GLAVNE TEME PRIČA

SINATRA, MICHAEL JACKSON, PAUL McCARTNEY, NIRVANA I IRON MAIDEN PLAGIRALI SU DOMAĆE AUTORE

22. ožujka, 2021.

Ošteta u Americi za sudski utvrđeni glazbeni plagijat kreće se između pet i deset milijuna dolara. Slučaj Jurice Pađena i plagiranja njegove autorske skladbe „Samo me draga ne ostavi“ s albuma „Izbrisani grafiti“ iz 1997. od strane sira Paula McCartneya u skladbi „Confidente“ objavljenoj 2018. je krajem 2019. postao dobro poznat domaćoj javnosti. Zanimali smo se je li se nešto dogodilo po pitanju istjerivanja pravde ili je to ostala samo zgodna jednokratna tema medijima na području bivše države?

„Poslao sam pismo namjere jednoj fondaciji u Engleskoj čiji je Paul McCartney član, ali nisam dobio nikakav odgovor. Ne znam je li moje pismo namjere otišlo na pravu adresu?“

Napisao: Dražen Stjepandić

Što napraviti kad ti Paul McCartney, Michael Jackson, Nirvana, Iron Maiden ili Robie Wiliams maznu pjesmu? Neki tvrde da se preko 90 posto domaće komercijalne glazbe može smatrati plagijatima snimljenoga u svijetu, ali što kada se sličnost u većoj ili manjoj mjeri između svjetskih hitova i pjesama prethodno objavljenih u Hrvatskoj pojavi u obrnutom smjeru?

Poznata je priča o Ivi Robiću i „Strangers in the night“. „Lutamo kroz noć kao dva strana lica… Lutamo i sad još svjesni da smo stranci… Lutamo kao stranci dva ista lica… Da-da-dadada-dadada-da…“ Stjepan Mihaljinec je bio svjedok da je Mister Morgen notni zapis toga evergreena predao svome agentu u Hamburgu, a ovaj će to naknadno za sitnu pinku sve preprodati menadžmentu Mister Glasa kako su zvali Franka Sinatru. U verziji našega Ive i Franka Sinatre ostade ista besmrtna melodija. I mnogi misle da je to jedni svjetski hit smišljen na hrvatskoj estradi, ali, ne ima ih još i za njih nisu naplaćena ni simbolična autorska prava kao u slučaju „Strengers in the night“ i Ive Robića.

Michael or Tonči

Kada čujete pjesmu „Poljupci“ grupe Magazin pomislite da je onaj zarazni rif došao izvana, a ne obratno. Skladba je objavljena 1988., a njen isti lepršavo-zvonkasti rif dominira u velikom hitu Michaela Jacksona „Black or white“ iz 1991. To je onaj spot u kojem dječak u svojoj sobi vježba na gitari, otac ga ruži zbog buke, a onda mu se mali osvećuje navijajuči pojačalo do kraja i s odvrnutom gitarom staroga lansira do Afrike gdje ga dočekuju slavni Michael Jacksom rasplesan u svom prepoznatljivom plesu i afrički domoroci, a sve upredvođeno gitarskim rifom domaćoj javnosti predstavljenim na albumu „Besane noći“ grupe Magazin.

Glazbu u „Poljupcima“ je potpisuje Tonči Huljić na tekst Nene Ninčevića.

„Nisam nikada pokušao tražiti neku odštetu jer bi suđenje bilo preskupo. Ne znam kako bih prošao kao stranac. U takvim parnicama druga strana može zatražiti da se plati osiguranje i to može biti jako skupo. Tako da je tužiti bilo koju veliku svjetsku zvijezdu da su vas plagirali veliki rizik“, rekao je Tonči Huljić kada sam ga nazvao i pitao za komentar. Dodao je da je preuzimanje njegovih glazbenih ideja od strane Michaela Jacksona toliko veliki komliment njegovom skladateljskom radu, ali istjerati pravdu na sudu i dobiti oštetu od neke svjetske zvijezde je po čvrstome uvjerenju ovoga hitmakera iz Splita toliko nemoguća misija da mu se o tomu ne da ni razgovarati.

