GLAVNE TEME

POLICIJSKI VAŠAR

24. listopada, 2014.

U režimskim medijima osuđeni i prije podizanja optužnice

Napisao: Mladen Pavković

Tko je sljedeći na redu? Ovo pitanje postavljaju mnogi, a poglavito hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog Domovinskoga rata, nakon spektakularnog uhićenja gradonačelnika Grada Zagreba, Milana Bandića i njegovih 18 najbližih suradnika. Naime, u nedjelju navečer, 19. listopada 2014., kad se dogodio ovaj “vašar”, pojedini dnevni listovi već su, poglavito na Radmanovoj televiziji, počeli propagirati sutrašnji broj novina s velikim prilogom, od čak dvadesetak stranica, o gospodinu Bandiću, dok je režimska Hrvatska radio-televizija još istu večer emitirala i unaprijed pripremljene priloge “ala Bandić je lopov!”. Navodno da je policija (neki kažu milicija) više od godinu dana u svezi ovog slučaja obavljala tzv. izvidne radnje, pa se onda s pravom postavlja pitanje – čemu i kome služi ovakav  javni “spektakl”, tim više što se ni približno slično nije dogodilo kad su uhitili i izručili Njemačkoj Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivše okorjele Udbaše, koji su optuženi za najteža kaznena djela – ubojstva. Tada je trebala policija izvesti “spektakl”, tada smo trebali vidjeti kako im pretražuju kuće, vikendice, osobne automobile, kako ih prevoze na ispitivanja, a od svega toga vidjeli smo malo ili bolje rečeno – ništa. Mediji u Hrvatskoj i tzv. novinari ala butković i slični (koji “sve” znaju), tada su trebali objaviti prvo (opširne)  životopise ovih Udbaša, a potom imena doušnika i pripadnika Udbe iz vremena u kojem su djelovali kao krvnici.

PROTIVNICI BROZOVOG REŽIMA

Perković je od 1970. radio u Službi Brozove državne sigurnosti, dok  1986.  postaje pomoćnikom ministra unutarnjih poslova SRH, čime je postao šef hrvatskog SDS-a. Pobjedom HDZ-a na prvim izborima naprosto je “ušetao” u novu hrvatsku vlast, kao što ljudi ulaze u tramvaj. Mustač ima sličan životopis. On se u Službi državne sigurnosti, Centar Zagreb, zaposlio 1964., a 1982. postao je načelnik SDS-a u Hrvatskoj. Nekoliko godina kasnije postao je čelni čovjek u saveznoj, zločinačkoj Udbi, na čijem mjestu ostaje sve do (da ti pamet stane!) 1991., kad se vratio u Zagreb i odmah stavio na raspolaganje novoj vlasti. Pored njih, na isti je način, bez ikakvih provjera, a još manje sankcija, u hrvatske tajne i ine služne došlo i najmanje sedamsto bivših Udbaša, koji su za sobom “poveli” i nekoliko tisuća doušnika iz vremena komunizma, i koji su nastavili svoj posao samo za novog naredbodavca. U to vrijeme kad su Perković i Mustač, ali i mnogi drugi, okrenuli kapu, vidjevši da će ukoliko ostanu i dalje u zločinačkoj organizaciji Udbe, kad-tad biti suđeni, naša je zemlja već bila u ratu sa srpskim i inim agresorom, pa se nije “imalo vremena”, a trebalo se, vidjeti tko su zapravo ti ljudi, odnosno jesu li ili nisu bili sudionici ili naredbodavci najkrvavijih ubojstava nevinih Hrvata diljem svijeta, i to samo zato što su  bili protivnici Brozova režima, odnosno Hrvati. Tek kad je njemačko pravosuđe, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, zatražilo njihovo izručenje, počelo se i u nas “stidljivo” pričati o tim okorjelim zločincima, ali ih i braniti i to na najvišoj državnoj razini (sic!), ne za to što su radili od 1991., već za ono što su radili u vrijeme komunizma. A Nijemci tvrde da su i u njihovoj državi na najokrutnije načine i ubijali političke protivnike. Posve je “normalno” da tim i takvim ljudima nitko ništa u Hrvatskoj nije mogao. Prvo iz razloga što su znali tko je sve radio za Udbu, tko je bio doušnik, a uza sve to, čim su se stavili na “raspolaganje” novoj hrvatskoj vlasti, koja im je dala (zar ne gospodo boljkovci i manolići?) sve moguće i nemoguće ovlasti, mogućnost, što su oni svesrdno prihvatili, da na svim razinama zaposle svoje ljude, bivše Udbaše ili doušnike, koji se danas s pravom pitaju: pa, što će nam lustracija?, ili, kažu da je lustraciju više “nemoguće” provesti.

