PREDRAG MATVEJEVIĆ JE SAHRANJEN NA MIROGOJU TRINAEST DANA NAKON SMRTI, A UDOVICA NA SAHRANU NIJE DALA NI NAJBLIŽOJ RODBINI
21/03/2017
“Miro, Evo, u ovome za nas bolnom i tužnom trenutku, poslije dužeg razmišljanja, Ratko i ja pišemo ovo pismo. Sahranjen je, kao u užem krugu familije, bila si ti sa Suzanom i Borisom, jer smo mi bili nepoželjni i nije nam bilo dozvoljeno prisustvo, jer kakve li ironije da ti ispunjavaš posljednju želju Predraga, sa motivacijom da se sahrani u krugu uže familije. Zato te želimo ovom prilikom pitati, zar to mi nismo njegova uža i najuža familija, braća po genima, našim osjećanjima, našem odgoju i zajedničkim životnim provedenim trenucima. Zar mi ne možemo znati gdje je Predrag sahranjen, kada i kako?Miro, ne misliš valjda, da smo mi toliko naivni i da smo mogli i trebali povjerovati u takvu Predragovu želju, bez nas njegove braće, najbližih i rođenih…” piše u pismu upućenom udovici Mirjani iz Švedske
Napisao: Dražen Stjepandić
Nedavno sam dobio pismo iz Švedske, potpisali su ga Petar i Ratko Čokorilo iz Sollentune. Obratili su mi se kao jednom od rijetkih novinara koji je uspio doći do sada pokojnog Predraga Matvejevića u vrijeme njegovog boravka u ustanovi za starije i nemoćne osobe Godan nedaleko od Kvaternikova trga u Zagrebu.
“Zatekli ste ga bez naočala, novina, mobitela i televizora. Tada, znači prije godinu dana dobili ste dojam da je ponašanje gospođe Mire, supruge Predraga adekvatno filmu “Misery” na hrvatski način.
Popratno pismo gospođi Miri kao i profesoru književniku Nicolo Carnimeou u Italiji je samo nastavak spomenutog filma. 2. februara 2017. prestalo je da kuca srce Predraga. Tiho, neprimjetno i nepravedno, zaboravljen od mnogih i izolovan od ostalog svijeta napustio nas je jedan od najvećih književnika sa naših prostora Predrag Matvejević. To je i kraj filma “Misery”…”
U pismu piše da su Petar i Ratko Čokorilo braća po genima, osjećajima i obiteljskom odgoju, ali nisu bili poželjni biti na sahrani uvaženog pokojnika niti znaju gdje je i kada sahranjen. Gdje je i kada sahranjen profesor, kako su ga mnogi zvali, braća iz Švedske to ne znaju, kao ni mnogi drugi koji su s Preragom Matvejevićem bili jako bliski. Gospođa Mirjana je zatražila pravo na sahranu u najužem obiteljskom krugu i tako je saopćeno javnosti, a tko je spadao u tu kategoriju najbliže rodbine ne znamo. Sudeći po pismu iz Švedske, ova dva gospodina koji se predstavljaju kao braća i po genima, nisu spadali u tu skupinu odabranih.
Pokojni Predrag Matvejević sahranjen na zagrebačkom groblju Mirogoj 15. veljače ove godine. Dakle trinaest dana poslije smrti, zašto tako dugo nije mi poznato. Na internetskoj stranici Gradskih groblja u Zagrebu može se saznati da se posljednje počivalište nesuđenog nobelovca nalazi na polju 121, odjel: GL, broj: 20.
Prijava za otmicu
Odlazak s ovoga svijeta uvaženog profesora, doktora sa Sorbone i jednog od najprevođenijih hrvatskih književnika medisjki nije bio nezapažen. O njegovu liku i djelu napisani su brojni tekstovi, a minutom šutnje odata mu je počast i u Državnom saboru Republike Hrvatske.
O tome je li to sa njegovom sahranom trebalo tako misteriozno ne bih ovom prigodom. Ostavljam to pravu i savjesti gospođe udovice i ostale za sahranu odabrane rodbine. Umjesto prodika o misterioznosti hrvatske Misery otkrit ću nešto o čemu sam do sada šutio jer sam za to imao zakonsku obvezu. Naime, moja majka je od policajca u uniformi 19. prosinca 2016. zaprimila poziv na informativni razgovor zakazan 21. prosinca prošle godine u 8 i 30, u IV PP Zagreb, Petrova 152. U pozivu, kojeg kao i pismima iz Švedske možete vidjeti među prilozima ispod teksta, pisalo je da sam na informativni razgovor bio pozvan radi davanja obavijesti o kaznenom djelu otmice. Po dolasku na policiju u Petrovoj od inspektora u civilu sam doznao da je nakon našeg teksta gospođu, sada udovicu Mirjanu Matvejević netko, rečeno mi je ime i prezime, ali sam zaboravio, prijavio za otmicu njenog pokojnog supruga. I bio sam pozvan da iznesem svoje spoznaje o tome. Kao jedan od dokaza u prijavi za otmicu bio je naveden moj tekst objavljen na portalu Tjedno.