Tonči Huljić se jedini od domaćih imena može pohvaliti da su svjetske zvijezde do sada dva puta zagrabile u njegov bogati opus. Uz Mihaela Jecksona o Huljića se ogrebao i Robie Williams. Najviše ponavljani pjevani dio songa ili refren u domaćem hitu „Sudnji dan“ iz 2001. i u svjetskom hitu „You know me“ kanadske zvijezde iz 2009. su indetični. Doris Dragović i Danijela su „Ne diraj čovjeka mog“ na isti način pjevale godinama prije Robie Wiliamsa. Splitskom hitmakeru u jednom svjetskom hitu maznuše rif, a drugom refren, no premda je Tonči Huljić više puta pokušavao i još ima ambicija na svjetskom tržištu, tužiti Michaela Jecksona ili Robia Williamsa se nije usudio.

Jura Pađem i Paul McCartney

„Poslao sam pismo namjere jednoj fondaciji u Engleskoj čiji je Paul McCartney član, ali nisam dobio nikakav odgovor. Ne znam je li moje pismo namjere otišlo na pravu adresu?“, izjavio je Jurica Pađen forntmen grupe Aerodrom kada sam ga nazvao pitajući što se dogodilo nakon što su mediji u Hrvatskoj i susjedstvu zdužno registrirali neovlašteno posezanje sira Paula McCartneya u autorska prava nekadašnjeg člana „Grupe220“, „Parnog valjka“, „Azre“ i „Pađen banda“.

„Vjerujem u kosmičku sinhronizaciju sličnih frekvencija. Paul McCartney i ja slično glazbeno razmišljamo. Naravno, mora se poštivati onoga tko je određene ideje objavi dvadesetak godina ranije. Pet milijuna dolara je minimalna ošteta za takav plagijat, ali pristao bih i na manji iznos“, kaže izvorni autor pjesme uzora McCartnijeve skladbe „Confedente“.

„Naravno da sudski nisam ništa poduzeo jer za to treba dosta novaca. Ostaje mi moralna utjeha da slavni Beatlis i ja imamo istu melodiju, isti tempo, isti akord, istu akustiku, počinjemo iz istog B-dura, jedino što on ima sporiji i rijeđi ritam u aranžmanu“, riječi su Jurice Pađena.

Više puta je u domaćoj javnosti naglasio kako mu je draga i moralna zadovoljština, ali nije osustao od bilo čega glede utvrđivanja prvenstva autorstva u granicama njegovih mogućnosti. Obratio se i Hrvatskom društvu skaladatelja i dobio je dokument nazvan „Mišljenje“. Citiramo:

„Autorskopravni odbor na svojoj sjednici 28. siječnja 2020. razmatrao je molbu člana Hrvatskog društva skladatelja Jurice Pađena da se razmotri postojanje sličnosti njegovog autorskog djela pod naslovom…“ Pa u nastavku: „Jednoglasno je usvojeno mišljenje da djelovima obaju djela postoji izrazita podudarnost“. U potpisu „Mišljenja“ DHS-a je poznati dirigent Mladen Tarbuk.

„Povreda autorskih prava dugo ne zastarjevaju“, naglasio je u kratkom razgovoru za tjednik „7 dnevno“. Uz moralnu satisfakciju legendarni domaći roker u toj činjenici može gajiti nadu.

HDS i ZAMP mogu dati mišljenje i to je izgleda sva pomoć pokradenom domaćem autoru od strane svjetskih glazbenika koju može mu u domovini mogu pružiti cehovske organizacije, inače redom članice sličnih svjetskih asocijacija. A što može učiniti diskografska kuća „Croatia records“ čiji su ekskluzivni izvođači Tonči Huljić, grupa Magazin i Jurica Pađen? Pozivu na razgovor o plagijatima od strane svjetskih uglednika odazvao se prvi čovjek Croatia recordsa gospodin Želimir Babogredac.

„Diskografska kuća ima pravo na publiciranje, ali ne i na autporska prava. Autorska prava pripadaju autorima i oni moraju štititi svoja autorska prava u zemlji i inozemstvu. Mi eventualno možemo dati svoje mišljenje i dokaze o objavama“, odgovorio nam je Babogredac.

Pravna procedura mu nije nepoznata, smatra kako netko tko ima novaca nečemu može nadati u EU:

„U Europi naši oštećeni autori još nešto mogu ishoditi dok u Americi za to nema nikakavih šansi. Američki glazbeni sindikati štite svoje autore da strani autori slučajno pravno ne reagiraju.“

Slučaj Paula McCartneya i Jurice Pađena nije jedini kada se neki član The Beatlesa susreo s optužbama za plagiranje. Babogredac, uz Croatia records suvlasnik Croatia recordsa i CMC-a, a nekada vlasnik čuvenog studija „Rokoko“ i organizator prvog koncerta Bijelog dugmeta pod tim imenom održanom izvan Sarajeva, u Vinkovcima, podsjetio na slučaj Georga Harissona koji je na sudu 1976. proglašen krivim za navodni “nesvjesni plagijat”, jer je utvrđeno previše dodirnih dijelova njegove pjesme “My Sweet Lord” sa “He’s So Fine” autora Ronnalda Macka. Tu pjesmu je 1963. snimila američka girl-grupa „The Chiffons“ i s njom dospjela čak do prvog mjesta Billboardove liste. Sud je odredio da je Harrison morao platiti 587.000 dolara odštete.

John Lennon je prepisao nekoliko dijelova teksta iz pjesme “You Can’t Catch Me” Chucka Beryja za pjesmu “Come Together”. Kako bi izgladili odnose, Lennon je snimio tri Berryjeve pjesme na albumu Rock ’n’ Roll koje su na kraju postale veliki hitovi.

Na sudovima zbog plagiranja završio je i spomenuti Michael Jackson i to dva puta za njegov hit “Will You Be There”. Prvi put zbog toga što je koristio dio Beethovenove devete simfonije koju je odsvirao simfonijski orkestar Cleveland, a drugi put kada je talijanski kompozitor tvrdio kako je “Will You Be There” vrlo slična njegovoj pjesmi “Swans of Balaka”. No, Jackson je oba puta oslobođen.

Kako je rif iz „Poljubaca“ Tončija Huljića mogao dogurati do planetarne hičuge Mihaela Jecksona? Svakako treba navesti da je producent Mihaela Jecksona također slavni Quincy Jones imao koncert u Banjoj Luci i napisao je pjesmu „Banja Luka“.

“Nirvana” i „Hrast“ “Parnog valjka”

Curt Cobean i Nirvana također su planetarno slavna imena iz Amerike. Nisu imali samo nekoliko hitova nego su ostali zapisani kao inovatori i predvonci grungea, posebne podvrste alternativnog rocka. No iza inovacija Kurta Cobiana i basista Krista Novoselica stizale su optužbe za plagiranje američkih sastava „Killin Joke“ i „Damend“. Poslije su tvrdili da nikada nisu čuli za njih, a jesu li čuli za Parni valjak i njihovu skladbu „Hrast“ s albuma Gradske priče iz 1979. Kurta Kobiana i Krista Novoselica nitko javno nije pitao. Sami su pričali da su za jedan od najvećih hitova Nirvane „About a Girl“ snimljen desetak godina poslije Valjkova „Hrasta“ bili inspirirani Beatlesima. Prije nego što je ta skladba nastala na probi u graži u Seattleu Kurt Cobian je tri sata bez prestanka slušao slavnu četvorku iz Liverpoola.

