GLAVNE TEME

RUJAN MJESEC DEVEDESETREĆE

7. rujna, 2012.

U Grabovici ljude nabijali na križ i žive palili

Priredio: Žarko Marić

Prošlo je 19 godina od kako su pripadnici Armije BiH, točnije postrojbe “Crni labudovi” na okrutan i svirep način ubili 33 Hrvata. Počinjen je 7., 8. i 9. rujna 1993., , za vrijeme operacije Armije BiH “Neretva ‘93”. Cilj te operacije je bio osvajanje područja pod nadzorom HVO-a, od Bugojna do Mostara, u njoj su počinjeni brojni zločini, među kojima je i onaj u Grabovici. Da tragedija bude veća, nalogodavci ovog zločina još uvijek su daleko od lica pravde i slobodno se kreću. Kao jedan od glavnih odgovornih za ovaj zločin smatra se bivši zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović.

Po izvršenju ovog pokolja, general Vehbija Karić izdao je naredbu Zulfikaru Ališpagi – Zuki da se blokira cijelo područje Grabovice kako se ne bi saznalo za učinjeno zlodjelo, na način da se postave punktovi ispred i iza Grabovice, da se ne može saznati ništa o masakru. Ni policija, ni UNPROFOR, ni mediji, tako da nitko nije mogao ući u Grabovicu. Zločin se pokušalo sakriti bacanjem leševa u Neretvu, tako da je hrvatskoj strani pri jednoj razmjeni predano samo 11 tijela. Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a “Firule” i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Ljude su razapinjali na križ, neki su živi zapaljeni. Iako je ovoga zločina poznato govoto sve, odgovorni još uvijek nisu osuđeni!

IZJAVE SVJEDOKA

Po izjavama upućenih, u noći 8. na 9. rujna 1993. se iz Grabovice cijelu noć čula pucnjava, a idućeg dana ujutro se pročulo da je nad civilima Hrvatima napravljen pokolj. Prema pretpostavkama upletenih, jedan dio žrtava je bačen akumulacijsko jezero HE Salakovac.

Obdukcijski nalaz splitskog KBC-a “Firule” i svjedočenja su pokazala okrutnost smaknuća. Jedna žrtva je bila razapeta na križ, nakon čega mu je otkinuta glava i nabijena na kolac. Druga žrtva je bila dugo mučena i naposljetku zapaljena živa. Treća žrtva je zaklana. Jedan je civil ubijen pred suprugom, koja je potom silovana, a nakon dugog zatočeništva, razmijenjena. Supruga je po dolasku u Mostar počinila samoubojstvo, što je bilo posljedicom pretrpljenih stresova.

 Tužna pjesma nepotpisanog pjesnika očito odnekuda dobro informiranog, je sredinom 90-ih godina kružila narodom. Povodom ovogodišnje bolne obljetnice, prenijet ću samo dio stihova, a oni koji se odnose na imena osumljičenih i svirepe metode ubijanja ću izostaviti.

Rujan mjesec 93-e, Grabovici autobus kreće.

Dan 9-i oko 8 sati, autobus policija prati.

On prevozi borce odabrane, sakupljene uglavnom sa strane.

To bijaše jedna grupa jaka, otprilike 50 momaka.

Od mještana niko pojma nema, što im dušman u potaji sprema.

Crn gavrane krvavijeh krila, koja te je natjerala sila.

Da napuštaš visoku Čvrsnicu, i nadlijećeš selo Grabovicu.

Daj nam reci što se tamo zbiva, imal’ ikog od Hrvata živa.

Imal’ ikog ko se za njih stara, crn gavrane grakćuć odgovara.

Za sada vam samo mogu reći, o velikoj radi se nesreći…

Jutro svanu, sunce se pojavi, rosa blista Neretva se plavi.

A okolo s padina Čvrsnice, odjekuje cvrkut lastavice.

Sve ljepote u punome sjaju, Grabovici zadnji pozdrav daju.

Neće proći ni dva puna sata, Grabovičkih nestat će Hrvata.

Trides’ i pet ostat će mrtvaca, mahom djece, žena i staraca.

Nose mrtva trupla na ramenu, bacaju ih u vodu studenu.

Samo 9 ostade im tijela, sve je druge voda odnijela.

Bože mili na svemu ti hvala, čudno li se sudba poigrala.

Neretva ih voda odhranila, Neretva ih mrtve prihvatila.

Pa sad njima sjetnu pjesmu svira, dok obale valovima dira.

Sjetna pjesma spomenik je tužni, jer stradaše ni krivi ni dužni.

Ljudski je žaliti i suosjećati sa svakom i svačijom nedužnom žrtvom, procesuirati, utvrditi istinu i kazniti krivca, te zatražiti ispriku i pokajanje.

I žrtve Grabovice ne traže ništa drugo. I crni gavran, i cvrkutava lastavica, i svi spomenuti nijemi  svjedoci; i visoka Čvrsnica sa svojim kamenim grebenima i sivim točilima, i jutarnje sunce, i blistava rosa, i studena voda plave Neretve, i njeni valovi, i njene krševite obale, zajedno s visokim bijelim spomenikom, nijemo šute i čudom se čude, da i poslije 19 prohujalih godina, nisu pronađeni, procesuirani i kažnjeni počinitelji nezapamćenog i svirepog zločina nad nedužnim civilima.

Na kraju ćemo, stilom anonimnog pjesnika, poslati poruku pravosudnom i državnom vrhu.                

NEMA EU, GRAKĆU CRNE PTICE, DOK NE PADNU KRIVCI GRABOVICE.