Svjedoci epoha, uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača 1.dio
Zapisao: Dražen Stjepandić
Zbog velikog zanimanja posjetitelja našeg portala Tjedno nastavljamo s feljtonom Svjedok epoha. Poslije gospodina Josipa Boljkovca, čija je životna ispovijed otvorila ovaj feljtonistički serijal, a došla je do pretposljednjeg poglavlja, naš sljedeći sugovornik u nastavku našeg feljtona je najpoznatiji hrvatski bankar gospodin Neven Barač.
U svom dugom životu obnašao je brojne visoke dužnosti: komercijalni direktor Ine, komercijalni direktor Rafinerije Sisak, generalni direktor Privredne banke Zagreb, predsjednik uprave Dubrovačke banke, ključni čovjek u “aferi peti ortak”, koja je potkraj 90-ih slomila kičmu HDZ-ovu režimu…
Bio je predsjednik i član brojnih nadzornih odbora raznih poduzeća, predsjednik NK Dinamo i predsjednik HAOK Mladost iz Zagreba u vrijeme kad su bili prvaci Europe i ključni čovjek u vrijeme kad su Europom harale odbojkašice Dubrovačke banke iz Dubrovnika.
Životna priča gospodina Nevena Barača, kao i u slučaju životne ispovijedi Josipa Boljkovca, bit će poredana po različitim povijesnim razdobljima.
Započela je u mjestu Pagu na istoimenom otoku.
ROĐEN U PAGU NA PAGU
Roditelji su mi u na Pagu bili učitelji. Mati Marija, djevojački Grbešić, dobila je mjesto u Pagu na Pagu, a otac Stijepo u mjestu Boraju. Vjenčali su se 1931., a ja sam rođen 1932.u Pagu na Pagu. U Pagu smo bili još nekoliko mjeseci, a onda su se moji roditelji preselili u Rupe, 11 km od Skradina, tri kilometra od Visovca. U Rupama su bila dva slobodna mjesta za dvoje učitelja i ondje smo živjeli sve do talijanske okupacije Dalmacije u travnju 1941. Na dan dolaska talijanske vojske bili smo u Skradinu. Grad je bio potpuno pust, bio je to spontani protest naroda protiv Talijana, a još više protiv vlasti koja je dopustila okupaciju Dalmacije. Kao sad, sjećam kako smo iza zavjesa gledali Talijane koji pješice i na konjskim kolima dolaze u Skradin. Gledali smo ih iza zavjese pazeći da se ne miče, da ne primijete kako ih gledamo. Talijani su došli, ali stanovništvo se u početku pretvaralo da ne postoje. U Skradin smo se sklonili kod jednog trgovca kad se pronio glas da su četnici negdje nekoga ubili. Skradin i sve što je bilo na desnoj obali Krke potpalo je pod Italiju.
KUĆA ZVANA KULICA
Prije desetak godina bio sam u Rupama i to mjesto se od vremena mog djetinjstva potpuno promijenilo. U mjestu su sada zidane kuće, a nekoć su kuće bile od slaganog kamena i u tome se živjelo. Do mjesta se, ako bi pala kiša, moglo samo pješice ili na magarcu. Rupe su imale četiri stotine duša. Mi smo živjeli u kući koju su zvali kulica. Bila je najveća kuća i jedina od betona. U kulici su bile dvije-tri sobe, oko nje malo dvorište i šupa. To je bio stan za učitelje. U Rupama sam praktički odrastao i kad bih morao reći odakle sam, najbliže sam tom kraju. Prvih deset godina proveo sam u Rupama i meni je baš to najljepše mjesto na svijetu.
MESO DVA PUTA GODIŠNJE
Cijeli dan sam se igrao po cijelom selu. Bio sam potpuno slobodan, nije bilo automobila ni bicikala, ništa nije moglo nauditi malom dječaku. Znao sam jedino da u podne trebam ići na ručak i navečer, kad zvoni Zdravo Marijo, moram na večeru. Sa seljanima sam bio i u polju. U Rupama se kuće nisu zaključavale ni noću ni danju. Zimi smo jeli kiseli, a ljeti slatki kupus i puru. Kupus se kuhao u velikom bronzinu na kumaštrama. Kad bi se kupus skuhao, cijela je obitelj sjela oko tog bronzina i zajedno smo jeli drvenim žlicama. Botu pure dobili bi u šaku. Meni je to bila fantazija. Narod je meso jeo samo dva puta godišnje, za Božić i Uskrs.
LJETNI PRAZNICI U DUBROVNIKU
Majka mi je rođena u Dubrovniku, a otac u Slanom pokraj Dubrovnika. Svake godine ljetne smo praznike provodili u Dubrovniku. Iz Rupa se najprije putovalo na magarcu do Skradina. Onda na brod do Šibenika, pa opet parobrodom do Dubrovnika. Putovanje je trajalo dva dana. Djedovi su bili umrli, djed Barač u vrijeme I. svjetskog rata od španjolske groznice, bio je porijeklom iz nekog zaseoka kod Hrvaca. Djed Barač je bio financ, a drugi žandar, obojica državni službenici onoga doba. Jednog djeda nisam vidio živog, a none sam upoznao. Imao sam tetke i tri dunda. Više mi se sviđalo u Rupama, gdje sam mogao skakati, galamiti, penjati se po drveću, brati voće, nego u Dubrovniku.
