ANALIZA GLAVNE TEME

PREVENCIJA SUICIDNOSTI BRANITELJA NIJE BILA DOBRO PROVEDENA – 1. dio

3. studenoga, 2024.

 Gospodin Mladen Pavković posvetio je golemi iznos energije i vremena, ljubavi i poštovanja prema svim, osobito samoubijenim braniteljima. S velikom pažnjom i ustrajnošću, suosjećanjem u patnjama i krizama veterana, sakupio je mnoštvo relevantnih informacija, novinskih izrezaka o upečatljivom broju izvršenih suicida. Tu sigurno postoji i velika tamna brojka, jer se svi slučajevi samoubojstava vjerojatno ne evidentiraju i javno ne objave u medijima, poglavito tiskovnim, još rjeđe u elektronskim medijima

Napisao: primarius, dr. sci. dr. med. Ljubomir Radovančević

Hrvatski novinar, fotograf, humanista, aktivista za braniteljska i opća ljudska prava i publicista Mladen Pavković, uz ostalo objavio je i knjigu „Svakim nas je danom sve manje“, koja je i dalje jedina (!) zasad takva u Hrvatskoj, a koja je sve više aktuelna, tim prije jer je u njoj precizno naveden i prenesen veliki broj konkretnih slučajeva suicida branitelja, objavljenih svojevremeno u dnevnom i periodičnom tisku. Zasluga za brižljivo skupljanje tog dragocjenog, a istovremeno krajnje tragičnog materijala svakako pripada jedino ovom velikom entuzijastu i uglednoj ličnosti javnog života.

Mnogi pred ovom temom zatvaraju oči, kao da će time ovaj problem biti manji. Stoga se opet i opet treba vraćati i na ovu bolnu i strašnu hrvatsku istinu.

Ostajao sam tužan i žalosno fasciniran zapisima o takvim ishodima relativno mlađih života nesretnih branitelja, pa i krajnje ogorčan na laterarne uzročne sudionike takvih zbivanja, pa sam i sam svojevremeno kolekcionirao napise o toj temi i slučajeve u svrhu i namjeru neke kasnije znanstvene obrade, elaboracije, analize i komentara po uzrocima, načinima izvršenja, posljedicama…

 Tragična fenomenologija      

Bit će nažalost još pokušaja i izvršenih samoubojstava, kao i da se sa psihijatrijsko-psihološke, suicidološke i viktimološke točke motrišta sagledavaju srazmjeri i pojedinosti ove tragične fenomenologije. A sve u smislu klasične postavke: znajmo da bismo predvidjeli, predvidimo da bismo spriječili, a da ne bismo morali snositi posljedice nemara i neznanja, jer lijeka nažalost, izvršenom suicidu, nema.

Definicija: samoubojstvo je svako samouništenje, koje proizlazi iz poremećenih odnosa ličnost – društvo (1). Naravno da nas u tom kontekstu najviše zanimaju uzroci i uvjeti nastanka ove pojavnosti i ponašanja ljudskih žrtvi.

Ima, naime, više potencijalnih i realnih uzroka samoubojstava branitelja – veterana, proučavanih i u drugim kulturama. Neki od uzroka počivaju u braniteljskim tragičnim psihotraumatskim iskustvima iz Domovinskog rata i poraća, pa sve do dana današnjeg, jer se frustracije i distresi nastavljaju „zahvaljujući“ nepovoljnim pak izvanjskim okolnostima i napredovanju intrinzičnih faktora negativnog predznaka u ličnostima oboljelih branitelja.

Gospodin Mladen Pavković posvetio je golemi iznos energije i vremena, ljubavi i poštovanja prema svim, osobito samoubijenim braniteljima. S velikom pažnjom i ustrajnošću, suosjećanjem u patnjama i krizama veterana, sakupio je mnoštvo relevantnih informacija, novinskih izrezaka o upečatljivom broju izvršenih suicida. Tu sigurno postoji i velika tamna brojka, jer se svi slučajevi samoubojstava vjerojatno ne evidentiraju i javno ne objave u medijima, poglavito tiskovnim, još rjeđe u elektronskim medijima.

Uzroci toga prešućivanja, zataškavanja i zatajivanja, leže vjerojatno u stereotipima, običajima, predrasudama, strahovima, pa se suicid (a i sama smrt, sensu strictiori), smatra u narodu nečim što treba kriti, čega se treba čak stidjeti. Tako zatajuje, kako najbliža obitelj (nuklearna, primarna i sekundarna), šira porodica (ekstenzivna: rođaci), pleme, puk i društvo, a bogme i država kao organizacija koja je omanula u aktivnostima, barem i djelomičnom suzbijanju te nemile pojave. Posttraumatski stresni poremećaj bar na vrijeme trebalo je čak prepoznati kao deklanširajući entitet, ili pak skriveni, larvirani, latentni, maskirani, nikad očigledno („odokaidno“) neprepoznati  i neliječeni psihijatrijski, i/ili na psihoterapijski način, propustilo se tretirati i zbrinjavati.

