Goran Babić o sahrani Gustava Krkleca
Piše: Goran Babić/ Blic.rs
Kako se širi Beograd tako se, logično, šire i njegova groblja. Mnoga su popunjena do krajnjih granica, a nije ih moguće širiti kao na primjer staro zemunsko ili topčidersko groblje. Ovo što se nekad nazvalo Novim, već poodavno nije novo, a ni na njemu za koju godinu više neće biti mjesta. Smrt ovdje, izgleda, svoj jedini posao vrlo temeljito obavlja.
Za razliku od tzv. potrošne robe, mrtvi se ne bi smjeli tretirati na isti način. Oni nisu položeni u svoje posljednje počivalište da bi u njemu boravili godinu-dve ili pet. Ne, oni računaju na vječnost, a iz brojne literature, koja o tome govori, znamo da su mnoge porodice izgradile za svoje pokojnike monumentalne grobnice opremljene kojekakvim napravama čija je valjda svrha da učine vječnost što ugodnijom. No i u tu iluziju se ukrcavaju komunalne službe, odnosno vlast kapitala, pa pokojnicima za koje niko ne plaća „ležarinu“ prijeti opasnost da budu iskopani, iako su u grob legli s namjerom da u njemu ostanu dovijeka.
Sjećam se sahrane Gustava Krkleca, nekadašnjeg Zemunca, a predsjednika pisaca u Zagrebu u doba Račanove vlasti. Stari nije imao groba (naročito ne na Mirogoju, najvažnijem tamošnjem groblju), a bio je ugledan i nije ga se moglo skloniti negdje na periferiju kao što je ovdašnja beogradska vlast prije koju godinu poslala na Orlovaču Darinku Jevrić, legendu među kosovskim Srbima, a maltene u Dobanovce Novicu Tadića, ponajboljeg među savremenim srpskim pjesnicima. I šta je nevoljni Račan, pritisnut mojim navaljivanjem i biološkim razlozima, učinio? Natjerao je tadašnjeg direktora uglednog groblja da iskopa iz zajedničkog groba petoricu generala nekadašnje Austro-ugarske monarhije i da se starina Krklec sahrani gdje mu i priliči, na počasnom mjestu. Direktor je naravno preostali prostor odmah za velike pare utrapio drugoj mušteriji, ali takav je život i naročito smrt. 
1 Comment so far
Uskoči u raspravuDa nije bilo Gorana Babića, kojeg sam lično upoznao na Sajmu knjiga, nebi pjesnik Krklec bio sahranjen na Mirogoju.
Krklečeva još živeća kćerka Katarina Krklec (1947) mogla bi bar neki film o ovom pjesniku da stavi na internet ako Vlada Hrvatske neće da mu podigne spomenik u centru Zagreba, kao što ga ima Ujević. Čak su htjeli i njegovu kuću u Mariševcu da je prodaju – 2015 godine iako je ta kuća godinama već napuštena a grad Varaždin ne želi Gustavov muzej da otvori u ovoj njegovoj kući.