PIKOLICA FAŠISTA
S pet godina pošao sam u školu. Tada se išlo sa sedam, a moglo se sa šest, a ja sam krenuo već s pet godina. Otac je rekao, dosta sam se okolo skitao “kao gluha kuja, pa ćeš krenuti u školu, a poslije toga ćeš još jednom ići u prvi razred,” i tako je bilo. Dva puta sam prošao prvi razred, onda nisam treći cijeli, a u četvrti uopće nisam išao. Već 1939. Otac je bio mobiliziran, pa škola nije funkcionirala, a onda malo-pomalo ništa više nije funkcioniralo. S talijanskom okupacijom moji roditelji su ostali bez posla. Umjesto mog oca i majke došao je talijanski učitelj Armando Dolcemore, iz Abruzza, provincija Teramo. Zvali smo ga Pikolo jer je bio niskog rasta, negdje metar i pedeset. Seljaci su to Pikolo ubrzo pretvorili u Pikolica Fašista, jer je dolazio u školu u uniformi. Zapravo, uniformu je morao oblačiti kad je neki državni praznik, a u Mussolinijevoj Italiji praznici su bili tako česti da je Pikolica rijetko skidao uniformu, pa smo ga ujutro, kad bi došao u školu, pitali:”Koji je danas praznik?”
“Senza giorno senza festa”, ogovarao je Pikolica Fašista.
Ubrzo poslije talijanskog učitelja u Rupe je došla i talijanska učiteljica Alma Neveri, Zadranka po rođenju, ali hrvatski nije znala ni beknuti.
NOSTRA REGGINA JELENA
U Rupama je bila i jedna talijanska jedinica, osamnaest do dvadeset vojnika, smjestilo se u kulicu gdje smo mi živjeli, a nas su nabili u jednu sobu.
Zapovjednik je po činu bio telente, valjda potporučnik, mobilizirani student. Ostali su bili mobilizirani vojnici, kad bi bio praznik, uglavnom su gledali svoje fotografije, plakali za svojim obiteljima. “Mia miglie, figlia, miei bambini…”
Talijanizacija je bila brza, jer ni jedan Talijan nije znao ništa na hrvatskom, pa smo talijanski naučili, učili smo “Come si chiama nostro re, come si chiama nostra reggina, governatore della Damazia”…”Si chiama nostra reggina Jelena Di Savoia…” Iz protesta nakon odlaska iz Rupa kod nas u kući nikad nitko nije progovorio ni jedne riječi talijanskoga. Uspješno sam ga brzo zaboravio.
KAKO IZGLEDA MORE
U vrijeme Kraljevine Jugoslavije žandari su u Rupe došli samo jednom, nakon što je u tučnjavi netko nekoga kamenom nezgodno udario i ubio. To je bio zastrašujući događaj. U Rupama su mom ocu, kad bi za praznik kao seoski učitelj izvjesio državnu zastavu, svi govorili da je stavio srpsku zastavu. Znali su u kojoj državi žive i Kraljevinu Jugoslaviju su smatrali srpskom okupacijom. Ljudi su se u Dalmatinskoj zagori tada dijelili na katolike i pravoslavne, još nije bilo Hrvata i Srba, Rupe su bile čisto katoličko selo, a na zadnjim predratnim izborima pobijedio je srpski kandidat sa sto posto glasova jer su Srbi namještali prijeratne izbore. U vrijeme talijanske okupacije Talijani su u Rupama proveli talijanizaciju kroz školu. Dijelili su stanovništvu hranu, brašno, sir, makarone… Svu djecu 1941. pokupili su i odveli na more. Rupe su od mora daleko 11 km, ali ni jedno dijete osim mene, koji sam ljeti išao u Dubrovnik, gdje sam naučio plivati, nije znalo kako more izgleda.
TEŠKI UVJETI IZOŠTRAVAJU UM
Ljudi iz Dalmatinske zagore jako su bistri. Živjeli su u strahovitim uvjetima. Rijetki seljaci su imali svoju zemlju. U Rupama je samo jedan trgovac imao svoju zemlju i jedini je imao veliki trbuh i dobro je živio. Ostali su bili napoličari, obrađivali su škrtu zemlju trgovaca iz Skradina dijeleći urod popola. To pola uroda im je doteklo do Božića, a onda od Božića do proljeća, kad bi opet nešto rodilo, živjeli su na koprivi. Od stoke su imali nešto ovaca i koza. Ne sjećam se da je u Rupama netko imao kravu. Tko je imao konje, smatrao se već bogatim seljakom. U toj stalnoj bitci s prirodom i teškim okolnostima ljudima u Dalmatinskoj zagori izoštrio se um. Unatoč teškoj situaciji ostali su čestiti.
