PRIJE ČETIRI GODINE DALI SU BRAZILCIMA SEDAM KOMADA

PRIJE ČETIRI GODINE DALI SU BRAZILCIMA SEDAM KOMADA

28. lipnja, 2018.

 

Zvoni mi brzoglas, cijelu večer: ‘Kaj veliš? Kaj je to? Kam ide nogomet…itd ? Do bijesa – hoće reći. Znam ih! Da ili  ne’? Jedno je sigurno: Elf nije u svom trenutku. Potpuno, bez ikakve invencije. Prazan ko’ prazna puška. Imao je  čak i  loptu i pasira. Ali, iz svega toga praznina. Bijeli oblaček. Čisti balon. Bez glave i repa. Istina, a to sam već vidio onaj Korejac, na golu, dječačke face, ponavljam, jedva bih mu dao i osamnaest, sve brani. Osim  toga, i šaka. Velim, u sebi. Kao naš Franjo Glaser. Ne, Francek nije u tom imao premca. Tvrdim, u svijetu. jedna je generacija, izgubila – asove. Nema zvijezda. Nema driblera. Gdje su im Haller ili Overath? O Beckenbaueru da i ne govorim. Ispržanjeno. Beza daha. I mašte. Naoružani – da. Ali, nitko nema pravi metak. Onaj, srebrni. Ubojit

Samo za portal Tjedno SP u Rusiji prati: Zvonimir Magdić

Skupina koja je puna visuljaka. Praf ‘za praf’,  svi su ti. Pri  – ‘drvetu’. Ova je utakmica potpuno ravnopravnih, Meksika i Švedske. U Jekaterinburgu. Bez velikih zvijezda. Jednakpravnih.Dobrih igrača. Pa, prema tome i dobrog nogometa. Ne, za miran san. Puno dugova. Još više, neplatiša.

Skoglundov duh. 3:0 Švedjana

Znat’ il ne, Skoglunda? Šveđanin.Lijevi krilo. Čudo. Dribler nad driblerima. On bi, sve, i ove danas  metnul – na kup. Njega je mogao zaustaviti samo jedan. I, taj se našao. Brazilac Djalma Santos. Brazil, u završnici Mundiala ’58, bolji od Švedske, 5:2. I, zato, jer je Skoglund, ‘ušutkan’. Ova Švedska, koja je izvukla, onako, odozgo, mačete ma temperamentne Meksikance, nema takvog čovjeka. Nema ga.  Osim Messija, ni  svijet! No, visokim mirom, uspravna, odlučna, akademski, nogometno potkovana, našla je svoje zlatne  minute. Svaka od njih, otvara rusko osminu – finala. Tri gola! Neočekivano. Ali, pravednih. Meksiko, inače dobar, nije našao, ovog puta, sam sebe. Puno nedorečenosti. Krene lopta i šetnju, a onda,  izgubi se, negdje u magli koja se, maštarenjem, vuče niz zelenilo krcatog stadiona. Čak ni Ochoa, na golu, usprkos nekih obrana koje su imale ton, nije bio baš raspoložen. Odjednom,Vikinzi se ukazuju kao visoki kandidat za – najviše. Za Himalaju. Njima  pašu i visine. I – led. Ledeno su ispijali svoje špricere i tiho pomeli Asteke. 3:0. Tko? Ovi: 1:0 –  lijepa kombinacija je malo  stala na lijevoj strani, ali ne i Augustinsson. Prvi kut. što bi potiho palo na dušicu Ochoe. Drugi je pogodak izazvao, prekršajem ‘ unutra’, Moreno na Bergu. Loptu je zgrabio plećati – barabarosa – crvene brade. Granquist. Elver – topom, pod prečku. I, na kraju balade, kam’ s loptom? Kad ne ide, najbolje u vlastitu mrežu. 3:0. Nesretnik se zna: Alvarez. Skrenutu loptu, opet je –  kratkim pogledom – pratio, nemoćan, Ochoa. I, onda ono  što svijet traži svijećom, tisućama godina, mir. Apsolutni mir. Pobjednici i poraženi – ruku pod ruku. Gotovo, zagrljeni. Šveđani i Meksikanci. Oni su pobjednici. Sedam bodova i – korak dalje. Za pamćenje. To to je nogomet. Jer, vijest je prošetala u krugu, stadionom:Nijemci su izgubili! Južna je Koreja, pobjedila. Moguće. Da. I – to.