Na američkoj Wikipediji u jednom dijelu biografije Krista Novoselica između ostalog su napisali:“ In 1980, his parents sent him to live with relatives in Zadar, Croatia.^[18] He returned to Aberdeen in 1981. He is partially fluent in Croatian.^[19] His earliest memory of listening to music is listening to Chuck Berry with his father. Growing up, he had a severe underbite, for which he underwent corrective surgery.^[20]

Novoselic was interested in bands such as Led Zeppelin, Black Sabbath, The Who, Van Halen, Devo and Aerosmith. He also enjoyed listening to Bosnian bands such as Zabranjeno Pušenje, Croatian band Prljavo kazaliste…“

U slobodnom prijevodu ukratko ću potcrtati slijedeće:“Rođen u Aberdeenu, njegovi roditelji 1980. žive u Zadru, Hrvatska, gdje ih posjećuje, uživa slušati bosanski sastav Zabranjeno pušenje i hrvatski band Prljavo kazalište…“ Zašto nije naveden „Parni valjak“ može biti više razloga. Nepravda prema Valjku napravljena je i u cjelovečernjem dokumentarcu “Sretno dijete“ Igora Mirkovića. Film obrađuje vrijeme Zvečke i novog vala, a ni jednom riječju nije spomenut Parni valjak kao prvo zbog činjenice što su Hus i Aki uz balerine iz obližnjeg HNK prvi dolazili u Zvečku. Hus je stanovao u obližnjoj Gundulićevoj i bilo mu je blizu, tako su se tamo od glazbenika mlađe generacije prvo sastajali članovi Parnog valjka: Hus, Aki, Jura Pađen, pokojni Fuma, Piko Stančić, bubnjar u orginalnoj postavi i na drugom albumu Gradske priče na čijoj je B strani inkriminirana pjesma „Hrast“. Onda su s obližnjeg Zdenca u Zvečku pristigli Josip Ivanković autor tekstova na prvim singlovima Parnog valjka, te osnivač „Zlatnih dukata“, zatim Đoni Štulić i Jura Stublić. Osnivač i frontmen Azre je zamalo postao pjevač Filma, a Jura Stublić je pregovarao da postane prvi pjevač Aerodroma. Piko Stančić koji iz orginalne postave Parnog valjka prelazi u orginalnu postavu Filma. Piko Stančić je bio producent prvog albuma Prljavog kazališta „Sretno dijete“ tako da i Jajo, Rinči, Zok, Brk postaju stalni u Zvečki. Rock kritičar „Poleta“ Sven Semenčić i fotoreporter Pipo Pavelić također su dio inventara u Zvečki, nisu pratili gotovo svaki koncert nego i skoro svaku probu, a što su najpoznatiji gosti Zvečke postajali sve popularniji glazbenici tako je i njihovo okupljalište bilo sve slavnije. Nekoliko godina kasnije osamdset i prve ili druge rokere i balerine slijede brojni novinari, glumci, režiseri, slikari, pisci rođeni u drugoj polovici pedesetih ili početkom šezdesetih. Gurali su se ispred lokala u Masarykovoj, pa po slavi Zvečevo, kako se službeno zvalo, u konačnici po slavi daleko nadmašilo Junfericu, također izvorno slastičarnicu u kojoj su se okupljali zagrebački glazbenici iz prethodnih generacija. E sad, zašto u „Sretnom djetetu“, pa ni u „Crno- bijelom svijetu“, tv seriji također naslonjenoj na ono vrijeme, ni jednom riječju nisu spomenuti pioniri Zvečke Aki, Hus i njihov sastav pretpostavljamo zbog toga što su se kasnije usmjerili prema srednjoj struji, glam rocku i popu, kao da Prljavci i mnogi drugi nisu. Grunge rokeri su bili posebno skloni „frickovskoj furci“, a za pretpostaviti bi bilo da je Krist Novoselic otkrio da je od domaćih bendova slušao i „Parni valjak“ onda bi priča o nastanku pjesme „Abaot a Girl“ i sumnje vezane uz sličnost s „Hrastom“ dobila sasvim drugu konotaciju.

U sklopu europske turneje „Nevermind“ 1991. Nirvana je nastupila u Milju pored Trsta. Izlazeći na binu publiku je Krist Novoselic pozdravio:“Dobra večer mi smo „Bijelo dugme“. O vezanosti Nirvane za ove prostore svjedoči njihov pretposljednji koncert održan u prepunom ljubljanskom Tivoliju 27. veljače 1994. kada su Cobian, Novoselic i društvo u jednom trenutku zasvirali „Stojim u kantunu“ Nene Belana i „Đavola“. Nisu pjevali, umjesto njih zapjevala je publika. Poslije Ljubljane Nirvana je posljednji put zasvirala još 1. ožujka 1994. u Muenchenu, a po povratku u Seattle već dulje vrijeme teško depresivni Kurt Cobian je u svoju glavu usmjerio sačmaricu i Country Love je ostala udovica.

Iza „Nirvane“ su ostale brojne pjesme, među njima je i gotovo pa prepjev pjesme iz Hrvatske nazvan „About a Girl“. Osim jezika i duljine sve ostalo je kao u „Hrastu“.

Priče oko plagijata postoje koliko i glazba, točnije talentirani i oni nešto manje nadareni autori. Pojam plagijata teoretski je jasno preciziran, po hrvatskoj sudskoj praksi kažnjivo je ako se poklapaju prve četiri note, no u svjetskim razmjerima tretman plagijata zavisi od države do države. Jedan od najstrožih zakona imala je Italija, zemlja gdje je nastao službeni glazbenički jezik. Jedan od najpoznatijih plagijata na svijetu u popularnoj glazbi je “Nel blu dipinto di blu” (“U plavom obojanom plavim”) mega hit Domenica Modugna, kasnije u engleskom prijevodu prekršten u „Volare o-o“. Taj pobjednik na San Remu i osvajač trećeg mjesta na Euroviziji 1958. je optužen i osuđen zbog plagiranja i premda se u melodiji nije poklapala baš ni jedna nota, kako u korusu, tako ni u refrenu na sudu je po talijanskom zakonu dokazano da je pjesma plagijat tekstualno, odnosno ambijetalno.

Pišući ovaj članak obratio sam se i trećemu hrvatskom predsjedniku dr. Ivi Josipoviću. Uvelike zahvaljujući njemu vlasnici kafića, slastičarnica i frizerskih salona godinama cvile i negoduju što moraju plaćati ZAMP. Uvaženog skladatelja i pravnika, profesora na Muzičkoj akademiji i Pravnom fakultetu u Zagreb kontaktirao sam navodeći slučajeve Tončija Huljića, Jurice Pađena i Huseina Hasanefendića-Husa s Mihaelom Jacksonom, Robiejem Williamsom, Paulom McCarneyjem i Nirvanom. „Zanima me Vaše mišljenje o ovome nedovoljno istraženom fenomenu? Što tu može ZAMP? Volio bih da mi pismeno ili usmeno odgovorite na još neka pitanja vezana uz ovu temu.“, napisao sam na kraju dopisa. Stigao mi je kratki odgovor:„Poštovani g. Stjepandiću, Već dulje vrijeme se ne bavim autorskim pravom. Preporučam da se javite, ili g. Marčecu, direktoru ZAMP-a, ili prof. Romani Matanovac Vučković. Srdačno, Ivo Josipović“. Nažalost zbog nedostatka vremena ovom prigodom to nisam uspio.

Jugo-turneja Iron Maidena

Nije mi namjera prisvajati, posezati za tuđim što je u srži krađe i plagiranja, ali grupa „Divlje jagode“ iz Bihaća je osnovana 1976. u Zagrebu. Sva četiri člana postave iz 1981. u sastavu: Toni Janković, Zele Lipovača, Alen Islamović i Zlatan Čehić žive u Zagrebu, pa ima razloga „Divlje jagode“ i Zeleta Lipovaču uključiti u ovu temu. „Divlje jagode“ su 1981. na drugome studijskom albumu „Stakleni hotel“ imali su istoimenu pjesmu.