U razmatranje treba svakako uzeti u obzir razočarenje općom društvenom, političkom, gospodarstvenom i moralnom krizom, posljedicama provedene pretvorbe (pljačke društvene imovine), i privatizacije, globalna recesijska kretanja, naostvarivanje ideala za koje se borilo i ginulo, jer sve to mogu biti potencijalni socijalni, udruženi s unutrašnjima organizamskim (tijelo i duša u holističkom smislu), uzroci i uvjeti suicida branitelja, koji se sada pitaju: „zar smo se za to borili?“

Ostala je velika crna mrlja

Ipak, gros autodestruktivnih finalno ostvarenih nastojanja treba pripisati patologiji duševne provencijencije, najvećim dijelom PTSP-a. Ali to će konačno razlučiti psihijatrija (medicina) temeljena na dokazima (statistici, mjerenjima).

Prevencija suicidalnosti svakako nije dobro bila provedena, pa se i dalje tako ustrajava, s obzirom na srazmjerno enormni broj suicida.

Stravičnost nekih primjera usiječe se u sjećanje naknadnih očevidaca mjesta izvršenja i razorenih leševa. Na heliodromu Rebra tako je jedan branitelj (nije bio pacijent), legao  na aktiviranu ručnu bombu. Nakon uklanjanja ostataka ostala je velika crna mrlja spaljene krvi i utrobe, te porazbacane gumene rukavice osoblja koje je odnijelo ono što je preostalo, uz miris gareži, a psi-lutalice njuškaju ovo stratište.

Može izgledati, a možda i jeste, da je neki suicid branitelja bio fantazirana osveta društvu  (i državi), jer je on nešto tim instancama dao (polagao najdragocjenije – svoj život – najveću vrednotu), za stvaranje suvereniteta, slobode i samostalnosti, a s druge strane nije primio zadovoljavajuću zauzvrat satisfakciju (kako god tu  gratifikaciju imaginirao), nego dapače doživio ignoranciju i indolenciju. Takva možebitna odluka rezultat je imaturiteta, infantilnosti ličnosti. A potječe  iz ranog djetinjstva u odnosu na nebrigu i odbacivanje sa strane roditelja, pa se to translatira transferom na državu (boga – oca, domovinu – majku – roditeljicu), naciju, kao njihove (osobne roditeljske), reprezentante. Radi se o posebnom poremećaju (imaturitas emotionalis). Pokušaj  bacanja fantazirane projicirane krivnje na društvo kao izgovor za zanemarivanje, uzaludan je. Nije se ubio društvu (supruzi, bogatašima…) nego se ubio sebi, kažu…

Povezanost  ranijih, predratnih formi agresivitetnog ponašanja (notirano u istraživanju), u nekih suicidanata ustanovljena je u  znanošću s dobro poznatim fenomenom klackalice. Naime, u zemljama (i u pojedinaca), gdje je stopa suicida visoka (Finska, Vojvodina, Mađarska), niska je stopa homicida, i obratno, gdje je relativno često ubojstvo (npr. Crna Gora, Kosovo), niski je broj samoubojstava. (Veća je sramota ubiti sebe, nego drugoga – pogotovo u krvnoj osveti).

Autoagresivnost je obrnuto proporcionalna s heteroagresivnošću – destruktivnošću, i lako se premješta iz jedne patologije u drugu, ovisno o društvenim aspektima. S  druge strane, nasilje prema djeci u djetinjstvu  u žrtava često rezultira u nasilju prema drugim osobama, u odrasloj dobi.

Zlostavljači su nerijetko i sami bili izlagani rano zlosilju (pedofili, sadisti), pa tako odrasli čine drugima ono što su sami doživljavali u djetinjstvu. Ništa od toga, naravno, ne odnosi se na suicid branitelja. Ova teoretska digresija navedena je samo kao prilog tumačenju krajnje patologije. Eventualni osjećaj krivnje (nisam dobar, pa me roditelji ne vole), konstituira ličnost inklinativnu samokažnjavanju i suicidu).

Heteroagresivnost je u ratu poželjna i dobrodošla. I inače, čovjek bez agresivnosti (i asertivnosti), ne bi mogao preživjeti u društvu. Ali, heteroagresivnost – destruktivnost se može lako metamorfozirati i transformirati u autoagresivnost, kada izravnih, izrazitih neprijatelja više nema u blizini. Da i ne počine suicid, pojedinci su često na druge načine auto- ili hetero-brahijalno agresivni (samopovređivanje, „rezbarenje“ podlaktice, mutilacije), ili su agresivni akti namjereni prema drugima. Stoga je opća pretjerana agresivnost jedan od predisponirajućih i pretskazujućih faktora i suicidnog ponašanja.

Pomoć psihijatra – psihoterapeuta svakako je nužna i dobrodošla prevencijska i lječidbena aktivnost. T