GLAVNE TEME

PRETEŠKA UTAKMICA ZA JEDNOG JAPANCA

13. lipnja, 2014.

Događaje u Brazilu za portal Tjedno komentira Zvonimir Magdić

Zagrebačka polnoćka pokrila je paulističko poslijepodne. Jednim preokretom, koji je zbijen u jednu metalnu fučkalku, sitnog Nishimure, zgrčio mi svaku boru na licu. Pa, ja sam osamdeset godina nogometni tip. Puno. U trenutku kad je vrijeme, otvoreno, vedro Brazila, igralo pomalo na hrvatsku kartu, kad je sve ‘smrdilo’ na časni remis, Japanac je odigrao – elfer!

I jasno, u okruženju Hrvata, sa sprejom u džepu, nekako sitan. Neuvjerljiv. Daleko od jedne takve silne parade.Ovo je, ipak, otvaranje Mundiala. Ovoga –   14. Uvukao se u svoju ljušturu i,  na carski način, jednom rukom, odbija okruženje. Izvučen iz obruča, drugom, čvrsto upire u bijelu točku.Taj teški Fred, je očito, glumačke nadarenosti, prevario  suca. Poslije one bespotrebne drugo-svjetske atomske Hirošime, taj mi je svijet blizak. Ne pjevaju li, baš Japanezi, Zajeca i završnicu Zrinjskog i onaj neponovljivi: U boj, u boj…Tisuću, njih. I zato ne sumnjam u njegovu igricu..Ne! Oni su premlada nogometna nacija, da bi davala vrhovne suce za ovu igru nogometa. Još više za gala-predstavu jednog Mundiala. Tog trena, ‘ elferijade’, mi smo uspostavili red na terenu. Bili smo do samih brazilskih žonglera. Ja sam već negdje i zapisal –  iksericu. I prognozirao –  1:1. A, onda je Neymar, ne baš siguran,  probio Pletine šake, koji je bio na lopti i dao Brazilu novi polet.

KLASA NEYMAR

Taj je mali ‘ strašan’. Klasa.Već je sada, nakon devedeset minuta Mundiala, među onima koji je će ili do zlatne lopte ili do zlatne kopačke. Oscar je potvrdio jednu presudu. Na nju više nije bilo proziva.Postala je pravomoćna. Brazil je pobijedio.Očito, previsok je bio autoritet peterostrukog prvaka svijeta za jednog – Japanca! Objektivno, bojao sam  se, baš njega, još od najave njegova arbitriranja. Instinkt je vraška stvar. Sjetio sam se Nijemaca i Engleza 1966. u Londonu kad je, i taj je bio mali, Dienst s Rusom Bakrahamovom, skuhal ‘Elf’, priznajući Hurstovoj lopte prijelaz preko crte gola, kad ona to nije – učinila. No, to je jedna strana medalje ove milijarderske gledanosti otvaranja Mundiala u Sao Paulu, Hrvata i Brazilaca. Ima jedna druga. Nje sam se dosjetio, u ranu zoru. Uz cvrkut vrabaca koji mi kruže prozom – šest! Kaj je sad ovo? To je neočekivanije nego gospon Nishimura. Čitam uz belu kavu, pa ja sam zagrebački purger, novinske ocjene. Tri su šestice, koje sijeku britko kao mačem. Šest –  Rakitić, šest –  Modrić, šest – Kovačić. Da, vezno crtovlje Vatrenih. Sa šesticama u svjedodžbi tekme, nije moguće potući Brazil. To, ne! Iako ni on – Brazil –  nije bil baš  nekaj. Znam boljih, Brazila. Falcao, Socrates, Zico, Cerezo…to su, ipak, bile druge i duge priče.Ovaj Scolarijev, ima svoj adut, Neymar. Bilo je priča i o njegovom trpanju u mali džep nekog od naših. Ipak, taj se zvlekel. On će se i sutra – izvlačiti. Jer, teško je do njega. Iako je, primjerice, odbežal manje nego naš Olić. Nije bilo kreativnosti u našoj udarnoj mašineriji.Niti jedan od njih, Ni Kova, ni Luka ni Raka nisu otpjevali niti jednu veliku ariju. A od njih se živi.Niti jedna gol-lopta, niti jedan točni udarac. Bili su stegnuti. Vjerujem, premoreni. I nije čudo da je sam vrag –  broj šest –  došel po svoje.

PROTIV KAMERUNA

 Bez visoke vizije i  moderne arhitekture na koju se čekalo, nije se dalo. Ne,  s Brazilom. Iako, sve u svemu, bilo je bar naslutiti da ćemo sutra, protiv Kameruna, stajati, baš tu, puno bolje. Nisam od astrologije ni bapskih vračarija. Ipak, netko je, kad sve ponovim, gadno povlekel naš tercet, za ruku. Bio je to faul. Za isključenje. No mi smo takvi:Nama uvijek sude – drugi. Uvijek, igra se gubi, na sredini terena. A svi hrvatski topovi bili su tamo posloženi. I, pokriveni. Bez glasa. I stasa. I rike od koje pucaju bubnjići. Svi upiru u Nishimura, malo tko vidi – šestice. Diabolica.