Tekst o Predragu Matvejeviću odstranjenom iz svog uobičajenog dotadašnjeg zagrebačkog životnog prostora, objavljenom na portalu Tjedno 24. veljače 2016. s naslovom “Matvejevića supruga izolirala u privatnom domu, uzela mu mirovinu od tridesetak tisuća kuna, nema naočale, televizor, tisak…” bio je jedan od najzapaženijih tekstova na našem portalu u prošloj godini. Izazvao je niz reakcija onih koji su i u medijima, a privatno mogu zamisliti, pokušali situaciju s uvaženim profesorom demantirati ili ublažiti. Još uvijek neke osobe anonimno ispod toga teksta u komentarima ispisuju protiv mene razne pogrdne rečenice. Međutim istina je moćna pojava i čovjek je najjači kad je u pravu, bez obzira koliko napisano neki osporavali i iskrivljivali. U tekstu koji sam napisao primjetio sam da s ponašanjem gospođe Mirjane prema u javnosti dobro znanog njenoga supruga nešto opako nije uredu i usporedio sam to s poznatim filmom snimljenim po romanu Stephena Kinga “Misery”. I koliko god su me krugovi oko gospođe Mirjane pokušavali demantirati, ismijati i osporiti vrijeme je najpravedniji sudac i njegove presude uvijek se baziraju na pravom stanju stvari.
Nisam i neću ulaziti u to je li gospođa Mira imala pravo napraviti ono što je napravila, moja namjera je bila samo informirati javnost i to sam učinio. Sada otkrivam i da sam bio pozivan na policiju zbog davanja informacija o otmici. Što se kasnije događalo, kako je prijava za otmicu okarakterizirana ne znam. Samo želim napomenuti da je u slučaj oko Matvejevića bila je upletena i policija. Onaj koji je uzeo moj spomenuti tekst kao osnovu za prijavu zapravo je prijavio i mene i policijski službenici iz Petrove moje navode su dobro provjerili i koliko god su sudske presude važne za vjerodostojnost nečijeg novinarskog rada, nije to isto kao policijska istraga jer pravosudni proces ima svoja pravila igre, više pokazuje pravničko poimanje slučaja, za razliku od policijskog utvrđivanja činjenica. Ono što sam napisao, o blago rečeno sumnjivom ponašanju gospođe Mirjane prema svome suprugu, premda je u drugim medijima bilo drugačijih pokušaja prikazivanja ponašanja sadašnje udovice, potvrdila policijska istraga. Barem je meni bilo tako rečeno na spomenutom informativnom razgovoru. E sad ostaje pitanje je li se to moglo nazvati otmicom u pravom smislu te riječi. Nije mi poznato što je u istrazi policija na kraju zaključila.
Također ne znam, kao ni neki drugi, koje sam zbog toga kontaktirao, a bili su mnogo bliži s pokojnim Matvejevićem, je li imao braće. Znam da mu je kći iz prvoga braka živjela u Parizu. U jednom od tekstova koji su branili postupke gospođe Mirjane piše, citiramo:
“Predragova majka Angelina potječe iz mostarske obitelji u kojoj je bilo sedmero djece, a sve ih je sama odgojila i podigla Predragova baka i svi su dobili više i srednje obrazovanje. Njegova majka bila je vrlo inteligentna, govorila je njemački jezik i bila suradnica u odvjetničkoj kancelariji te je čak odlazila i na rasprave, a osnovala je i prvo stenodaktilografsko društvo u Bosni i Hercegovini. Predragov otac Vsevolod Nikolajevič Matvejevič bio je ukrajinski emigrant iz Odese koji je u Istanbulu napustio carsku vojsku i došao u Mostar, gdje se zaljubio u Predragovu majku. On je završio Pravni fakultet i radio kao sudac i državni djelatnik, a poslije rata uz to je i predavao ruski jezik u mostarskoj gimnaziji. Predrag je uz oca čitao rusku disidentsku literaturu pa je često s njim vodio rasprave. Naime, otac je u duši uvijek ostao carist i čudio se kako Predrag može vjerovati u ljevicu, no to je bio taj senzibilitet koji je on naslijedio s majčine strane”, ispričala je Predragova supruga ističući kako je on sam uvijek imao potrebu govoriti o svojoj obitelji i korijenima.”
Pismo za gospođu Miru
Je li imao braću ili su mu braća Pero i Ratko Čokarilo rođaci, koji se po srpskom običaju znaju nazivati braćom, gospođa Mirjana najbolje zna. U pismu koje su poslali meni priložili su i pismo koje su poslali gospođi Mirjani Matvejević. To pismo ovako započinje:
“Miro, Evo, u ovome za nas bolnom i tužnom trenutku, poslije dužeg razmišljanja, Ratko i ja pišemo ovo pismo. Sahranjen je, kao u užem krugu familije, bila si ti sa Suzanom i Borisom, jer smo mi bili nepoželjni i nije nam bilo dozvoljeno prisustvo, jer kakve li ironije da ti ispunjavaš posljednju želju Predraga, sa motivacijom da se sahrani u krugu uže familije. Zato te želimo ovom prilikom pitati, zar to mi nismo njegova uža i najuža familija, braća po genima, našim osjećanjima, našem odgoju i zajedničkim životnim provedenim trenucima. Zar mi ne možemo znati gdje je Predrag sahranjen, kada i kako?
