Voditeljica promocije Valentina Badanjak Pintarić, organizatorica osmodnevnoga orguljaško-glazbenog i sakralnoga arhitektonskoga “Zrin-festa” pokazala nedoraslom prezentericom. Nije se potrudila kvalitetno pripremiti i opravdati honorar (predmijevamo) nakladnika zadarske Matice hrvatske. U publici nisu viđeni ni očekivani predstavnici poduže “raštimana” sisačkoga orkestra Ogranka Matice hrvatske. S druge strane, Siščani nazočni vrijednom povijesno-kulturnom i domoljubnom događaju – podjednako oni normalna sluha, još više oni sluhom hendikepirani – morali su se vidno naprezati da bi odgonetavali izgovorene riječi i rečenice (bez pojačala) autorice romana i spomenute ad hoc organizatorice i voditeljice promocije
Napisao: Josip Frković
U znamenitoj palači Velikoga kaptola, negdašnjem svratištu i hotelu za brodarce i lučko-prekrcajne djelatnike 19. stoljeća – u kojoj je 1839. održana prva drama ilirskoga preporoda “Juran i Sofija iliti Turci pod Siskom” na štokavskom nariječju Ivana Kukuljevića Sakcinskoga – Siščani su u srijedu nazočili promociji romana “Krvavi jarak” zadarske pjesnikinje i autorice Antonije Buljan koji govori o strahotnim stradanjima Hrvata kroz stoljeća od tuđinskih vladara, osobito autoritarnog komunističkoga režima. Kako je u Velikom kaptolu od 2009. smješten ordinarijat obnovljene Sisačke biskupije (biskupa Kvirina iz 4. stoljeća), s mons. dr. Vladom Košićem, koji se još od ratnoga župnikovanja u Petrinji i Hrastovici ne libi javnih političkih istupa u korist hrvatskih interesa hrvatskoga puka i povijesnih istina, a više od desetljeća i pol katoličke vjernike potiče na hodočašća u Zrin. Spomenimo da je zanimljivom slučajnošću riječ o zajedničkom varaždinskom zavičaju Antonije Filipović Buljan (1949.) i Vlade Košića, ali i istaknutog borca protiv mađarizacije Ivana Kukuljevića Sakcinskoga (Puhakovec, 1816.), koji je u Hrvatskom saboru 1843. progovorio na narodnom hrvatskom jeziku. Priču o Juranu i Sofiji Kukuljević smjestio je u 16. stoljeće, vrijeme trijumfalne pobjede četa Tome Bakača Erdoedyja i slovenskih knezova nad Turcima kod ušća Kupe u Savu 1593.
Gorka povijesna istina
Ali, vratimo se kulturnom događaju predstavljanja romana “Krvavi jarak”, nastala na temelju polaznih arhivskih spisa i sjećanja preživjelih Hrvata planinske velebitske Udbine i banovinskoga Zrina u njedrima Zrinske gore tijekom Drugga svjetskog rata. Stanovnicima sisačko-moslavačkoga kraja, ipak, bliža je tragedija i gorka povijesna istina partizanskoga velikosrpskog i komunističkoga paljenja sela i klanja 291 stanovnika Hrvata malogospojinske rujanske 1943. godine rodnoga mjesta Nikole Šubića Zrinsko-sigetskoga. Sve se to zbilo po naredbi političkoga komesara NOP-a dr. Vladimira Bakarića, porijeklom Židova, čiji su krvavi tragovi brutalne partizanije prepoznatljivi i danas. Dotični je uništenjem Zrina želio osigurati mir vlaškim protuhrvatskom i protuendehazijskom mržnjom zatrovanim stanovnicima Zrinske gore. Manjini koja je u 16. stoljeću sanitarnim konjaničkim kordonom pljačke pratila islamske osvajače hrvatskoga kraljevstva.
I dok smo preksinoć od gđe Buljan doznali da je saslušala i svjedočanstva preživjelih i trajno prognanih Zrinjana, a u romanu im nadjenula nova imena, kažimo da se voditeljica promocije Valentina Badanjak Pintarić, organizatorica osmodnevnoga orguljaško-glazbenog i sakralnoga arhitektonskoga “Zrin-festa” pokazala nedoraslom prezentericom. Nije se potrudila kvalitetno pripremiti i opravdati honorar (predmijevamo) nakladnika zadarske Matice hrvatske. U publici nisu viđeni ni očekivani predstavnici poduže “raštimana” sisačkoga orkestra Ogranka Matice hrvatske. S druge strane, Siščani nazočni vrijednom povijesno-kulturnom i domoljubnom događaju – podjednako oni normalna sluha, još više oni sluhom hendikepirani – morali su se vidno naprezati da bi odgonetavali izgovorene riječi i rečenice (bez pojačala) autorice romana i spomenute ad hoc organizatorice i voditeljice promocije.
Najbrojniji domobrani
Časkale su dvije dame sve do virtuoznih uklavirsko-vokalnih točki prof. Josipe Pavlović i sjajne austrijsko-hrvatske i capraške sopranistice Margarete Klobučar, čiji su nastupi skladbama Josipa Hatzea i Cesarea Francka zvonko i snažno odjekivali dvoranom sv. Ivana Pavla II. u prizemlju ordinarijata SB-a. Za kraj, izražavamo čuđenje malim brojem dodijeljenih nakladničkih primjeraka knjige i nedolaskom recenzenta i tajnika MH Joška Paštara (štednja zadarskog Ogranka MH?). Kad je riječ o publici, najbrojniji su bili članovi udruge “Hrvatski domobran”, sudionici povijesnih hodočašća u Zrin i Gvozdansko, Macelj, Jazovku, Baćin i Boričevac koja njeguje tradicije hrvatske oružane sile iz 1868. i kasnijih desetljeća. Sve do pobjedničke 1995. protiv hegemonističke velikosrpske Jugoslavije, odnosno pridružene agresorske Srbije i Crne Gore. T
