RATNI HEROJ IZ BANOVINSKIH PRASKOZORJA

RATNI HEROJ IZ BANOVINSKIH PRASKOZORJA

23. ožujka, 2016.

medved

Medved je vjerovao u povijesnu pomirbu Hrvata iz zemlje i cijeloga svijeta. U potomke domobrana, ustaša i partizana, među kojima najviše njih svoje očeve nisu ni zapamtili, a komunistička je i velikosrpska autoritarna vlast pisala svoje (ne)istine i povijest pobjednika, proglasivši cijeli narod hrvatski genocidnim i zločinačkim. Trajala je ta podčinjenost još od 1918. i odlaska hrvatskih „gusaka u istočne magle“

Napisao: Josip Frković

Sad, kad je Ministarstvo hrvatskih branitelja – usprkos rigidnim maštarijama mentalnih komunista, salonskoga demokrata-diplomata Joška Klisovića i bleiburško-brijunskoga velikosrbina Nenada Stazića (nimalo slučajno mnogi ga nazivaju antihrvatskim metastazićem – op.p.) o mogućem pokretanju tenkova ulicama i vojnom udaru – konačno riješilo prvi kadrovski problem Vlade RH, prosvjedni je šator na Trgu Nevenke Topalušić pred demontažom. Iz njega su, uz masovne prosvjedne povorke veterana i protivnika Milanovićeve anacionalne politike, hrvatski branitelji jedne zgode spas pred specijalcima Vlade Dominića i Ranka Ostojića potražili u sakralnoj i nacionalnoj svetinji crkve sv. Marka. Na scenu stupa ministar, general Tomo Medved i iza primopredajnoga „prijavka“ privremene operativke pravnice s Tišinske ceste Vesne Nagy, sazvati na prvi razgovor svoje ratne suborce. Ne spominju mediji uzalud ratno junaštvo toga dragovoljca iz okolice Cetingrada, koji je prva ratna iskustva u obrani domovine stjecao na lijevoj obali Une i koja su uz glazbena „Polja makova“ ljeti 1991, zabilježena kamerom legendarnoga HRT-ova snimatelja pokojnog Gordana Lederera. Bila su to „Banovinska praskozorja“, čiji kadrovi trajno bilježe skromno opremljene ali hrabre policajce što su se zbog prikrivne taktike obalnim šipražjima na prstima prikradali bradatim spodobama srpskih uzurpatora. Iz istih razloga vojničke kape okrenute naopako, da odbljesak hrvatskoga grba ne bi otkrivao položaj napadača, u više se kadrova u šuljanju na čelu kolone pojavljivao vođa crnoga brka. Bio je to kasniji zapovjednik legendarnih gardista „Tigrova“. „Iznad polja makova blagi lahor piri, zauvijek će živjeti hrvatski ratnici…“, pjevao je Stanko Šarić sa svojim sjajnim domoljubnim tamburašima iz Babine Grede. One sklonjene za uzbune u podrumima Hrvatske Kostajnice podilazili su srsi, ali i čvrsta odlučnost da unatoč strahu za goli život u pravednoj borbi treba ustrajati do kraja.

Masovni Titovi ubojice Hrvata Koča, Kosta, Peko, Đoko, Milka i Simo

Učinio je to i proslavljeni zapovjednik, danas brigadni general Tomo Medved. Prema nauku vođe nacionalnoga oslobođenja, prvoga predsjednika i vrhovnoga zapovjednika dr. Franje Tuđmana, i Medved je vjerovao u povijesnu pomirbu Hrvata iz zemlje i cijeloga svijeta. U potomke domobrana, ustaša i partizana, među kojima najviše njih svoje očeve nisu ni zapamtili, a komunistička je i velikosrpska autoritarna vlast pisala svoje (ne)istine i povijest pobjednika, proglasivši cijeli narod hrvatski genocidnim i zločinačkim. Trajala je ta podčinjenost još od 1918. i odlaska hrvatskih „gusaka u istočne magle“ SHS-a i Kraljevine Jugoslavije, a potom i u tzv. komunističkoj državnoj zajednici pod čizmom staljinista i velikosrba. Veliki pobjednici, puni samohvala o Sutjesci I Neretvi, o genijalnosti komunističkoga vođe izgubljena u maglama povijesne zbiljnosti, Šapajeva i navodnoga JBT-a, zanemarili su doprinos Hrvata u zajedničkoj partizanskoj borbi i cjelokupnom pokretu. Za Drugoga svjetskoga rata, podsjetimo, u Hrvatskoj su formirane 52 partizanske brigade, 17 divizija i pet od ukupno 11 postrojbi jačine korpusa. Od pola milijuna građana Hrvatske, u partizanskim je postrojbama bilo 230.000 Hrvata. Upravo onoliko ili nešto više uniformiranih ljudi što su se borili za prvu suverenu hrvatsku državu i njen opstanak. Istu onu što je imala nesreću nastati u ratnom vihoru, na strani Hitlera i Musolinija, uz ustaški zloćudni režim NDH i vjerolomne britanske rojaliste. U podivljalom osvetničkom pohodu partizana iza 1945. život je zaista iza austrijske alpske poljane u Bleiburgu malo vrijedio. Slovenija i cijela Hrvatska postali su velika groblja bez križa i imena smaknutih. Vojnici s petokrakama iz jedinica Koče Popovića, Koste Nađa, Milke Planinc, Peke Dapčevića, Sime Dubajića, Milana Baste i Đoke Jovanića brutalno su ubijali i većinu nedužnih. „Dopustili smo da se Srbi izdovolje, da riješe taj hrvatski smrad, koji smije živjeti samo do jama za smaknuća…“, govorio je navodni Hrvat, jedan od najvećih lažaca i zločinaca 20. stoljeća.