Miro, ne misliš valjda, da smo mi toliko naivni i da smo mogli i trebali povjerovati u takvu Predragovu želju, bez nas njegove braće, najbližih i rođenih.
To su bile tvoje fabule i nebuloze, koje si mi predočavala prilikom mojih posjeta Predragu, vjerovatno apriori želeći da nas na vrijeme eleminišeš iz tvoje sjene i lukavih nakana, koje su samo tebi bile znane. Zato sada Ratko i ja, neposredno tebe pitamo, nije li te stid i sram.
Opravdano nam se sada nameće pitanje, da li je Predragovo liječenje, poslije otpusta sa psihijatrijske klinike, bilo tako unaprijed planirano. Nije li to bila neka vrsta podle zavjere…”
Dalje u pismu također piše: “Predraga sam posjetio tri puta, te kao doktor sa 45 godina staža u Švedskoj, koga si nekada cijenila, ne samo kao dobrog profesionalca u svom poslu, već i kao člana uže porodice, ukazivao sam da je Predragu nužna daleko bolja medecinska briga i njega, sa boljim medecinskim uslovima. Smjestila si ga u taj dom, u malu mračnu sobicu, sa drugim pacijentom, bez dovoljno kisika i svjetlosti. Naš Predrag, koji je rođen pod našim mostarskim suncem, koji je volio toplotu i to sunce, zadnje je dvije godine proveo kao filozof Diogeneš. Prilikom jedne od mojih posjeta uspio sam izvesti Predraga dva puta u restoran, naravno uz tvoje proteste i protivljenje. Međutim, on je bio sretan, jer se našao u svome ambijentu i uživao je u delikatesima mediterana…”
Kao i mnogi drugi prijatelji i poznanici na sumnjivo ponašanje gospođe Mirjane u pismu su se požalila i braća iz Švedske, pa se u tom pismu može pročitati: “Ratko i ja zvali bi Predraga na telefon, jer nije imao mobitel, razgovarali bi s tobom, a odgovor je uvijek bio isti: “Predrag, je dobro, lucidan i popravio se”. Međutim, prilikom moje druge posjete njemu, Predrag nije izgledao dobro, kako si ga ti nama opisivala i lažno informirala. Otekao je od tableta (jakih psihofarmaka), bio je sporiji prilikom govora, ali bez emocionalnih smetnji, sa normalnim rasuđivanjem i bez poremećaja u pamćenju. Međutim, kako znaš fizičko stanje se pogoršalo zbog dugotrajnog pasiviteta i nedostatka fizioterapije. Protestvovao sam kod njegovog doktora i dobio sam odgovor da je njegovu terapiju odredio prof. Jakovljević.”
Zatim piše kako je predloženo da se liječenje pokojnog Matvejevića nastavi u Stokholmu, ali gospođa Mirjana je nakon neprospavane noći i to odbila. Onda su braća uputila meilom apel Udruženju književnika iz Italije i iz tog udruženja su potkraj 2016. kontaktirali braću u Švedskoj. Željeli su pomoći. U pismu se mogu pročitati naredne rečenice:
“Niti si ti Miro, kao i hrvatski kulturni etablišment niste posjedovali osnovne ljudske osobine, da iznađete i iznudite bolje uslove tretmana i liječenja, našeg Predraga. Pitao sam te ranije, sada opet ponavljam, da li osjećaš bilo kakvu grižnju savjesti, da li postoji neka emocionalna empatija, šta bih drugo rekao, samo žalosno, sramotno, podmuklo, lukavo i krajnje perfidno, u tvojim postupcima i tvojoj ne brizi prema Predragu…”
Ne bih rekao da se radilo o nebrizi, jer gospođa je po svjedocima u dom dolazila svaki dan, nego bih rekao o da se radilo o posebnoj vrsti brige, baš kao u “Miseryju”, samo što se u pravome “Miseryju” za razliku od ovoga na hrvatski način pisac nekako uspio izvuči. Pokojni Matvejević to nije uspio, a onda je sahranjen tek trinaestog dana nakon što je službeno umro.
Još jedna misterija u Miseryju na hrvatski način. Baš me zanima kakve će razloge navesti oni koji nakon mene u medijima popravljaju sliku o posljednjim danima Predraga Matvejevića. Javnost svakao zaslužuje odgovor, pa bio on i iz perspektive udovice, koja dvije godine nakon što je supruga uputila na njegu i stručnu skrb, sada očekuje svakoga mjeseca Matvejevićev mirovinu od tridesetak tisuća kuna.
PRILOZI:
