zbog održavanja forme, odmah sam je ponudio. U međuvremenu neki detalji iz priče su pobjegli, nisu me čekali. Priča se malo promijenila, ali samo izvana, u svojoj srži sve je ostalo potpuno isto. Majkova duša ostala je razvedena od tijela mu.

Svako vrijeme ima svoje medije, ovo je vrijeme portala, ali novinari su suštinski ostali isti. Najjači su kad su u redakciji, još ako su urednici, nema toga što neće omalovažavati i preispitivati. Nije bez veze supermen bio novinar, a tko zna što bi bilo da je bio urednik.

U ovo vrijeme portala, malo solidniji kompjuteraši pokrenuli su neki svoj portal. Novine bez tiskare, televizija bez studija, odašiljača i koncesije, lako može biti i radio, sve je to portal. Zasad ima samo jednu manu, ono što pruža teško je naplativo, pa je  većina portala ostala u zoni kućne radinosti.

Moj Zagreb. info nije bio tek tipični ovovremenski on-line bilten ili fanzin, jedan od njih dvije tisuće i nešto, koliko ih je trenutno prijavljeno samo u Hrvatskoj, bez perspektive da u medijskom smislu postanu nešto više. Meni je grafički izgledao dopadljivo, računalno naprednije od brojne konkurencije, uz nekoliko dobrih novinara i urednika mogao je postati solidniji internetski medij. No, tko će plaćati novinare kad možeš sve poskidati s drugih portala i to što ih sprječava ići naprijed, ujedno je i najveća snaga portala. Preuzimajući jedni od drugih  internetski fanzimi imaju umreženost, pa kad je nešto zanimljivo, ako vas prenesu, objava na nekom opskurnom portalu lako se može pretvoriti u ozbiljan auditorij, obično bez spominjanja izvornika i na to sam računao kad sam htio izraziti pijetet prema Majkovom životu, radu i smrti u ovoj našoj sredini. Osim toga objava na takvim portalima automatski tekst plasira u google arhivu, a to je danas već prvi korak na putu prema besmrtnosti.

Pokojnog  Majka sam upoznao kod Mire, negdje dvije i druge ili treće. U istoj davno odjavljenoj birtiji, gdje sam doznao da je prešao na onaj svijet, prvi put sam ga sreo. Ne sjećam se da mi je bilo nešto čudno što sam kod Mire sreo pravog Engleza. Tada još nisam znao da ima i titulu sira. Vjerojatno sam bio pijan kad se nisam upitao kako to jedan Englez u Mirinoj rupi u Retkovcu pije Žuju na veru, usijanih očiju zagledan u bocu ispred sebe kao u neki teško osvojeni pehar.

–          Ma špijun, on sve javlja što mi tu radimo-govorili su policajci u mirovini, a među Mirinim stalnim gostima takvih je bilo trojica.

Onda su mi rekli da i on piše, Miro i njegova žena Vera nekad su radili u Njemačkoj, pa su s Majkom pričali njemački.

–          Ma čim ti pišeš, odmah ja znam da si ti neka budala – rekao mi je jednom jedan bauštelac, a većina Mirinih gostiju mislila je isto.

Svašta se tih godina moglo sresti kod Mire, njegova birtija bila je kao neko odlagalište ljudske remitende, ali samo Majk i ja bili smo oni koji pišu i smatraju se piscima. Od Mire i Vere sam doznao da ima sina profesora u Oxfordu, a uz to što piše Majk je slikao i gledao u tarot. Jednom je i meni je kod Mire gledao u svoje velike karte, svi su slušali, a Vera je prevodila dok smo sjedili za jednim od stolova buffeta NK Retkovec, kako se Mirina birtija zvala nekada davno dok je još bila prijavljena.

Majk mi je prorekao dosta lijepih stvari,  jedino što se nikada nisu dogodile. Za knjigu koju sam tada pisao rekao je da će donijeti “čak i nešto novaca”, baš je tako rekao, a eto i sedam-osam godina nakon tog gatanja knjiga još nije ni završena, a kamoli objavljena. Za neku žensku rekao mi je da joj se samo trebam javiti i pokupiti je, a s njom čak ni na telefonu nisam uspio progovoriti ni par rečenica, osim: “Čuj stari nemam vremena, u velikoj sam gužvi… Najbolje je da me uopće ne zoveš stvarno nemam vremena…” No, od nekih drugih “majstora tarota” čuo sam da je preko tih  karata lakše pogoditi događaj nego vrijeme kad će se to dogoditi i vjerojatno će ono što mi je Majk prorekao vjerojatno jednom biti, kao što sve može jednom biti.