Bez križa i imena grobovi nedužnih u šumama oko Siska

Nakon svega što sam spomenuo, zar je čudno što su i na sisačko-moslavačkom području ostale mnoge zašikarene i za druge Jugoslavije predugo prešućivane masovne grobnice. Njih 119 (129), najviše u Hrvatskoj. Bez križeva i imena žrtava u Sisku, Petrinji, Glini i Topuskom. Najbrojnije su žrtve svakako domobrani, pripadnici regularne hrvatske vojske koja se u NDH novačila sve do Boke kotorske, Vojvodine, Zemuna i Mostara. Diljem ondašnje Hrvatske, kasnije otete Bosne i Hercegovine, zbog koje je život izgubio i partijski sekretar Andrija Hebrang. Suglasio se s poratnim ulaskom Hrvatske u jugoslavensku federaciju, ali sa cjelinom državnoga teritorija. Bio mu je to najveći krimen. Rođen prve poratne godine u Sisku, i sam pamtim žicom ograđene barake velikog zarobljeničkoga logora Nijemaca, domobrana i ustaša na Viktorovcu, na ondašnjoj livadi a danas mjestu zgrada osnovne škole i Metalurškoga fakulteta. Kroz taj i druge logore u Sisku prošlo je oko 30.000 uznika, dok se u masovnim grobnicama očekuju zemni ostaci 45.000 zločinački smaknutih. Onih koji su bili Hrvati i koji su voljeli svoju domovinu. U ranim jutarnjim satima, pod partizanskom stražom,ratni gubitnici su sudjelovali u tzv. fiskulturi trčanja stazicama viktorovačkoga perivoja. Ni slutio nisam tada da, primjerice, bivši vojnici njemačkoga Wehrmachta, graditeljski inženjeri i tehničari projektiraju i grade armirano-betonski vodotoranj nadomak Vinogradske, da popravljaju objekte oštećene Talionice Caprag i Rafinerije Shella ili da je među uznicima i veći broj uvaženih meni tada nepoznatih sugrađana. Mnogo godina kasnije, međutim, doznah da poznati partizanski komandant grada, kasniji lokalni funkcionar, nije dopustio primopredaju košarice s hranom zatočenom profesoru koji je iza rata i domobranske časničke odore po kazni odveden na brezovičku sječu ogrjeva. Trudna profesorova supruga otišla je s Viktorovca, kao i tisuće drugih nevoljnica, neobavljena posla. Njen sin, moj vršnjak, taj mu nečasni časnički postupak partizana nikad nije zaboravio. Slično je bilo i u negdašnjoj tvornici stakla Petra Teslića na obali Save, gdje su žrtve partizana proglašene „savskim ustaškim stradalnicima“.

Obilježavanje grobišta žrtava komunizma u Sisku i Banovini

Mnogo godina kasnije – prvi puta izvan ambulante pedijatra – o ratnim sam stradanjima domobrana doznao i u zbornici Gimnazije iz koje je 1945. I 1946. bilo podosta žrtava linča izbacivanih iz škole, odnosno montiranih procesa u kojima se i život gubio. Bilo je to, vjerujem, uz 50. obljetnicu mature. Uz bivše partizanke iz Srbije našao se u zbornici i bivši domobranski poručnik i omiljeni dječji specijalist, dr. Svevlad Persoglia. Predložio je da se Drugi svjetski rat ni slučajno ne spominje, ali sam kasnije kao novinar zagrebačkoga dnevnika mnogo toga ipak doznao. Znao je dr. Persoglia i za krvavi događaj iz rujna 1944. u Sunji. Najvjerojatnije partizani iz srpski većinskih sela Banovinskoga trokuta i donje Posavine, na užas mještana, na glavnom su trgu zaklali 20-ak zarobljenih lokalnih domobrana i ustaša. I njima, te ostalima ubijenim do 1951., njihovi najbliži nikad nisu saznali pravu sudbinu. Pogotovo mjesta pokopa. Polazeći od te tragične istine, članovi „Hrvatskoga domobrana“ – uz potporu sisačkoga biskupa mons. dr. Vlade Košića i Sisačko-moslavačke županije – zauzeli su se za dostojno i postupno obilježavanje takvih predugo prešućivanih grobišta. Ne više u obliku stiliziranih hrastovih križeva, negoli inoksovih. Poslije prve Janje Lipe (grad Kutina), gdje se nailazilo na otvorene otpore lokalne komunističke vlasti, bit će to novi spomenici nebrojenim Titovim komunističkim žrtvama. U ime Sisačke biskupije i županije, u koordinacijskom tijelu za provedbu obilježavanja prešućivanih grobišta, te naknadno istraživanje i iskapanje tijela iz zašikarenih počivališta zastupat će čelnik povjerenstva za martirij Mile Marinčić , te župan sisačko-moslavački dipl.ing. Ivo Žinić.

Crvena petokraka i danas se raspoznaje na fasadi bivše staklane-logora. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. navijala
    #1 navijala 28 ožujka, 2016, 14:12

    Iako sam iz ustasken obitelji dakako ponosno,ipak mi ideja pomirenja nije bila mrska,jer sam bio uvjeren da to nasem narodu moze koristiti,posto je poznato da su komunisti zavadili i izlagali i izmanipulirali mase ondasnjeg vremena i da je komunizam pasao bitangama,neradnicima lopovima,vucibatinama i uopce ljudima sumnjiva karaktera,sto se i dokazalo.
    Mislio sam oprost je najbolja terapija za taj nastali antagonizam…
    Da ja sam tako mislio,ali ne i oni…

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code