REŽIMSKI MEDIJI

Većina medija u Hrvatskoj, a tu osobito mislimo na Hrvatsku radio-televiziju, u službi je tzv. dnevne politike, pa pišu ili emitiraju priloge “kako aga kaže”. To se  pokazalo i u “slučaju Milana Bandića”. Kao prvo, kako je moguće da samo pojedini, režimski mediji znaju gdje i kada treba poslati svoje novinare ili snimatelje kad se kao u ovom slučaju uhićuju pojedinci, a potom se pitamo zbog čega i kako samo pojedini (režimski) mediji imaju “ekskluzivno” pravo snimiti recimo Bandića s istražiteljima u garaži ili prigodom pretresa njegovih prostora, dok se drugi moraju zadovoljiti trčanjem oko “zakamufliranih” policijskih vozila i gurati se ne bi li kroz mutna stakla snimili nekog od osumnjičenika? Takva “spektakularna” uhićenja hrvatska policija provodi isključivo kad su u pitanju Hrvati, i to pretežno prije svakog izbora, ala što će biti ovaj za predsjednika Republike. Naime, jadno je i žalosno što nitko od državnog vrha u takvim prigodama kao što je najnoviji “slučaj Bandić” ne kaže da je nedopustivo blatiti ljude koji ne da nisu osuđeni, već koji nemaju ni optužnicu, već “svi” naglašavaju da smo tobože pravna država, u kojoj nema nedodirljivih te neka institucije rade svoj posao! Pa, što će drugo policija, Državno odvjetništvo, Uskok i slični raditi nego svoj posao!? Ali, ako već rade “policijske spektakle” neka to rade sa svima, i sa raznim perkovićima i sa bandićima, (što se čeka sa Mesićem?), ali i sa možebitno pojedincima koji su trenutačno na vlasti, ako će kojim slučajem jednoga dana i oni doći na red.

 RATNI PROFITERI

Obzirom da trebamo vjerovati u pravdu i pravicu, nadamo se da ćemo uskoro gledati i uhićenja pojedinaca koji su se enormno obogatili u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata, odnosno da ćemo napokon saznati na koji su način stekli prvi milijun eura. Naime, pojedini mediji već objavljuju i top-liste hrvatskih milijardera, od kojih se poglavito ističe dvadesetak imena na čelu sa Ivicom Todorićem. Od tih dvadeset, a ima ih mnogo, mnogo više, naprosto je nemoguće da su svi čisti pred zakonom, da su baš sve, ali baš svaki milijun eura stekli na zakoniti način, ili bolje rečeno da tim i takvima u ovoj zemlji baš nitko ništa ne može, dok hrvatski branitelji (njih oko tri tisuće) prije svega zbog nepravdi u “pravnoj” državi, izvršilo je suicid, a veliki broj već je procesuiran ili ih tek čeka zatvorska postelja.

Drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, tko će prvi “pasti” od tih velikih i slavnih hrvatskih ratnih profitera, koga ćete tako “spektakularno” privesti od srpskih i inih ratnih zločinaca koji su još na slobodi, ili kojeg ćete od tih silnih bivših Udbaša, kojih nema gdje nema,  na isti način kao Bandića uhititi nedjeljom popodne, tim više što se neprestano priča da “nema nedodirljivih”?