Nakon „Staklenog hotela“ 1983. „Iron Maiden“ objavljuje pjesmu „2 Minuts to Midnaght“. Ne da među njima ima sličnosti nego razlika postoji samo u refrenima i jeziku, a glazba je u jednoj i drugoj snimci potpuno ista. U hevy metalu to ne mora nužno značiti plagijat čak i kada je sve osim teksta identično, no vrijedno je napomenuti da su „Iron Maiden“ poslije zaradili milijune na toj hevy pržioni prethodno dvije godine prije njih snimljenoj od strane kolega prilično udaljenih od epicentra hevy zbivanja. Dok pišem već čujem neke sumnjivce kako pitaju kako je to moglo biti? Gdje i kako je sastav osnovan 1975. u Londonu, koji već desetljećima nastupa po stadionima širom svijeta uključujući i onaj na Poljudu 2008. i Velikoj Gorici 2003., u Zagrebu su još imali dvije Arene i Dom sportova 1986., mogao čuti pjesmu metalaca iz Bihaća? Ne znam samo ću spomenuti još jedan zanimljiv podatak te 1981. sada jedan od najpoznatijih sastava u povijesti hevy metala bio je na svojoj prvoj jugoslavenskoj turneji, pa su u Beogradu nastupili na „Hipodromu ’81“ kao predgrupa „Bijelom dugmetu“, a održali su još koncerte u Zagrebu, Sisku, Čakovcu, Mariboru, Celju, Bledu, Sarajevu, Budvi, Kosovskoj Mitrovici, Nišu, Skoplju… Gotovo kao neki domaći bend iz Zvečke.

Na opravdano pitanje kako se naši mogu naći na repertoaru svjetskih veličina Želimir Babogredac je odgovorio:

„„Rolling Stonesi“ godišnje dobiju oko deset tisuća raznih snimaka, ideja i prijedloga. Postoje pojedinci i cijeli producentski timovi koji kao skauti u sportu skupljaju ideje, glazbu i tekstove za najveće svjetske zvijezde. Cilj je najpoznatijima ponuditi ono što može donijeti još više novca. Znaju da je manje poznatima skupo poslije ih tužiti. Glazbena industrija je često kao konfekcija, nema tu mnogo veze s talentom, pjesme i albumi se kroje trendovski kao kaputi.“

Nadajući se svjetlima svjetskih pozornica brojni domaći glazbenici svoje uratke samincijativno šalju na brojne adrese po svijetu. U svojoj nedavno objavljenoj autobiografiji „Sve bio je ritam“ u izdanju „Sandorfa“ o tome svjedoči akademski kipar i bubnjar „Azre“ i „Vještica“ Boris Leiner opisujući svoj susret s Mickom Jagerom u Nizuzemskoj gdje je u vrijeme najveće popularnosti „Azre“ boravio skupa s Đonijem Štulićem i na nagovor šefa benda pokušao je doći do Jaggera i predati mu njihovu ploču. Jegger je u Nizuzemskoj nešto snimao i nakon nekoliko dana praćenja, što je Mick primjetio, Leiner ga je uspio zaskočiti ispred hotela prije nego što će sjesti u limuzinu. Imao je pripremljen dugi monolog, ali u trenutku rukovanja samo je izustio: „Donio sam vam ploču koju je vrijedno čuti – ploču mog popularnog benda iz Jugoslavije.“ Jagger se ljubazno zahvalio, uzeo ploču, a Leiner je prateći ga pogledom vidio kako ju je sjedajući na zadnji sic limuzine samo nehajno bacio iza leđa.

No, eto svaki put to ne mora završiti tako. E sad je li to sreća ili nesreća ako vas ne nagrade, a vaše djelo u svijetu postane hit i uprihoduje milijune? T