Elfu odzvonilo

Tko bi to rekao. Nitko. 2:0 Južne Koreje, protiv prvak svijeta. Protiv Njemačke. U Kazanju. Mundial ‘ 18. Elfu odzvonilo! Uvjerljivo – Južnokorejci. Nijemci – nach Hause! Doma.

Tko bi rekao! Nitko.2:0, Korejanaca, protiv Elfa, prvaka svijeta. Zadnjeg. U vrućem Kazanju. Svijet je zgranut. I, potresen. Jer, meine Herren, kakav je to mundial, bez Njemačke. Pomalo, nikakav. Zvoni mi brzoglas, cijelu večer: ‘Kaj veliš? Kaj je to? Kam ide nogomet…itd ? Do bijesa – hoće reći. Znam ih! Da ili  ne’? Jedno je sigurno: Elf nije u svom trenutku. Potpuno, bez ikakve invencije. Prazan ko’ prazna puška. Imao je  čak i loptu i pasira. Ali, iz svega toga praznina. Bijeli oblaček. Čisti balon. Bez glave i repa. Istina, a to sam već vidio onaj Korejac, na golu, dječačke face, ponavljam, jedva bih mu dao i osamnaest, sve brani. Osim  toga, i šaka. Velim, u sebi. Kao naš Franjo Glaser. Ne, Francek nije u tom imao premca. Tvrdim, u svijetu. jedna je generacija, izgubila – asove. Nema zvijezda. Nema driblera. Gdje su im Haller ili Overath? O Beckenbaueru da i ne govorim. Ispržanjeno. Beza daha. I mašte. Naoružani – da. Ali, nitko nema pravi metak. Onaj, srebrni. Ubojit. Lopta nema, u svom putešestviju,  veliku ariju. Južno – korejci, igraju neku, svoju igru. Dobru. Na trenutke, znali su i poduže, prigrabiti loptu. Čak ju i – sakriti. Lagani, okretni, refleksivni. No, da će razvući senzaciju čitavog jednog Mudiala, baš oni, ne, taj vlak oni nisu vozili. Ipak, stara, dobra kočija. S jednom ragom, za rudom. A, vrijeme, kao da im je pružilo ruku. Generalski. Kopni. Ko’ snijeg na proljetnom suncu. Devedeseta je – tu. Nijemce nosi samo pobjeda. A, još je nema. I, ne samo to. Low, koji ne skriva nervozu,ali ne skače, gubi i zadnju riječ. Izmjene. Ništa nova. I, i….? kaj –i? Pa, Korejci vode. Lopta u sredinu, jedan je od njih, na rubu zasjede. Kim. Je li ili nije? Sudac Geiger, Amer,  misli da je. Zove se VAR. I, sudac Geiger, priznaje gol.1:0 Za Južnu Koreju! Protiv, za sada, još prvaka svijeta. Protiv Elefa, koji je prije četiri godine, dao Brazilcima, kod njih, za svjetske bodove – sedam komada. Igra je to. Nema se kaj čekati. Ide se u navalu, do apsoluta. Neuer je ostavio  svoja vrata, on je pred korejskim! Višak. No, ovo, ipak, nije šala.Jedan je kontra duga d sedamdeset metara, pucana po braniču Se-Jongu. Korejca Sona, noge nose, juri prema praznim vratima i, iskosa, zabija! Ljudi dragi, svijete – gol. 2:0 Koreje! Fuj Teufel!

Jedna lasta – Neymar

Moskva gleda Brazilce. Protiv Srbije – Znaju, zašto su tu: nekaj bu bilo. Dobrog nogometa. Otkritje-arena je nestrpljiva. Zdjes budjet gorad, sad… Proljeće čini, ipak, i  jedna lasta –  Neymar.

