“Kamen, žica, puž” – izložba u Slovenskom domu

“Kamen, žica, puž” – izložba u Slovenskom domu

9. lipnja, 2011.

Sonja Zubović i Maja Mihaljević omogućile su nam da, uživanjem u arhetipskim stvarima, ‘napredujemo unatrag’

Na slikama: nakit Maje Mihaljević, slike Sonje Zubović i radosne autorice

Piše: Lada Žigo

Na žalost, zbog ograničenih prostora kulturnih rubrika koje su u mnogim novinama žrtvovane na ‘oltaru’ senzacija, brojne kulturne manifestacije ostaju samo intimnim poslasticama za gledatelje i slušatelje, svojevrsnim komornim prijateljskim susretima koji ne postaju važnim događajima u gradu. Mnogo truda za mali odjek! No portali uvelike nadomiještaju tu prazninu i stoga sve više privlače i kulturnjake, pa bismo mogli koristiti kovanicu “preko kompjutera do baštine”.

U Slovenskom domu otvorena je izuzetno zanimljiva izložba književnice i slikarice Sonje Zubović i umjetnice Maje Mihaljević, ujedno i glazbene urednice na Radio Sljemenu. Izložba pod nazivom “Kamen, žica, puž”, čije je živahno otvorenje proteklo baš kao mala oda umjetnosti i prijateljstvu (došli su brojni ugledni kulturnjaci ispiti čašu kulture, metaforički, a bogme i doslovce!), obuhvaća reljefne slike Sonje Zubović s temom puževih kućica i umjetnički nakit Maje Mihaljević (broševe, narukvice i ogrlice), izrađen od kamena i žice. Umjetnost različitih stilova, roštiljada i gemištijada – sve to zaslužuje i medijske komentare iliti jednu slasnu medijadu.

Sonja Zubović, ugledna spisateljica za djecu (autorica nagrađivanih knjiga i slikovnica) i pjesnikinja za odrasle, svoje slobodno vrijeme ispunjava i na platnu, ovoga puta zaokupljena motivima puža i kućice, motivima skrovitosti i razotkrivanja, jer puž i kućica jesu i vezani, ali i uvijek i pod prijetnjom razdvajanja. Svojim slikama (koje nas impresioniraju korištenjem različitih materijala poput pijeska, gipsa, žice, tijesta pa i puževih kućica) Sonja afirmira puža kao svojevrsni ‘ljuski mikrokozmos’ u kojemu vlada vječiti strah od odvajanja tijela i duha, od gubitka elementarne sigurnosti u ovom zastrašujućem svijetu. Njezinu metaforu puža možemo doživljavati na različite načine: puž može značiti jedinu preostalu sigurnost u zakutku, u samoći, može značiti težnju ka usporavanju u vremenu u kojem se sve ubrzava, može značiti i strah od gubitka samozaštite, odnosno od vlastita oklopa, pa i identiteta u vremenu kojekakvih lažnih identiteta, a u najbanalnijem smislu njezinu metaforu puža možemo doživjeti i kao strah od gubitka prave kuće. Krediti, ovrhe, povećane rate… misli nam odlaze i u prostor naše svakodnevne egzistencije koja nam stalno prijeti gubitkom i vlastita oklopa. Strah nas je da ćemo nakon toga ‘plaziti’ kao slinava raskućena bića, ali uvijek u potrazi za nekim novim staništem.

Kritičarka Alma Trauber popratila je izložbu stručnim osvrtom, u kojem je istaknula da Sonjin puž nije “puž iz Andersenove priče. Ne ni puž kao metafora Freudove glave u nadrealističnoj viziji Salvadora Dalia. Prije slutnja puža iz Znaka na zidu Virginije Woolf. Kao i u toj kratkoj priči, tako i u slikama Sonje Zubović središnju poziciju zauzima senzibilitet intimnog, podsvjesnog, ženskog!… Jedino puž biva svjedokom ali i arhetipskim preostatkom svijeta oblika.”

I Maja Mihaljević vraća nas u arhetip (a svaka ozbiljna umjetnost vraća se nekom arhetipu ako želi provocirati svijet), vraća nas u vrijeme prastanovnika planeta koji su od prirodnih materijala vještinom ruku stvarali nove oblike i predmete. Izuzetno lijep nakit (koji, kako tvrdi Alma Trauber, pokazuje minimalističku jednostavnost oblika i korištenje baznih materijala poput kamena i žice) djeluje kao decentan ukras za sva vremena – istodobno je i ‘starinski’ i moderan, a tu sintezu svih vremena u jednom vremenu može iskazati samo netko tko doista ima dara. Preplitanje žica djeluje poput paukove mreže, a lijepi ukrasni predmeti (uglavnom od kamena), na kojima se maštovito pretapaju boje, djeluju poput mitskih školjki. Maja Mihaljević pokazuje kako se minimalnim preoblikovanjem materijala mogu stvoriti sasvim novi, maštoviti oblici, odnosno pokazuje nam profinjenost jednostavnosti, snagu krhkosti. Njezinim nakitom mogla bi se okititi i kraljica i pučanka. Mogao bi lijepo ići i uz traper stil i uz elegantnu haljinu, pristajao bi i otkačenoj studentici i decentnoj dami iz visokog društva. Svatko tko nije zatočenik trenda jest prijatelj svih i svega.

Izložba “Kamen, žica, puž”, puna umjetničkog nadahnuća, lijepa je šetnjica kroz svijet elemenata koji nam se, unatoč svoj današnjoj tehnologiji, uvijek nude za nove kreacije, pa bila riječ o ‘mrtvom’ kamenu koji uvijek može zadobiti život kao ukras, statua, građevina ili bila riječ o pužu koji uvijek, baš uvijek iskazuje mitsku potrebu za zavlačenjem u samoga sebe, za introspekcijom.

Izložba je otvorena do 15. lipnja. Svakome će biti drago vratiti dušu u svijet arhetipske prirode, jer u današnjem ‘umjetnom’ svijetu velika je pustolovina, kako reče Tenžera, ‘napredovati unatrag’. Pa makar i puževim koracima. I bez digitalnih satova, i u sporoj tišini uvijek se nekamo stiže. T

 

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code