Poslije mi je Miro pričao da je Majk tarot karte preveo na hrvatski, uz posebno napisanu knjigu uputa i to je njegov najveći doprinos hrvatskoj ezoteriji.

Nikad neću zaboraviti kad sam sir Majka kod Mire vidio u vjetrovki nekadašnje JNA.

–          Majk dis is falsh uniform, Majk ubit će te netko dis is fucking uniform Serb’s Army. Jes, jes chetniks uniform…- odmah sam ga upozorio na svom lošem engleskom u nastavku pomiješanim s još lošijem njemačkim.

Samo je odmahnuo rukom. Ne znam tko mu je dao tu smb vjetrovku, par godina nakon rata, izgledao je kao zarobljeni četnik koji je iz kamiona za razmjenu ispao u Retkovcu, ali očito u onim zimskim danima nije imao što toplije obući i mora da mu je bilo svejedno hoće li ga netko zatući jer se po Retkovcu šeće u JNA vjetrovci ili će se smrznuti od hladnoće.

-Majk, Majk…- govorio sam mu o krivoj vjetrovci, a Majk se pravio Englez.

Kod Mire je grijanje uvijek bilo preslabo, a narodnjaci prejako odvrnuti, pa me možda nije ni dobro čuo.

Sir Majk je u Retkovcu živio nekoliko godina, pa se sjećam jednog toplijeg razdoblja. Vrhovi debelih platana u Aleji platana bili su zeleni kad me zamolio da mu pomognem preseliti. S očevim  neregistriranim golfom jedinicom, negdje dvije i treće  ili četvrte, prebacio sam mu stvari iz Retkovca u obližnju u Južnu ulicu. Na istočnoj  strani Južne ulice kuće su malo bolje, dok je zapadna strana tipična Palestina. Tako zovu taj najneurbaniziraniji dio Donje Dubrave i nitko tko je vidio kako izgleda nikad nije pitao zašto to zovu Palestina.

Mislim da sam Majka preselio u jednoj turi i dobro se sjećam kako je za vrijeme vožnje putem curila sol. Među svojim stvarima, koje su sve skupa stale u auto, sir Majk je imao  bocu napola potrošenog Zvijezdinog ulja i otvorenu kutiju tuzlanske soli.  Kao što je u bajci Ivica i Marica, Ivica obilježavao put iza sebe ostavljajući kolačiće, tako je iza starog golfa ostajala slana bijela crta.

–          Majk to ti nije dobar znak – rekao sam kad sam vidio tu  kod sujevjernih jasnu naznaku nesreće i svađe.

Izgleda da to ni kod Engleza nije dobar znak, jer premda nisam dobro znao ni engleski ni njemački Majku je bilo jasno o čemu govorim. Rekao je da je to njemu, a ne meni, reče da si je gledao u tarot i da je u jako lošem razdoblju. Onda smo se vratili kod Mire i kad sam im ispričao kako je tijekom selidbe od jedne podstanarske sobe do druge curila sol, rekli su mi da odmah uzmem jednu punu bocu i razbijem je od zid otraga, što sam napravio bez mnogo razmišljanja.

U razgovoru što je uslijedio saznao sam da je Majk zapravo bježao od klinaca iz Retkovca. Valjda je s nekim od njih razmjenjivao homoseksualne smjernice, pa su ga počeli ucjenjivati, dočekivati i tražiti. Miro je spomenuo i da su Majka par puta prebili i provaljivali mu u stan, ukrali su mu i računalo. Uz sve što ga je ovdje snašlo još ga je tukla i ucjenjivala neka maloljetnička banda.

Da li zbog toga ili iz nekih drugih razloga, znam samo da sam ubrzo nakon što sam ga preselio u Južnu čuo da je odselio dalje kod gospođe Nade na Pantovčak. Poslije  nehumanizma u Retkovcu, na Pantovčaku započinje Majkova zagrebačka renesansa. Počeo je podučavati engleski po boljim kućama, među njegovim učenicama bila je i gospođa Danijela, supruga Nine Pavića. Gospođa Nada štivo je prevela na hrvatski i prijevod je u knjizi objavljen uz izvornik. Knjiga, vodič, bila mu je preporuka za Globus.