Ne,ne! U ovom trenutku je Neymar, pun svih onih vragolija, kojima je napumpan brazilski nogomet. Od pamtivijeka. A, ovo je. živa istina: nažalost, samo – on. Nitko drugi. Kako se poigravao. protiv Srba. Onaj štoping petom, pa tko će to izbrisati. Ni računalo. A, ipak, ni on, nije bio sto postotni. Jer, da je bio, bila bi – šestica – od šale. Vukao je, tukao je, tukli su ga. Davao je, samog sebe. Htio je zabiti. No, nije ga išlo. Izgubio je sve dvoboje, čak i, bliskih susreta, sa Stojkovićem, često, na vrijeme isukanih šaka, ispruženih prstiju. Njemu, to se ne bi smjelo događati. Neymaru. Očito, još nije onaj – pravi. Ali tu je. Bumo ga gledali.Frajer – kuži. Opet neka zmijolika frizura. Na svoj način. Takav je. Sve za druge, svi drugi, za njega. Pa,  kad ga vučem u paralelogram s Ronaldinhom, Rivelinom ili Peleom, ipak, nije taj. Za sada!No,svijet je, danas, i onako, izgubi svoju personu gratu. Brazil je veći dio utakmica šetao, i tada su mu, kao,  protivnici,  zadavali ubode. Nije bio pravi. Pa, ni onda, s Hrvatima, u Liverpoolu, bilo je dugih, žuto izgubljenih minuta. I, oni, cvile, da Brazilci: ‘…da nam je Modrić’. Nemaju jaku sredinu terena. A tu su, uvijek, bili doma. Obrana se zna zanjihati. kao luster u potresu Nikaragve. Ni napadači, nisu baš – Brazilci!. Niti jedan. Osim, prolaznica, za traženja drugih, pa i samog sebe, Coutinha. No, i tu ima falš – tonova. Zakaj, ne znam. Srbi su išli na  kombinaciju – a la Brazil. I, unatoč optičke varke, tu nisu mogli ništa. Kad je Brazil digao brzinu, sve je bilo  drugačije: žuto! Najprije je Coutinho, strašnom, dugom loptom u kazneni prostor prebacio obranu, uletio je Barcelonin Paulinho i u sloku, špicom, prebacio suludo vratarevo istrčavanje. 1:0.Čekalo se na  drugi pogodak, pa da se ide na siestu. Tete, izbornik kanarinaca, bio je pun savjetovanja. A onda je centar s lijeva, završio na glavi, silno natrčalog Thiaga Silve. I – comedia e finita. Završeno. Zna se – Švicarska i Brazil.

Shaquiri i Co. – idu dalje

Njižni Novgorod nije živio u strepnji. Costa Rica nema snagu ni tempo Švicarske. Tako je bilo. Ali silno barataju s loptom. Tehnika. I, na kraju krajeva, bez odluke, 2:2 ‘Urmaheri’ – nastavljaju. Ko’ princ, iz one priče koja se nastavlja… Milana Asića.

Pa, znate da se, u jednom trenutku, Švicarci, protiv Costa Rike, nisu dvadeset minuta sastajali s loptom! Nije čudo. Srbi, u prvoj igri sa Srednjoamerikancima, čitavo drugo poluvrijeme. Takvi su..Znaju. Sa Švicarcima su počeli utakmicu, s dvije  gošatnge. Simpatični. Ali, nogomet je to. Švicarska  vodi,1:0. Embolo spušta loptu, glavom, do uvijek opasnog, Džemailija. Costa Rica, ne diže ruke. Pogotovo – noge. Nastavlja haklati. Tečno. Bogato. I, Waston, glavom, poravnava.1:1. Tihi su upiti: ko’ to dobil? Gle! Švicarci – vode. 2:1. Spuštena lopta do Hrvata, među ‘urarima’, Drmića, a ovaj, od prve, loptu danu, na tanjuru po Zakariji, šalje u mrežu. A onda, u sudačkom nastavku, jedanaesterac za Costa Ricu. Tko će na loptu? Ruiz. Malo nervozan, ne i potresen. Lopta mu udara u gredu i, na njegovu sreću, u leđa vratara Sommera i – kao ‘autogol’ – odbija se u mrežu. Dakle: 2:2. Švicatska ide, dalje, Costa Rica na kupanac. Karibi su topla mora. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code