RUNDEK DOMOLJUBE NAZIVA LUĐACIMA I URLATORIMA

RUNDEK DOMOLJUBE NAZIVA LUĐACIMA I URLATORIMA

22. studenoga, 2020.

 

Na Radio Brodu, koji je bio smješten na jednom plovilu  usidrenom u talijanskoj luci Bari i s kojeg je u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata „navijao“ za Jugoslaviju i navodno uz ostalo  svirao srpskim i inim četnicima. Također ga pamtimo i kao glazbenika koji je sa svojom grupom Haustor bio jedan od prvih i značajnijih hrvatskih glazbenika koji su održali nekoliko velikih koncerata u Beogradu (2000. godine)

Napisao: Mladen Pavković

U zadnje vrijeme iznimno veliku pozornost u pojedinim medijima dobivaju „kulturne i zabavne ličnosti“ koje su u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata izigravali mirotvorce, odnosno  dezertirali ili ostali Jugoslaveni.

Sada se u Večernjem listu (21.11.2020.) na nekoliko stranica (sic!) pojavila velika ispovijest notornog glazbenika Darka Rundeka.

Kad su ga pitali, zašto je 1991. otišao u Pariz, odgovorio je:

„Godine 1990. i 1991. u Zagrebu su bile nepodnošljive. Pojavili su se luđaci koji su pred tisućama ljudi urlali gluposti na koje bi im  se još prije par godina smijali ili ih strpali u ludnicu. Odjednom se više nitko nije usudio  reći car je gol. Taman je hipokrizija  vezana  uz KPJ ideologiju jenjala, kad se nova nacionalistička razmahala. Pokušao sam napraviti s Caprijem i Zeksom album Haustora „Dovitljivi mali čudaci“, ali nisu bila vremena za muzička istraživanja niti za poeziju u uskogrudnosti i agresivnosti. U Parizu je 1991. rođen moj sin Vid i moje mjesto  bilo je uz Sandu i njega. Ali svake godine dolazili smo u Hrvatsku. Posvetio sam se kazališnoj glazbi i činilo mi se  da je s pjevanjem na rock-sceni gotovo…“- odgovorio je Rundek, kojeg se sjećamo i kao urednika na Radio Brodu, koji je bio smješten na jednom plovilu  usidrenom u talijanskoj luci Bari i s kojeg je u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata „navijao“ za Jugoslaviju i navodno uz ostalo  svirao srpskim i inim četnicima.

Također ga pamtimo i kao glazbenika koji je sa svojom grupom Haustor bio jedan od prvih i značajnijih hrvatskih glazbenika koji su održali nekoliko velikih koncerata u Beogradu (2000. godine).

E, sad se postavlja pitanje, kako taj muzikant i na određeni način ratni dezerter (r. 1956. u Zagrebu) može sve one koji su branili i obranili Hrvatsku nazivati luđacima i urlatorima, dok sebe valjda nikada još nije pogledao u ogledalu?

Pored toga, ovo što je uz ostalo izgovorio Rundek (koji gotovo više ništa ne predstavlja ni u hrvatskoj zabavnoj glazbi) u svakom slučaju spada u „rubriku“ – uvrede i klevete.

Pa, dosta je da svaki muzikant bez ikakvih posljedica može pljuvati i bljuvati i po ljudima koji su dali svoje živote za Hrvatsku, koja je i sada siguran dom i ovakvim (čudnim) tipovima!

Vukovarske majke

U ove dane ponosa, tuga, ali i slave, kad obilježavamo obljetnice okupacije Vukovara i Škabrnje, sigurno je najteže majkama koje su izgubile svoje najmilije.

Evo, legendarna Kata Šoljić ostala je bez četiri sina i desetak članova svoje obitelji. Dugo je tražila Niku, Miju, Ivu, Matu… Njezin najstariji sin Niko  imao je 49 godina, kad je zarobljen, mučen i dokrajčen udarcem četničke čizme u glavu, u srpskom logoru Sremska Mitrovica, 22.12. 1991., gdje nam Aleksandar Vučić ne da ni svijeću zapaliti. Miji je bilo 46 godina kad je bio zarobljen u Sremskim Čakovcima. Ubijen je s četvoricom zarobljenika oko 16.10. 1991. u kukuruzištu Sremskih Čakovaca (po izjavama jednih) ili odveden u nepoznatom smjeru (po izjavama drugih). Ivi su bile 43 godine. Prije rata je bio ugledni gospodarstvenik, a u Domovinskom ratu, u obrani Vukovara, jedan od legendarnih zapovjednika Mitnice. Nestao je u Dunavu pokušavajući se probiti 16. 11. 1991. Najmlađem Katinom sinu Mati bilo je 39 godina kad je ubijen u napadima na vukovarsku kasarnu. Suprug Ane, njezine kćeri, Ivan Vukojević ranjen je u Vukovaru i ubijen u pokušaju proboja 19.11.1991. Do danas se vodi kao nestali…Katina kći Marija, čiji se sin Toni kao 21-godišnjak također borio u Vukovaru, bio je zarobljen zajedno s majkom i ocem, kao i njihov 20-to godišnji Zoran i odveden u Sremsku Mitrovicu…

Sličnih sudbina u vrijeme srpske i ine agresije na Vukovar i Škabrnju, ali i brojne druge gradove i mjesta diljem Hrvatske ima na pretek.

Osim što su svim tim majkama djeca ubijena ili nestala, ranjena, dugo su ih kao Kata Šoljić, svoje najmilije, tražili. Sve te hrvatske majke doživjele su u ratu, ali i nakon njega pravi pakao. Ni jedna se, ako je još živa, nije oporavila od velikosrpske agresije. I nikada neće.

A, koliki su pričali i još uvijek pričaju o privilegijama hrvatskih branitelja i stradalnika, kao Stjepan Mesić koji bi im „zabranio“ da im se u njihovu čast i slavu na pogrebu ispali i tri hica?

Da, imamo Hrvatsku, ali isključivo zahvaljujući poginulima i naravno svim živim i umrlim braniteljima, a poglavito dragovoljcima iz 1991.

Spomenik majkama

Ovih dana mnogo se čuje i čita o tim junacima.

Ali, zašto samo u ove dane, a ne cijele godine?

Osim toga, zašto nema ulica i trgova ili kulturnih i školskim ustanovama po imenima hrvatskih majki?

Zašto u Hrvatskoj nema još ni jednog nacionalnog spomenika Hrvatskim Majkama?

Zašto, zašto, zašto… T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code