OTAC VOJINA JELIĆA
Talijani su sve ostale vojske zvali banditi i o banditima smo samo slušali, a koji su to banditi, ništa nismo znali. Ponekad bi Talijani uhapsili neke ljude, naravno, govorili bi banditi, vezali bi ih i doveli u Rupe. Ti jadnici vezani žicom uplašeno bi gledali u nas, a mislim da oni nisu bili ništa, ni četnici, ni ustaše, ni partizani. Susjedno selo Dubravice je bilo katoličko, a šest kilometara dalje Bratiškovci su bili pravoslavno selo. Od tamo je književnik Vojin Jelić, njegov otac je bio prota i svake godine k njima smo išli na pravoslavni Božić i Uskrs, a oni su nama dolazili na katoličke blagdane. Poslije od Vojina Jelića nisam pročitao ni jednu knjigu.
DUBROVNIK U VRIJEME NDH
U kolovozu 1941. Iz Rupa u Italiji smo prešli u NDH, selo Laćarak u Srijemu. U ono vrijme selo je imalo 5000 stanovnika. Selo je bilo pet kilometara od Srijemske Mitrovice na staroj cesti Zagreb-Beograd. Moji roditelji su u srijemskom Laćaraku dobili radna mjesta. Prvo smo otišli iz Rupa u Split, pa u Dubrovnik, koji je bio u NDH sve do rujna 1941. U Dubrovniku smo ostali nekoliko mjeseci, tramvajem smo išli na izlet na Lapad. Tramvaj je izgledao kao onaj u San Franciscu. Po dolasku talijanske vojske u Dubrovnik naši susjedi Srbi su svi postali Talijani i nosili su talijanske uniforme. Bili smo prvi susjedi, ali više s nama nisu razgovarali. Poslije rata su rekli, da bi se spasili, morali su tako.
ČETNIK NA STRAŽI
Iz Dubrovnika su moje roditelje poslali u drugi dio NDH. Putovali smo vlakom, prvo uskotračnom prugom od Dubrovnika, preko Mostara, Sarajeva do Slavonskog Broda, gdje smo se prekrcali na širokotračnu prugu do Mitrovice. Već je bila 1942. i u to ratno vrijeme do Srijema smo putovali 24 sata. Nije bilo nikakvih opasnosti, jedino je bio srušen most na Bradini, na Ivan planini, pa smo se tu prekrcavali, izišli iz vlaka i na drugoj obali opet sjeli u vlak. Pruga je, kao i danas išla uz Neretvu, sjećam se da sam tada vidio četnika na straži uz prugu. Četnik je imao šubaru i bradu i rekli su mi da se po tome vidi da je četnik, ali uredno je stražario uz prugu u NDH.
SRIJEM ZA VRIJEME RATA
U srijemskom selu, kamosmo došli, mi smo bili jedini doseljenici. Najviše je bilo Nijemaca, oko polovice, a ostalo su bili Hrvati, Mađari i Srbi, ali svi su bili iz tog kraja. U selu su bile dvije škole, njemačka i hrvatska, u koju su išli Mađari i Srbi, kojih je bilo više nego Hrvata. Susjedna sela su bila uglavnom čisto njemačka, Čalma i Nova Pazova su bile čisto njemačka sela. Sjećam se da je žena njemačkog učitelja, kolege mog oca, bila Njemica iz Nove Pazove i nije znala ni jednu riječ hrvatskoga. Hrvatska sela su bila prema Rumi i Fruškoj gori. U Laćaraku je bilo dosta mirno, ustaše i Nijemci su čuvali stražu uz cestu.
Dok smo došli do Srijema, prošla mi je školska godina, premda cijeli četvrt razred nisam išao u školu. U Srijemskoj Mitrovici sam dobio svjedodžbu od četvrtog razreda. Samo su mi rekli ti si pametan, bistar i sve znaš.
TREĆI I ČETVRTI RAZRED
U Srijemskoj Mitrovici sam pošao u prvi razred gimnazije. U vrijeme kad je Ante Marković došao za predsjednika SIV-a, nije bilo deviza. Bio sam na sastancima SIV-a u ime Privredne banke Zagreb i na jednom od njih četiri sata raspravljali smo kako riješiti probleme i nabaviti devize, kojih na tržištu nije bilo. Ništa nismo riješili, a Marković je stalno nešto bez veze zapisivao. Kad je završio sastanak, Anti Skarektiku, nekadašnjem gradonačelniku Splita, tada potpredsjedniku SIV-a, rekao sam: “Za vrijeme ovog sastanka shvatio sam gdje je problem.” A Sakarektiko, onako visok, začuđeno je gledao u mene. “Sve je to zato što nisam kod Talijana završio treći razred, a četvrti uopće nisam pohađao, i to je naš problem, nismo se maknuli od toga i stalno štekamo jer smo svi tako u školi prolazili”, izvalim Skataretiku.
31 komentar
Uskoči u raspravu