“ Uz šampanjac Gran Cru Brut malog proizvođača Francoisa Hemarta. Nakon trokutića punjenih povrćem, pjenice od graška s redukcijom od aceta balsamica, stiglo je prvo jelo: četiri kockice tunjevine, svaka marinirana u drugačijoj vrsti marinade. Grubo crno zrnevlje na jednoj od kockica izgledalo je kao papar, ali je imalo okus soli. Robert mi je objasnio da on afficiando soli, pa kod njega možete soliti ne samo lokalnim vrstama, nego i fleurs de sel iz Francuske, smeđom soli iz Perua i crnom koja se proizvodi samo na Havajima (ta je bila na mojoj kockici tunjevine)”-napisao je Majk nakon posjeta restoranu “Sarosso” u kolumni od 12. lipnja 2009.

Poslije tuzlanske i najčešće paške morske soli, kod nas se eto susreo sa solima koje nisu bile bijele boje. Ovdje se  prvi put susreo i s karameliziranim prepeličijim jajima s djumbirom i acetom balzamicom. “Bila su izuzetno ukusna. Pršut koji je slijedio bio je savršeno narezan i predstavljao je čisti užitak. Terina od guščje jetre poslužena je s umakom od jabuka…Unaprijed se veselim kako ću ubuduće naručivati rižoto u temeljcu od fazana, pačja prsa u zelenom papru, filet divljeg vepra u maraskinu, račiće u cepellini tjestenini i pirjani baby beef u umaku od kupina…” napisao je recenzirajući ponudu restorana “ManO” u istom već navedenom broju Globusa.

Ovakvih many sonata bilo je mnogo je u Majkovim kolumnama, kolumne su mu još bolje nego slični tekstovi u vodiču, stvaralačka energija u njima se potpuno rasplamsala, rečenice su se pretvarale u gozbenu glazbu. Nije nedostajalo ni zanimljivih podataka kao primjerice “nisu Francuzi izmislili pjenušac, nego mi Englezi…”

Moglo se pročitati i da je znameniti Rudolf  Steiner ispitivao energetsku podobnost doma Majkove punice, dvorca Bernstein u Gradišću. Ispisujući svoje recenzije o restoranima nazirala se i nit njegovog pred zagrebačkog života. Dok je živio u Beču recenzirao je restorane za: A La Carte, Falstaff, Die Presse i Der Standard.  Nekada proživljeno gospodstvo bilo je postament njegova pisanja i ono je u Majku opstalo bez obzira na sve što ga ovdje snašlo. Čim se ukazala prilika Majkovo gospostvo ponovno je zablistalo, kao što primitivac lako ispadne primitivac tako gospodin jednako lako pokaže sebe.  U njegovim rečenicama osjećalo se da su iskustveno povezane s čulom okusa i probavnim traktom. Istodobno osjećalo se da su  Majkove kolumne o zagrebačkim restoranima bile su potraga za davno izgubljenom srećom.

“ Ljudi me često pitaju zašto veliki dio zarade trošim na restorane, jer kad sve pojedeš ništa ti ne ostane” No, ja mislim upravo suprotno. Jedan moj mudri ujak je običavao govoriti “Ljudi ne bi smjeli živjeti za budućnost jer je ona neizvjesna. Živite za prošlost to je jedina stvar koju imate”. Objedovati u zaista dobrom restoranu ulog je u osobnu sreću, ulog koji vam nitko ne može oduzeti.”- napisao je u jednoj od svojih kolumni u Globusu.

Majk je zapravo ulagao u ono što je nekada bio i eto za trenutak je to uspijevao ponovno imati i u Zagrebu.

Zadnji put sreo sam ga u Draškovićevoj i izvadio mi je svoju vizitku. Bio je u sivom kaputu dugom do fibule. Ponosno se šetao u njemu kao što to može samo čovjek koji je nekada bio presretan što mu je u zimi iz neke šupe netko izvadio smb vjetrovku. Još sam ga u istom dugom kaputu jednom vidio i iz tramvaja. U dobrom kaputu čovjek je kao zaogrnut srećom.

“ Eto gdje je priča” – mislio sam u sebi kad su me pitali gdje je priča i sad mislim da sam dobro postupio što sam je prešutio. U dvosobnoj redakciji portala Moj Zagreb.info, nije mi je bilo samo tako lako ni ispričati, a da ne ispadne da se sprdam s nečijom sudbinom. Nekad je neke priče bolje ne pričati. Uostalom tekst je i tako izašao, a ima tako trenutaka kad mi nije žao što sam pisao besplatno.